Postmoderni fašizam

Povezani članci

• Potpisan sporazum: Deblokada računa rudnika i isplata plaća rudarima
• Zapadni Balkan 2019: Balkanska inicijativa za 21.stoljeće
• Krizni štab HNK-a ili kako je HDZ preuzeo Hercegovinu
• DALMACIJA GORI: U 24 sata ozlijeđeno 80 vatrogasaca, stotine se i dalje bore s vatrom
• Babini savjetnici u dvije fotelje
• Meloni: Živjela Europa domoljuba, dati ćemo dušu i srce za obranu Italije!

Helen priča o svojim strahovima, bojazni da može doći do rata velikih razmjera. U tim ratovima može se desiti da se Mišo i Helen silom rastave ili izginu.

Ponašanje i vlast nacionalista i neoliberala je stvorilo uslove i plodno tlo da se pojavi i razvije sistem za koji smo mislili da je poražen i zauvijek nestao, priča Helen svoje strahove.

Za uništavanje tog strašnog sistema je vođen drugi svjetski rat i poginulo vise od 70 miliona ljudi, žena i djece, uz strašna zlodjela i zločine i rušenja svega što je do tada stvoreno.

Pojava zaboravljenog sistema koji je toliko zla i nevolje donio i toliko zvjerstva napravio u prošlom vremenu je skoro i nezamisliv ali on je opet tu među nama na jednoj širokoj sceni.

To je postmoderni fašizam koji je ušao na široko otvorena sva vrata i prozore i ušao u sve pore neoliberalne vlasti lijevog i desnog centra.

Neoliberalne vlade su sa svim svojim institucijama asfaltirali staze i izgradile autoputeve za nesmetan ulaz neofašizma.

Postmoderni fašizam u prvom redu uništava dosadašnja dostignuća u razvoju demokratije putem nasrtanja, razaranja, nadmašivanja i ponižavanja dosadašnjih dostignuća u razvoju demokratskih institucija i sistema.

Ponižavanje je jedan vid nasrtaja na sve neistomišljenike i ugrozilo je slobodu, pravdu, kulturu, ljudsko razmišljanje i razum.

Oni koji su u ratovima devedeseti godina prošlog vijeka svojim radom, propagandom i aktivnosti poslali na onaj svijet hiljade nevinih su danas u novom sistemu postali borci za mir i slobodu a žrtve su postale uzroci zločina i zločinci.

Borba za demokratiju i borba protiv nasilja politike i političara je postala nemoguća i utihnula je dolaskom fašizma.

Radnici imaju pravo na rad ali su sad u novom sistemu nezaposleni.

Jos od početka kada je tehnologija počela zamjenjivati ljudski rad radnici su ostajali bez posla iako imaju pravo na rad. Sindikati i radnički pokret su se mogli boriti za drastično smanjenje radnog vremena i preraspodjelu dobiti koju ostvaruju radnici svojim radom ali nisu oni su se borili za nastavak i odbranu postojećeg sistema rada.

Danas se postmoderni fašizam uvukao u sve pore života i politike tako da vise od 30 procenata biračkog tijela kontrolišu fašisti i mafija.

Isto tako međunarodne i domaće finansijske elite socijalno uništavaju i povećavaju nezaposlenost.

Kolonijalna prošlost je ostavila velike tragove na narodima koji su osjetili kolonijalne patnje.

Mnoge kolonijalne sile su nanijele toliko muke i patnje narodima koji su vjekovima bili pod terorom kolonizatora.

Danas se situacija promijenila, nekada kolonizirani, podčinjeni, ubijani i izrabljivani narodi danas postaju značajna privredna i vojna sila i narodi žele da se osvete kolonizatorima za svoju kolonijalnu prošlost.

Ako ti osvetnički pokreti pođu u osvetu prema kolonizatorima nastat će globalni sukob svjetskih razmjera.

Neoliberalne vlade su u tehnologiji vidjeli prijetnju, neprijatelja i opasnost i proglasili su za opasne ekstremiste one koji su propovijedali dobijanje više novca za manje rada.

Sve te neoliberalne vlade odbacile su ovu mogućnost i napravili velike karijere i izdale radničku klasu, doprinijeli masovnoj nezaposlenosti, radničkom očaju i na kraju fašizmom.

Borba radnika je potpuno onemogućena i oni su u toj svojoj borbi za svoja prava potpuno nemoćni.

Radnici nemaju političku moć što se vidi danas, imaju protiv sebe u štrajkovima vlast i kapitaliste, stranke na vlasti su protiv njih, iako se javno solidarišu a opozicijske stranke su razjedinjene i nemoćne, a zbog toga radnici u štrajkovima, nemaju ni pregovaračku snagu a nedostaje im i osjećaj solidarnosti.

Sigurno da nam dolazi jedan dugački mračni period i moramo biti pripravni za jedno dugačko razdoblje mraka i za novi period humanizma i socijalne pravde.

U prošlom vijeku 20-tih i 30-tih godina radnici su bili svedeni na strašno siromaštvo, poraženi i poniženi putem finansijskih institucija u vidu jedne strašne financijske agresije.

Tako poniženi radnici nisu imali izlaza a nacionalisti i fašisti su im ponudili da budu ratnici i oni su ne vidjeći drugi zlaz to i prihvatili i otpočeo je drugi svjetski rat.

U to vrijeme na vlast su došli nacisti i fašisti.

Isto sada u nekim zemljama jačaju nacističko-fašistički pokreti i polako se probijaju da zauzmu vlast a negdje su to već i uspjeli. Vladavina prava i pravna država su bačeni na smetlište a na površini je isplivala vladavina uskog kruga partijske vlasti, autokratija i na kraju diktatura stanke na vlasti i diktatora vladara.

Ponižavanjem i osiromašivanjem radnika, neoliberalna banda kriminalaca i izdajica diljem svijeta je pripremila teren da na vlast dolaze nacisti i fašisti.

Neoliberalna banda kriminalaca, lopova i izdajica je pripremila teren za povratak nacizma i fašizma.

Oni su prethodno ponizili i osiromašili radnike i izdali ih i okrenuli leđa neoliberalnoj ljevici.
Dali će se civilizacija raspasti u narednim godinama pod naletom fašizma i barbarizma pitanje je budućnosti.
U svakom slučaju istorija će zabilježiti povratak fašizma.
Sada je svima jasno da na vlast dolaze rasisti, kriminalci i fašisti.

Radnici su svjesni da su neoliberali do te mjere bili nasilni u izdaji njihovih interesa i da žele osvetu.
Danas svjedočimo osveti poniženih i obespravljenih radnika.
Radnici traže svoj dio bogatstva i blagostanja.

Pojavio se val desnice zapravo fašizma i radnici na izborima ih podržavaju i za njih glasaju, jer su izdati, osiromašeni, poraženi, poniženi i obespravljeni od strane finansijskih institucija u vidu jedne strašne finansijske agresije neoliberala.

Tako poniženi radnici glasaju za fašiste iz osvete.

Intelektualci su danas nevažni, neiskorišteni, nezaposleni i nemoćni.

Srednja klasa i industrijski radnici nisu progresivni i od njih se ne može očekivati rješenje.

Oni nemaju političku moć, pregovaračku moć niti imaju osjećaj solidarnosti.

Radnici imaju protiv sebe gladne bogatstva i zelenaške finansijske institucije, korumpirane i željne bogatstva stranke na vlasti, gramzljivu, proždrljivu i korumpiranu vlast i diktatore i korumpirane vladare čiji je jedini cilj brzo bogaćenje na radničkoj muci.

To je osnovni razlog zašto dosadašnji pokušaji radnika da štrajkovima i masovnim demonstracijama nisu imali skoro nikakvog uspjeha.

Protiv sebe imaju tako veliku i organizovanu silu, naoružanu najmodernijim sredstvima prisile a nemaju nikakve podrške ni saveznika niti imaju osjećaj radničke solidarnosti.
Ne mogu se dogovoriti o generalnim štrajkovima niti solidarnoj pomoći.

Radnici su sami na vjetrometini strasnog izrabljivanja bez ikakve pomoći i saveznika.

U vremenu kada su rušili i palili državne institucije i korumpirana legla stranaka na vlasti, protiv njih je upotrijebljena sila prinude a ogromni broj uhljeba, stranački zaposlenih u državnim institucijama su bili protiv radnika.

Rješenje će se naći i realizovati će ga radnici koji transformišu svjetske informacione sisteme.

Globalna Silicijska dolina, ti milioni programera koji svakodnevno stvaraju i tranformišu globalnu mrežu, oni će nasilno da onesposobe i reprogramiraju globalni sistem u budućem rješenju i izvojuju pobjedu obespravljenih i osiromašenih radnika.

Oni će onesposobiti tu globalnu mašineriju koja ih je dovela u strašno siromaštvo i unište tu strašnu finansijsku agresiju.

Helen priča da je vrijeme više za osvještenje.

Preživjeli, svjedoci i pošteni dio naroda su progovorili i vise neće da ćute, kaže Helen.

Sudovi, otvorene arhive i istoričari rade svoj posao.

Patnje i tragedije jednoga društva sazrijevaju u njemu.

Istina je izašla na svjetlost dana, neumoljiva i neopoziva. Sad ne može niko od nje pobjeći.

Uvreda je našega kolektivnog sjećanja pokušaj da se omalovaži i prikrije.

Ponos se ne može graditi na laži.

To sluzi na čast ako priznamo svoje greške.

Priznavanjem svojih grešaka narod je otvorio put ka njihovom ispravljanju.

To pokazuje da se samo snažne nacije mogu suočiti sa svojom prošlosti.

Preispitivanje svoje svijesti je hrabrost jednog naroda, koji se ne plaši da pruži ruku žrtvama i njihovoj djeci. Obnavljanje veza i pružanje ruke ne znači da se ponižavamo nekakvim pokajanjem.

Sa tim postupkom pokazujemo da smo snažni i da stojimo uspravno.

Ovo nije nedostojno pokajanje i ne predstavlja poniženje zemlje i nacije.

Ovo predstavlja nasu odgovornost za konačno pomirenje u našem narodu i ovo je nezaobilazni ćin sjećanja i istorije, čak kada su u pitanju najmračnije strane naše istorije, kako bi svako pronašao svoje pravo mjesto.

Mi znamo gdje smo pogriješili i iznevjerili, i ko je iznevjerio, mi se istovremeno sa još većim ponosom prisjećamo onih koji su se protivili ovoj tragediji i onih koji su čovječno pružili ruku svojim sunarodnicima.

Mi mislimo i na one koji su u vremenu tragedije devedesetih godina učestvovali u unutrašnjem i spoljašnjem otporu naše zemlje i koji su životima platili svoju borbu.

Oni su dio velikog stradanja heroja, koje je sačuvalo nasu zemlju i njenu čast.

Moramo se sjetiti svih onih sunarodnika koji su progonjenim narodima, koji su krivi samo zato što su druge vjere, sa dobrodošlicom nudili utočiste i sigurno skrovište i tako omogućili da spase sunarodnike da ne dozive užasnu sudbinu onih koji su uhapšeni i pobijeni samo zato jer su druge vjere. Sa ponosom se sjećamo svih tih pravednika, koji su postali dio našeg nacionalnog ponosa.

U svijesti ljudi prvo nastaje varvarizam.

Ideje i rijeci postupno ruše barijere u našoj svijesti, lome civiliziranost i privikavaju nas da slušamo i prihvatimo rijeći koje nikada nije trebalo ni da čujemo.

Moramo se boriti protiv svega što može da dovede do slične situacije.

Moramo pogledati realnosti u lice.

Naopaki i izvitopereni umovi, moralna i intelektualna slabost, ono što ćini srž rasizma, još uvijek opstaju u značajnoj mjeri u našoj sredini.

Rasizam dobija nove oblike, mijenja svoje lice i koristi prikriveni rječnik.

Rasizam svakodnevno obiluje riječima, zatvara vrata za zapošljavanje mladim ljudima koji su sigmatizovani svojim imenom i prezimenom i svojom vjerom.

Jednoga dana, zato što smo ćutali, zato što nismo željeli da vidimo, rijeci prelaze u djela.

Tada se riječi koje su bile izraz mržnje na drugi način, a za druge vrsta kukavičluka ili odsustvo volje da se otvore oći – pretvaraju u prekinute živote i postupke koji ubijaju.

Svaka oskvrnavljena i vandalizovana groblja, crkve i džamije mora biti za nas upozorenje.

Rasizam ima na raspolaganju ogromna propagandna sredstva za svoj tragični i podmukli posao.

Društvene mreže su veliki rasadnici takve propagande.

Ne smijemo nikada dozvoliti da ekonomska ograničenja dovedu do toga da odustanemo od mjesta na kojima nastaju najgori ekscesi.

Ne smijemo nikada praviti kompromise u obrazovanju, ne smijemo nikada praviti kompromise u komunikacijama, ne smijemo nikada praviti kompromise u kulturi, ne smijemo nikada praviti kompromise u borbi protiv mračnjaštva i neznanja.

Moramo neumorno podržavati one koji rade za našu dobrobit.

Ne smijemo nikada praviti kompromise u onom što nas ujedinjuje, projektima koji predstavljaju vrhunac čovječnosti koje nam naše vrijeme nudi: oživljavanje demokratije, pomoći siromašnima, prihvatanje izbjeglica koji bježe od rata, protiv mračnog terorizma i najgorih oblika fanatizma, jer nas svi ovi poduhvati čine boljim ljudima.

Nećemo dati prostora onima koji žele da nas natjeraju da odustanemo od slobode, žele da stvore nove podjele, žele da nas natjeraju da odustanemo od naše čovječnosti i naše demokratije.

Najgore što nam se može desiti, da oni koji su kreirali i realizovali ovu tragediju ponovo se dočepaju vlasti.

Tada nam spasa nema. Sve je propalo, jer su se ti ljudi i žene stotinu puta prefarbali i stotinu odijela promijenili ali su u suštini ostali isti iako tvrde da su se promijenili.

Priča da su se promijenili je namijenjena široj publici i glasačima. Oni su u suštini ostali isti i spremni su da tragediju ponove.

Djeca žele da idu u školu, da dobiju diplome, da nađu posao, osnuju porodicu, da čitaju, idu u pozorište, da putuju.. A njihovi roditelji da ih gledaju kako odrastaju i da ostare uz njih. Svi oni žele da vole i da budu voljeni. Djeci moramo ostvariti da imaju zemlju u kojoj žele učiti, raditi, stvarati familije i sretno živjeti a ne da bježe iz nje..