Samir Šestan: Lažna Pepeljuga, 14 patuljaka i nervozni Revizor, ali ne Gogoljev

Povezani članci

• Šetnja s Makom
• ”Nikada nisam glasao ni za kog – uvijek sam glasao PROTIV!”
• PUT KA PREPOZNAVANJU SEBE
• Svetislav Basara: Igrale se delije
• Srpski i drugi balvani
• Dedijerov “Tito”: skaska o snađenima i smunjenima

Foto: Fena

Institucije se ne urušavaju i država ne dovodi u pitanje samo govorom mržnje i secesionizmom kriminogenih ludaka, koji su za odbranu svoje vlasti i napljačkanog bogatstva spremni gurnuti tuđu djecu u rat, nego i – neradom, nesposobnošću i neznanjem. I partokratijom, korupcijom, nepotizmom, negativnom selekcijom. Politikom “bolje podoban nego sposoban”, kojim su vladajuće stranke okovale sistem. Uporno pokušavajući državu i njene građane pretvoriti u plemenske zajednice u kojima vlada zakon jačeg i poglavicinoj guzici bližeg.

Piše: Samir Šestan

Posljednji od ukupno 41 subjekta saslušanog pred Parlamentarnom komisijom odgovornom za reviziju, Parlamenta FBiH, zbog nezadovoljavajućih rezultata finansijske revizije za 2020., bio je PS “Vitezit” d.o.o. Vitez– u stečaju, koji je od Ureda za reviziju institucija FBiH dobio negativno mišljenje za usklađenost poslovanja sa zakonima i drugim propisima, dok se za finansijske izvještaje Ured suzdržao od mišljenja, jer nije mogao doći do potrebne dokumentacije.

Radi se o firmi koja je eklatantan primjer brutalne poratne privatizacijske pljačke vladajućih stranaka. Koja je od uspješne firme, koja je nekad zapošljavala i preko 3000 radnika, izgradila Vitez, imala proizvodnju koja je nedostajala susjednim državama, a iz rata uspjela izaći netaknuta, na kraju dovedena do stečaja (otvorenog u novembru 2019.) i odluke o likvidaciji.

A da zakulisne igre oko nje i njene preostale imovine nisu stale. Jer “sirotinja nikad nije toliko siromašna da joj se još nešto ne bi moglo uzeti”, rekao bi Ezeciel Bluff, poznatiji kao Superhik. Pa tako i viteška i bosanskohercegovačka uopšte.    

Ured za reviziju, nažalost u tu firmu, u koju je i Vlada Federacije upumpavala ogromne količine novca bez povratnih informacija o njegovom trošenju (što je, dakle, bio samo dodatni način superhikovske pljačke javnih sredstava), nije ulazio u to vrijeme, kada je bilo najpotrebnije. Kao što nije ulazila ni policija, ni inspekcije, niti su se tom nevjerovatnom pljačkom i destrukcijom (koja je trajala više od dvije decenije!) bavila tužilaštva i sudovi. Imali su valjda previše posla ganjajući one teške kriminalce koji bi, da bi preživjeli u državi koja o svojim građanima ne brine, posjekli koje drvo u državnoj šumi. Ili su bili zauzeti naporima kako da istovremeno začepe i oči i uši i nos, kako ne bi ni čuli ni vidjeli ni osjetili “rasterećivanje” od viška imovine koje su nacionalni lideri i njihove stranačke debelocrijevne gliste, provodile u našem interesu (Jer znaju oni, “iz prve ruke”, da “novac kvari ljude”, pa su se žrtvovali)?

Ali ušao je Ured, eto, sada. U Firmu. U stečaju. Pa i sada s otporom, koji je jedva savladao i koji je manifestovan i na samom saslušanju pred Parlamentarnom komisijom, na kome je predsjednik Odbora povjerilaca “Vitezita” Adil Lozo, Ured za reviziju optužio da je “upao u jedan sudski postupak” i da je provedena revizija bila nezakonita.

“Mi koji predstavljamo organe stečajnog postupka razumjeli smo da je ovo svojevrsna smetnja u vođenju stečajnog postupka…”, reći će Lozo (i ostati živ).

S obzirom na ranije publikovanu izjavu stečajne upravnice Bahrije Huseinbegović, koja je takođe prisustvovala saslušanju, da se ona o prodaji “Vitezita” i njegove imovine dogovara sa lokalnim HDZ-om, SDA i sudom (pri čemu je sud tu, kao i inače institucije u ovoj zemlji, naravno, višak), te na medijske natpise o nekim drugim spornim radnjama za trajanja stečaja, nazire se čemu je zapravo smetnja nezavisna revizija koju provodi Federalni Ured.

Generalni revizor, Dževad Nekić, je, u svom obraćanju, iskazao čuđenje izlaganjem Adila Loze, naglasivši da bi mu od nekoga ko se predstavlja predstavnikom povjerilaca logično bilo da podržava Ured za reviziju, “u interesu očuvanja javnih sredstava, javne imovine, imovine svih uposlenika i građana”, a ne da ga pokušava diskreditovati.

No, logično bi bilo i da je predsjednik odbora povjerilaca “Vitezita”, koji je došao na saslušanje povodom izvještaja o provedenoj reviziji te firme, taj izvještaj i pročitao, ali… nije(!), kako je sam ustvrdio. Otvarajući dodatno pitanje šta ustvari on radi tu i zašto išta govori o nečemu o čemu nema pojma.

“Ja bih prije zaključio da vi zastupate nečije druge interese, a ne interese povjerilaca, na osnovu ovoga što ste danas ovdje izlagali”, prokomentarisao je čitavu apsurdnu situaciju Nekić. Odlučivši da nam, ipak, ne crta fotorobot niti logo sivih eminencija, nego da to ostavi drugim državnim organima (da i oni nešto rade). Ali ipak dodavši:

“Ono što je ovdje utvrđeno, u ovom izvještaju, to su činjenice, to je Corpus delicti.”

Stečajna upraviteljica se, očekivano, nije složila s tim. Ona se nije izjasnila ali je za pretpostaviti da je, za razliku od svog kolege, izvještaj pročitala. Ili bar nabrzinu “prelistala”.

No, da li zbog neshvatanja šta joj je uloga na saslušanju pred Parlamentarnom komisijom ili svjesno izbjegavajući da govori o predmetu saslušanja (za šta odgovornost snosi i predsjedavajući ovom sjednicom i Komisijom, Ivica Pavković, iz HDZ-a), većinu svog izlaganja posvetila je temama koje nemaju nikakve veze sa izvještajem o provedenoj reviziji, koji je bio na dnevnom redu i o čijim nalazima i ocjenama je trebala da se izjasni.

Pa smo tako, svi koji smo pratili to saslušanje, bilo iz profesionalnih razloga ili zbog toga što smo mazohisti, pa nismo željeli propustiti takvu priliku za uživanje, imali priliku slušati upravnicine hvalospjeve o samoj sebi i uspješnim stečajevima koje je dosad provela (valjda po istom modelu dogovaranja sa SDA i HDZ-om?) i o tome koliko je težak i komplikovan ovaj stečajni postupak u “Vitezitu” i kako je ona, kao Pepeljuga (“With a little(!) help from my workers”), čistila fabrički krug i sjekla drveće, te prodavala staro željezo kad bi na njega naletila (a po izvještaju revizora naletila je na 530 tona, neevidentiranih u poslovnim knjigama, samo u 2020.).

“Možete mislit, uđete u stečaj, nemate marke, nemate vode, nemate struje, nemate ništa.”, pojadala nam se stečajna upravnica, o zatečenom stanju u zgradi uprave, kada je tek imenovana (i dok se nije “snašla” i malo“počistila”). I podsjetila nas na čuvenu reakciju Muhameda Čengića, predratnog potpredsjednika Vlade RBiH, na povike radnika u Zenici “Nemamo šta da jedemo”: “Pa ni ja ništa nisam jeo od jutros”.

Na diskretan pokušaj Predsjedavajućeg da stečajnoj upravnici skrene pažnju da bi bilo poželjno da malo skrati izlaganje, odgovorila je:

“Ja se izvinjavam, al’ ja sebe branim.” (minutažom besmislene priče?)

No, nakon takvih odbrana, u kojim je nastavljen pokušaj diskreditacije revizije i revizora, a s obzirom da prisutni članovi Komisije pred kojom je saslušanje organizovano, nisu osjetili potrebu da se bave svojim poslom (a o odsutnim da ne govorimo), za riječ se javio Generalni revizor. Vidno iznerviran, do te mjere da je u jednom trenutku na prekidanje njegovog izlaganja i dobacivanje stečajne upravnice, posegao za rječnikom i tonom neprimjerenim diskusiji u parlamentu:

“Mislim… vi ovdje jednostavno iznosite neistine i laži koje ste iznosili svo vrijeme postupka same revizije.”

Psovke i fizički obračuni su ipak izostali (nismo mi britanski parlament), ali je nakon kraće rasprave sa predsjednikom odbora povjerilaca, iz Generalnog revizora provalila višegodišnja frustracija (koja, naravno, nije samo njegova i nije samo profesionalna):

“Zato ste upropastili mnoge firme. I to su pokazali izvještaji. Zato smo danas u takvoj situaciji u kakvoj jesmo. I ovo je jedna firma koja… Ovo je put kako se ona uništava. Zahvaljujući upravo predstavnicima koje imenuje stečajni sud. Stečajnih upravnika pogledajte danas koliko ima. Šta su uradili? Pogledajte naš izvještaj samo, o reviziji učinka. Pa ćete vidjeti u kojoj smo situaciji.”

A Generalni revizor je mislio na tačno određenu, ranije pomenutu reviziju učinka:

“Mi smo radili reviziju učinka “Efikasnost stečajnih postupaka”, gdje smo utvrdili i dokazali svima, znači i komisiji i Parlamentu i građanima, da su stečajni postupci jedni neefikasni postupci. Da mnogi stečajni upravnici (te postupke) vide kao dobar izvor svoga finansiranja. I ne samo da godinama traju ti stečajni postupci, nego desetinama godina. I nakon mnogih provedenih stečajnih postupaka, te firme zapravo više ni ne postoje.”

Ne postoje firme ali zato i dalje postoje oni koji su ih, kao i sve drugo što su mogli, popljačkali. I koji se, s obzirom da još uvijek vladaju ovom zemljom, od stidljivih pokušaja uspostavljanja pravne države i približavanja standardima EU, brane urušavanjem ili demontiranjem institucija na svaki mogući način (ne samo secesionizmom!), proizvođenjem političkih kriza i napetosti, pa čak i prijetnjama ratom. Dok zemlja, koja je ostala bez svojih fabrika i drugih bogatstava, polako ostaje i bez stanovnika. No, to je neka druga priča?

Nažalost, krajnji zaključak, ovih dana održanog, saslušanja pred Parlamentarnom komisijom odgovornom za reviziju je da stečajna upravnica i predsjednik odbora povjeritelja “Vitezita”, i oni čije oni interese zastupaju (i s kojim se dogovaraju) mogu biti zadovoljni. Jer je ovo saslušanje bilo potpuni fijasko, izuzmemo li par oštrih komentara Generalnog revizora. Sam izvještaj i njihova odgovornost za propuste konstatovane u njemu nisu došli u fokus, prvenstveno zbog neodgovornosti članova Komisije. Od 14 koliko ih je u toj komisiji (po 7 iz svakog doma), na saslušanjima je taj dan bilo tek njih 6, da bi se do kraja saslušanja “Vitezita” i taj broj prepolovio. A u diskusiju se, i to prilično stidljivo i kratko, uključila samo jedna poslanica.

No, mnogo više od nezainteresovanosti članova Parlamentarne komisije za reviziju, brine nezainteresovanost policije, tužilaštva i sudova. I trenutno i sve ove godine.

Jer, institucije se ne urušavaju i država ne dovodi u pitanje samo govorom mržnje i secesionizmom kriminogenih ludaka, koji su za odbranu svoje vlasti i napljačkanog bogatstva spremni gurnuti tuđu djecu u rat, nego i – neradom, nesposobnošću i neznanjem. I partokratijom, korupcijom, nepotizmom, negativnom selekcijom. Politikom “bolje podoban nego sposoban”, kojim su vladajuće stranke okovale sistem. Uporno pokušavajući državu i njene građane pretvoriti u plemenske zajednice u kojima vlada zakon jačeg i poglavicinoj guzici bližeg.

“Koncentrični krugovi gluposti i neznanja”, rekao bi Johan iz Utrechta. “Ono dalje ne razumijem. Čini mi se da je mrtva straža.”