Poslije odluke suda Hrvatska čeka prve istospolne usvojitelje

Povezani članci

• Božica Jelušić: KRIK
• Stav CJP o prijedlogu ustavnih promjena SDP/HDZ
• EKO-WORKSHOP I MODNA REVIJA
• Standard: Schmidtov koncept mogao bi pasti na Sudu u Strazburu
• Kninska lekcija iz domoljublja
• Čekaonica Mirka Jeleča

Foto: Nikola Cutuk/PIXSELL

U Hrvatskoj je 2014. godine donesen Zakon o životnom partnerstvu koji omogućuje legalizaciju istospolne veze sa gotovo svim pravima kao i klasični brak, osim naziva. Nakon višegodišnje pravne bitke, 2020. godine, životnim partnerima omogućeno je udomljavanje djece.

Jedna presuda zagrebačkog Upravnog suda koja bi uskoro mogla postati pravomoćna otvorila je vrata mogućnosti da istopolni parovi u Hrvatskoj mogu usvajati djecu, nakon što je početkom prošle godine i Ustavni sud definitivno potvrdio da ih mogu udomljavati.

Upravni sud presudio je da jedan zagrebački centar za socijalnu skrb ne smije odbiti istospolni par Mladena Kožića i Ivu Šegotu samo zato što su životni partneri – naziv pod kojim su u Hrvatskoj legalizirane istospolne zajednice.

“Pozitivno nas je iznenadila presuda Upravnog suda kojom jednom zagrebačkom centru za socijalnu skrb vraća na ponovnu procjenu zahtjev dvojice životnih parnera da im se odobri da budu posvojitelji”, kaže za Radio Slobodna Europa (RSE) predsjednik zagrebačke udruge “Dugine obitelji” Daniel Martinović.

RSE: Pitanje udomljavanja i usvajanja djece od strane istospolnih obitelji je visko politizirano. Čime tumačite da je ova presuda donesena u ovom trenutku? Ima li nešto u aktualnoj političkoj konstelaciji što je tome pridonijelo?

Martinović: Rekao bih da je definitivno jako veliki faktor to da u trenutačnoj saborskoj većini nema ekstremne desnice. HDZ trenutačno ima najviše zastupnika, ali ne trebaju im marginalnije stranke iz ekstremne desnice kako bi imali većinu. To smo mogli vidjeti u prijašnjim mandatima da je tih par zastupnika krajnje desnice u koaliciji sa HDZ-om dosta kočilo bilo kakav napredak.

Sada kada je HDZ sa manjinama i nekim drugim zastupnicima, pokušava se barem prezentirati kao neka proeuropska stranka, što se tiče – ako ništa – a ono ljudskih prava. Mi smo u prošlom mandatu Vlade imali sastanak sa ministricom socijalne skrbi Nadom Murganić, koja baš nije pokazala neku inicijativu za suradnjom, i koja je rekla – takva vam je politička situacija, ne može se tu puno napraviti, vidjet ćemo što bude.

Dok smo nedavno imali sastanak sa ljudima iz kabineta aktualnog ministra socijalne skrbi Josipa Aladrovića gdje su bili dosta otvoreni prema suradnji i da više u nama vide partnere nego suparnike, i nama je bila iznenađujuća ta promjena u diskursu.

RSE: Očekujete li neke reakcije sa desnog dijela nevladine scene?

Martinović: Mi smo svjesni da je to jedna glasna manjina. Nedavno je sud na nižoj instance presudio da nas je desna udruga “Vigilare “ diskriminirala svojom peticijom kojom su htjeli zabraniti jedan dokumentarac o Duginoj obitelji na Hrvatskoj televiziji. I tu vidimo da su sudovi uvažili i međunarodne konvencije i Zakon o suzbijanju diskriminacije.

A i po svjetskim trendovima vidimo da takvi stavovi prolaze samo još u puno konzervativnijim režimima poput Mađarske, dok se u drugim zemljama čak i Katolička crkva sve više i više ograđuje od te svoje ekstremne frakcije. Sada se puno više priča o pobačaju i zaštiti života, ali čini nam se da se više ne ide toliko agresivno na LGBTQ osobe.

Pa onda vidimo da više ni te organizacije nisu toliki politički faktor pa političari više toliko ne strepe što će neka od tih konzervativnih tradicionalnih organizacija reći.

RSE: Gdje u hrvatskom političkom spektru nailazite na najviše podrške?

Martinović: Od centra na lijevo, gdje nas je iznenadila količina podrške koju smo dobili od Zeleno-lijeve koalicije koja je na zadnjim parlamentarnim izborima osvojila više mandata nego što je i sama očekivala. Jako nam je drago što smo vidjeli da tu postoji baš jedna čvrsta podrška bez zamjenki, komentara i slično.

Onda kako idemo prema centru, tu je SDP kao lijevi centar i tu je podrška, ali opet – nije možda toliko glasna i nije možda od svih zastupnika. Ali opet vidimo da postoji dvostruki kriterij – jedno je privatno, a drugo je poslovno, gdje smo u ranijim mandatima u Saboru imali sastanke sa HDZ-ovim zastupnicima, gdje su nas privatno prilično podržavali, ali kada se kamere upale, to je onda drugačija priča.

Baš me zanima kakav će biti rasplet situacije na lokalnim izborima u Zagrebu, jer tu stranka “Možemo” ima prema anketama vrlo dobre izglede, a oni u sklopu svojih politika imaju jako dobro posloženo pitanje LGBT prava i rodne ravnopravnosti.

Jako puno njihovih članova su iz civilnog društva i dolazili su na Povorke ponosa, tako da se nadamo da će grad Zagreb, budući da je jako puno LGBT organizacija u Zagrebu, biti naš saveznik, a ne kako je bilo za vrijeme bivšeg gradonačelnika Milana Bandića, kada se nije moglo ni komunicirati sa gradom, a kamoli surađivati.

RSE: Nakon ove prvostupanjske presude Upravnog suda, kako Hrvatska komparativno stoji prema drugim državama članicama Europske unije?

Martinović: Zapravo stojimo dosta dobro. Recimo u Italiji je tek nedavno donesen zakon o istospolnim partnerstvima. Dobro stojimo zato što smo među zadnjima koji su počeli mijenjati legislative, pa se moglo preuzeti jako puno dobrih praksi izvana.

Ali smo još daleko od bračne jednakosti budući da u Ustavu imamo tu definiciju braka kao zajednice muškarca i žene, kao na primjer i Mađarska, ali generalno je okej situacija, pogotovo s presudama koje kažu da gej i lezbijski parovi u Hrvatskoj imaju pravo zatražiti da postanu posvojitelji. No opet, praksa je drugo, pa ćemo vidjeti što će se tu dogoditi.

RSE: Pred nekoliko dana je predsjednik Srbije Vučić kazao da ne bi potpisao zakon o istospolnim zajednicama da mu dođe na stol. Kakva je situacija oko prava istospolnih zajednica na udomljavanje i usvajanje djece u državama jugoistoka Europe?

Martinović: Crna Gora je nedavno donijela svoj zakon o životnom partnerstvu gdje ćemo vidjeti kako će se stvari dalje razvijati. U Bosni i Hercegovini je situacija po pitanju zakona i pravosuđa generalno jako kaotična i tu je pitanje kako će se i kada i na kojim razinama regulirati LGBT prava.

Makedonija ima razne inicijative da se donesu legislative po uzoru na Hrvatsku, Sloveniju i Crnu Goru, ali je to vezano uz process pristupanja Europskoj uniji, pa je pitanje koliko je tu angažman političara motiviran interesom za ljudska prava, a koliko interesom da Makedonija pristupi EU. U Srbiji ima jako puno LGBT osoba, ali i tu je situacija kaotična.

Oni imaju premijerku koja je lezbijka i koja živi sa svojom partnericom koja ima dijete, gdje one u Srbiji zapravo nemaju nikakva prava zajedno kao roditeljice. I u Srbiji je definicija braka kao u Hrvatskoj, kao zajednica muškarca i žene, ali te definicije ništa ne zabranjuju, nego samo definiraju pojmove.

To su sve političke igre gdje se zemlje, ovisno o tome gdje se koja zemlja nalazi u procesu pristupanja EU i NATO-u, pokazuju progresivnije ili manje progresivne.

Realnost je da u Srbiji LGBT osobe postoje, postoje Dugine obitelji, postoje obitelji sa djecom, ali pitanje je – kakva prava oni imaju, kako će se oni zaštititi, kako će se moći regulirati njihova prava, ili će se i dalje država Srbija praviti da oni ne postoje.

RSE: Udruga Dugine obitelji i drugi godinama su se bavili rješavanjem pitanja udomljavanja. Sada je, i to snažnim koracima, započeto novo poglavlje – pravo na usvajanje. Mnogi misle da je to u stvari jedno te isto, međutim – nije, zar ne?

Martinović: Nije. Udomljavanje je samo privremena skrb za dijete. Biološki roditelji su još uvijek prisutni u životu djeteta. Imaju i dalje roditeljska prava, samo često nemaju imovinske uvjete, pa se dijete – kako ne bi završilo u domu – daje udomiteljima koji onda vode brigu o tom djetetu. To dijete živi kod udomitelja ali i dalje na tjednoj bazi ima susrete sa biološkim roditeljima, i tu je centar za socijalnu skrb koji vodi računa o cijelom slučaju.

Kod posvajanja se baš stvara roditeljski odnos između posvajatelja i djece. To su djeca kojima su roditelji preminuli ili im je oduzeta skrb zbog zlostavljanja ili napuštanja djeteta, nebrige za dijete i drugo, i – kada usvojite dijete – vi se upisujete u rodni list djeteta kao roditelji.

To je jedna dosta velika razlika koja je dosta bitna, jer je puno više životnih partnera – gejeva i lezbijski u Hrvatskoj – zainteresirano za posvajanje, a ne toliko za udomiteljstvo. Udomiteljstvo je više jedna socijalna usluga, a posvajanje baš stvara tu jednu roditeljsku vezi sa djetetom.

RSE: Samo zaključno, koliko do sada imamo udomljene djece u oko 400 istospolnih obitelji, odnosno registriranih partnerstva?

Martinović: Za sada svega par, što je – s obzirom da udomitelja generalno ima malo – neki prosjek bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju. Ivo i Mladen su udomili dvoje djece, znamo za jedan par iz Rijeke koji bi uskoro trebao udomiti dijete…

Udomiteljstvo nije toliko popularno, jer je samo neka privremena skrb, a mnogo više ljudi želi posvojiti . Vidjet ćemo kako će to biti sada nakon presude sa posvajanjem i hoće li biti više ljudi koji će željeti posvajati.

Bitno je da postoje ljudi koje to zanima, da postoje ljudi koji žele pomoći toj djeci i da je sve to u interesu djeteta. U interesu djece nije da svoje djetinjstvo provedu u domu. Baš je Ivo Šegota rekao da bi najbolji način ovih naših protivnika koji se bune protiv udomiteljstva bio – da se nađe 2.000 obitelji koje će posvojiti, i onda eto neće biti tih 2.000 djece po domovima koje bi gejevi i lezbijke mogli posvojiti i udomiti!

Najbitnije je da postoji jedna društvena skupina koja želi pomoći da ta djeca imaju sretnije djetinjstvo nego što je ono u domu, i da bi država trebala o tome razmišljati kao o svom dodatnom resursu, a ne kao svjetonazorskom pitanju ili kao nečemu gdje smo mi suparnici. Jednostavno, struka treba procijeniti tko je podoban za posvajanje i udomiteljstvo, a ne politika.

RSE