ENG
‘Partizani iz Sisačkog odreda prvi su pravi hrvatski branitelji koji su ustali protiv zla’
Autor/ica 👤Vanja Majetić
Povezani članci
foto: Dragan Matić
U Hrvatskoj se danas obilježava Dan antifašističke borbe u spomen na osnivanje prve naoružane antifašističke postrojbe u Hrvatskoj, ali i okupiranoj Europi, u Drugom svjetskom ratu – Prvoga sisačkog partizanskog odreda, koji je osnovan 22. lipnja 1941. godine u šumi Brezovici pokraj Siska. Zašto je taj državni blagdan važan te zašto pojedinci osporavaju antifašizam navodeći ga kao dio komunističkog nasljeđa, za tportal komentira povjesničar i profesor sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Hrvoje Klasić
Dan antifašističke borbe obilježava se na ovaj dan od stjecanja hrvatske neovisnosti, a u bivšoj državi se isti državni blagdan obilježavao 27. srpnja, što je također bio Dan ustanka naroda Hrvatske, a koji se povezivao s događajima u Srbu i odlukom jugoslavenskog partijskog vodstva o ustanku, iako je osnutak sisačkoga odreda tom danu prethodio više od mjesec dana.
Nacistička Njemačka je ujutro 22. lipnja napala Sovjetski Savez u akciji kodnog naziva Operacija Barbarossa, čime je poništen Ribbentrop – Molotov pakt o nenapadanju između tih dviju sila.
Zbog novonastalih okolnosti pripadnici Komunističke partije u Sisku našli su se u opasnosti pa su se iz grada povukli u okolicu, najprije u selo Žabno, a zatim u Brezovicu. Ondje su osnovali odred, koji je od prvih dana postojanja izvodio diverzije, osobito na željeznici.
Odred je tada imao 77 boraca, a predvodili su ih zapovjednik Vlado Janjić Capo i komesar Marijan Cvetković. Njegov je pripadnik bio i pokojni general Hrvatske vojske Janko Bobetko. Kako su u odredu većinom bili Hrvati, borili su se uglavnom na hrvatskom području, a završetak Drugoga svjetskog rata doživjelo je 38 boraca.
Osnutak sisačkog odreda označio je početak organizirane antifašističke borbe u Hrvatskoj, u kojoj je aktivno sudjelovalo više od 500.000 hrvatskih građana. U postrojbama Narodnooslobodilačke vojske bilo je oko 230.000 boraca iz Hrvatske, a na njezinu teritoriju stvorene su 52 brigade, 17 divizija i pet od ukupno 11 korpusa.
Prema povjesničaru Hrvoju Klasiću, 22. lipnja 1941. godine jedan je od ključnih dana novije hrvatske povijesti kada su partizani i partizanke, mahom Hrvati iz Siska i okolice, ustali protiv ugnjetavanja i odvođenja na ustaška stratišta njihovih susjeda i poznanika, Srba i Židova.
‘Radi se o doista pravim herojima koji su ustali protiv zločina, a to nisu morali. Svojim stavom pokazali su kako se bore za ravnopravnost i zajedništvo svih naroda. Bez zadrške smatram da su naši partizani i partizanke prvi pravi hrvatski branitelji koji su se pobunili protiv zla onog vremena – ustaštva, fašizma i nacizma. Kao Siščanin izuzetno sam ponosan na te hrabre mlade generacije Hrvata koji su dragovoljno ustali i pobunili se protiv onoga što se događa njihovim sugrađanima Srbima i Židovima. Veliki dio tih dragovoljaca poginuo je i nikako ne može biti odgovoran za ono što se događalo 1945. godine, zbog čega ih se proglašava u najmanju ruku antikristima’, kazao je tportalov sugovornik koji je i sam bio dragovoljac Domovinskog rata.
Zašto se danas te mlade ljude koji su ustali kako bi se pobunili zbog rasnih zakona i odvođenja u logore stigmatizira, a njihove zasluge minorizira ili povijesno revizionira, prema Klasiću odgovor na to pitanje treba potražiti u 90-im godinama prošlog stoljeća.
‘Tada dolazi do određene inverzije. Umjesto da proučavamo 20. stoljeće kako bismo shvatili što nam se događa tih 90-ih godina, kroz njih smo počeli objašnjavati 20. stoljeće. Trenutak je to u kojem Hrvatska u ratu izlazi iz Jugoslavije i komunizma, ratuje s JNA, iz čega se iščitava kako ništa od toga nije moglo biti dobro. Naime, ako ratujete protiv JNA koja je sljednik partizana, onda tom logikom ni partizani ne mogu biti dobri. Bio je to jedan crno-bijeli narativ. Došla je 1991. i demokracija i svi smo se ponadali da će se pristup povijesti i društvu bitno promijeniti. Ali nije se promijenilo već se nastavilo ideologiziranim, tendencioznim i selektivnim pristupom, a pod utjecajem nacionalizma. Sada su se u narativu zamijenile strane. Crno je postalo bijelo, a bijelo je postalo crno. Početkom 90-ih u Hrvatsku se vraća veliki broj potomaka poražene strane u Drugom svjetskom ratu i njihovim dolaskom mijenja se i narativ koji sve događaje svodi na događaje nakon Bleiburga’, pojašnjava povjesničar, dodajući kako kada se sve to uzme u obzir, dobivamo antifašizam s figom u džepu.
Klasić naglašava kako su ključni ljudi koji su stvarali današnju Hrvatsku poput Franje Tuđmana, Janka Bobetka, Martina Špegelja, Josipa Boljkovca i Josipa Manolića redom bili antifašisti i pripadnici partizanskog pokreta od prvih dana. Povjesničar pritom podsjeća na to je praznik Dan antifašističke borbe upravo uveden na prijedlog HDZ-a, a antifašizam u Ustav.
‘No s druge strane se pokazuje da revizionizam i relativizacija ustaških zločina iz godine u godinu poprimaju sve veće razmjere, dopušta se da pozdrav ‘za dom spremni’ postane nešto što nikad nije bio, imenuju se ulice po Mili Budaku koji je supotpisnik rasnih zakona, govori se kako je Jasenovac bio radni logor u kojem su se izvodile operete, a ubijani su samo protivnici NDH. To je postalo normalno’, dodaje Klasić, zaključujući da je antifašizam civilizacijski i svevremenski sustav vrijednosti, dok biti antifašist danas znači poštivati i braniti pravo na različitost, graditi društvo tolerancije i dijaloga te u konačnici poticati mirotvorstvo, a ne agresiju.
Autor/ica 👤Vanja Majetić
