Promocija knjige aforizama “MOJ KONAČAN ODGOVOR” autora Rasima Zlatana
Povezani članci
- Balenović: Umjesto borbenih zrakoplova nabavimo kanadere i helikoptere za hitnu medicinsku skrb!
- Srpstvom ‘plaćaju’ dugove u Republici Srpskoj
- Danas protesti u Sarajevu zbog rasta cijena: Ovo što se dešava je čista pljačka – “Ako političari mogu izazvati kolaps, možemo i mi…”
- Preminula i Alma Suljić, druga djevojka koju je automobilom udario Armin Berberović
- Sjećanje na Sanidu Kaplan, djevojčicu koju je HVO ubio pred očima majke
- Andrej Nikolaidis: Džabe bacate pare i lažete ljude. Bosna i Crna Gora su istinski Slobodni Balkan
Promocija knjige aforizama “MOJ KONAČAN ODGOVOR” autora Rasima Zlatana Pršte biće održana u utorak, 17. septembra 2019. godine u 19:00 sati, u galeriji Collegium artisticum
U programu predstavljanja knjige učestvuju:
izdavač KULT-B Sarajevo, Miodrag Miki Trifunov, Esad Bajtal, Đani Hot, Enes Ibričević i autor.
Autor Rasim Zlatan Pršte rođen je u Čapljini 1955. godine. U rodnom gradu završava gimnaziju, a na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, na Odsjeku žurnalistike, diplomirao je 1978. godine. Zastupljen je u prvoj ex-jugoslovenskoj antologiji aforizama a do sada je objavio knjigu poezije “Vječnost nade je tuga” (2005.) i četiri knjige aforizama i drugih promišljanja: “Trčeći za pužem” (2008.), “300 na sat” (2010.), “Vječiti optimisti” (2014.) i “Sve bolje i gore” (2016.).
“Moj konačan odgovor” šesta je knjiga ovog autora.
PREDGOVOR
Esad Bajtal
Aforizmi i druga promišljanja kao konačan odgovor
Već sam podnaslov knjige – Aforizmi i druga promišljanja govori da imamo posla s čitljivim rukopisom, u kojem se uzajamno prepliću kratke kniževne forme: misli, izreke, aforizmi, koje svojom misaonom jezgrovitošću našu iskustvenu stvarnost vješto pretaču u humoristično simptomatičan iskaz i izraz na način sofisterijskog prožimanja društvenih oprečnosti besmislene bh. svakodnevnice. Baš kao u sljedećem primjeru:
Narod je prezadovoljan!
I baš ga briga šta misle građani.
Ovdje se pojam “narod“, uzet iz vokabulara ovdašnjeg etno-političkog rječnika, koristi kao verbalni štit iza kojeg se krije politikantsko licemjerje onih koji su svoje “prezadovoljne“ etnopodanike (“narod“) doveli do prosjačkog štapa. Šta o toj narodnoj “prezadovoljnosti“ misle nezadovoljni “građani“, za etnovladare, sasvim je nebitno. Naime, u optici izvikane etnologike građani su suvišna, čak, đavolski neprimjerena politička kategorija. Oni su nešto izvan vremena i prostora etnoobogotvorenog naciona, suvišnost koja narodu (čitaj: vlastima), bespotrebno remeti miran san.
U politikantski izvještačenoj crno-bijeloj optici etnopolitičkog viđenja stvari, narod je – sve, građani su – ništa. Koga još briga to šta oni misle? A to što naroda nema bez građana, logičke analfabete nimalo ne zbunjuje. Za samozvane čuvare “vitalnog nacionalnog interesa“ građani su idejno projektovana izmišljotina, marginalija oko koje, kako to misle i čine ovdašnje b-h-s politike, ne treba pametovati i nepotrebno gubiti vrijeme.
To najbolje izražava onih nekoliko misli koje autor posvećuje Mostaru i Mostarcima koje su samozvani čuvari naroda, višegodišnjim uskraćivanjem izlaska na izbore, oslobodili njihovih elementarno-demokratskih građanskih i civilizacijskih prava. A “kad nekoga naviknete na gubitak osnovnih građanskih prava“, kaže autor, “onda morate računati na dugotrajan proces odvikavanja“. I decenijama, ako treba. Uprkos svemu tome, oni nisu ni zbunjeni ni nespremni.
Građani BiH spremno dočekuju ljeto.
Već su goli i bosi.
Eto godoovski metaforičkog primjera demokratije na čekanju. Demokratije o kojoj se tako naglašeno i sistematski svakodnevno govori, a koje na političkom meniju i u praksi već tri decenije nema ni na pomolu. Da su, parafrazirajući autora, izbori tako bitni, zar bi Mostarci toliko odugovlačili. Uostalom, u tome im svesrdno “pomažu“ partije i stranke ovdašnje jedinstveno-nejedinstvene ljevice. Kao u donjem aforizmu autora:
Neke partije s građanskim predznakom
mogu se ekspresno ujediniti.
Opet su jedinstvene u stavu da do daljnjega
djeluju samostalno.
I tako, iz reda u red, od misli do misli, iz izreke u izreku, autor nas znalački provodi kroz mračni lavirint besmisla bosanskohercegovačke životne svakodnevnice, koja je, u beznađu etnopolitikantstva, zaboravila sve, i logiku, i moral, i (u ime naroda) svoje nedužne, obećanjima iznevjerene, odnosno, nadom i bijedom – unezvijerene građane, koje jedno veliko ništa dijeli od vlastitog dostojanstva i građanske pobune. Uprkos svemu, stariji, strahom ušutkani, podanički mudro šute – i trpe. A mladi?
Mladi su nepopravljivi optimisti.
Svoj optimizam vežu za neku od
najrazvijenijih evropskih destinacija.
Najkraće govoreći, logikom trezveno-racionalne radoznalosti, kojom sagledava našu sumornu i humornu bosansku stvarnost, ovaj rukopis R.Z. Pršte na najbolji način sam sebe preporučuje izdavaču za štampanje. Nikakva druga preporuka nije mu neophodna, a ni potrebna.