#presuda

Povezani članci

• VIKTOR IVANČIĆ: PRODOR U DEPONIJ DEMONA
• Uprkos Kordićevoj zabrani, stotine Mostaraca izašlo na proteste podrške Palestincima
• Javio se vlasnik ustaškog pozdrava
• Klauški: Horvatinčić je čovjek koji je navikao da gazi one koji mu se nađu na putu
• Podsećanje – Zoran Đinđić
• Levica i Kosovo

Foto: FB

Poslije kolumne na Tačno.net “Danas je prvi mart” koji je prenio i portal Relax Livno, očekivano je došlo do fejsbučkonacionalnodomoljubnog izljeva, da kažem, hm, emocija i stavova. To je poslije nekih stotinjak komentara ujedno i lakmus papir društveno mentalnog stanja mog rodnog grada Livna i bližeg mu u kosmičkom smislu, da kažem, komšiluka.

Umjesto mišljenja ispričat ću vam jednu priču iz osamdesetih sa livanjskog Suda. Dakle, tog dana sam sjedio u kafeu Tref, kultnom livanjskom kafiću iz vremena kad se on vremenski i geografski zaista nalazio u Livnu, Bosni i Jugoslaviji i sa svojim prijateljima slušao muziku koju su upravo isproducirali i izbacili najbolji jugoslovenski bendovi novog vala – Azra, Ekatarina Velika, Idoli, Dugme, Leb i sol, Lačni Franc, Bolero… Tref je bio i mjesto generacijskih pomaka, pa si tu mogao vidjeti i mlade nadolazeće lavove kako drsko ali i sa respektom, sve gledajući u starije za šankom, nesigurno uz zapaljenu cigaretu i uz “Ravno do dna” ispijaju svoje prvo pivo.

“Nećete ovo vjerovati!”, počeo je pričati mladi pravnik u društvu za šankom, “to je luda kuća.” “Udario je komšiju sjekirom po glavi zbog pola metra međe, hej.” “I to nije sve, već je sada na sudu rekao da ga je više puta upozoravao da mu ne pomiče kolac na zemljištu i ako još jednom dođe da će ga zatuć.” Zatim je uslijedila rečenica koja će desetak godina kasnije, suštinski, postati društvena norma i opće stanje duha koje se pretvorilo u kulturu mržnje našeg podneblja. “Rekao sam mu, druže sudija, da ne dolazi više na među jer ću ga zatuć!… i dođe govno, jebo mu ti mater.”

Nekih desetak godina poslije, rekoh, “tog slučaja”, nacionalističke stranke su podijelile glasačke listiće – svako “svojim narodima”. U Trefu su, tih dana, još uvijek neki klinci ispijali svoje prvo pivo uz “Ravno do dna”, a vani su ih čekali neki drugi dani. Nisu oni tada znali, niti su slutiti mogli šta se tih devedesetih u toj kotlini među brdima valja… Samo je, eto, baš tu negdje, u tamnim podrumima jednog bosanskog Suda ostao jedan zapis i presuda…”. I dođe… i dođe… i dođe…