O borbama na Petrovoj gori govori zadnji živi partizanski sudionik

Izdvajamo

• Kako Hrvatskoj vojsci nije trebalo kao baza za komunikaciju, odande je počupano što se moglo počupati, pa i višežilni strujni kablovi koje sam viđao po okolnim selima gdje su ih ljudi zbog debljine i izdržljivosti služili za vuču - objašnjava Knežević i zaključuje kako je SABA tražila od Medicinskog fakulteta da od UNESCO-a zatraži zaštitu za nekadašnju partizansku bolnicu, koja je 1961. rekonstruirana u rejonu Pišin gaj, a koja je također propadala, ali ni od toga nije bilo ništa. U međuvremenu je ono što je od nje ostalo obnovljeno, ali su propadanje i pljačka nastavljeni.

Povezani članci

• Obustavlja se nastava u školama u Republici Srpskoj, online časovi do 1. novembra
• SRAM-a nemamo, a SMRAD nas guši
• Pretpostavljeni identiteti
• BOG, MOST I OSTALO…
• ODLAZAK ZABAVLJAČA
• Haos u regiji: Hrvatska zatvorila skoro sve granice prema Srbiji

Mile Knežević. Foto: Novosti

Iako je bitka završena nepovoljno za partizane, ne pamti se da se za juriš prijavilo više stotina dobrovoljaca kao što je bilo tada. Nakon borbe ustaše su krenuli s masovnim ubojstvima, ali nisu postigli osnovni cilj: uništenje partizanskog pokreta, ističe Mile Knežević

Kad se na komemorativnim skupovima na Petrovoj gori okupljeni prisjećaju godišnjica bitaka i stradanja rijetko se spomene da su partizani s Korduna još od ljeta 1941. bili trn u oku ustaškom režimu, od poglavnika u Zagrebu do lokalnih ustaša koji su već u novembru 1941. tražili da se partizani i kompletan srpski narod unište, počinje svoje kazivanje 99-godišnji Mile Knežević, koji je kao omladinac početkom rata čudom izbjegao ustaške likvidacije, da bi u proljeće 1942. otišao u partizane. Danas je, nakon smrti Josipa Bolјkovca i generala Dragana Pajića, jedini živi učesnik događaja na Petrovoj gori.

– Dijelom na traženje lokalnih ustaških rukovodilaca, a dijelom i zbog činjenice da partizani koji su s narodom bili na području Korduna predstavljaju opasnost za komunikacije, ali i utiču na raspoloženje naroda u krajevima koji još nisu bili zahvaćeni ustankom, Pavelić je još u decembru 1941. naredio napad na sjeverni Kordun. Da je problem shvatio ozbiljno govori i činjenica da je to bio jedini put kad je bio na fronti uspostavljajući komandno mjesto u Boviću. Iako je tom prilikom pobijeno nekoliko hiljada srpske nejači, pri čemu je najpoznatiji masakr 1.500 staraca, žena i djece u šumi Brezje kod Prkosa, ustaše nisu ostvarile svoj cilj. Partizanski pokret je jačao, pa je 12. januara 1942. jurišom u kojem su u velikom broju učestvovali i “roguljaši”, partizani bez puške s roguljama ili drugom seoskim alatom u ruci, oslobođen Vojnić – priča Knežević za Novosti.

U zborniku radova “Kotar Vojnić u Narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji”, i general-major JNA u penziji Dragan Pajić napisao je da je “pobjedom nad posadom neprijateljskog garnizona na pruzi kod Lončarevog mlina oslobođen Vojnić, prvo kotarsko mjesto u Hrvatskoj koje je ostalo slobodno cijelo vrijeme rata”.

“Okupator i domaće izdajice u svojim pohodima na slobodnu teritoriju prolazili su kroz Vojnić, pa i zadržavali se kraće vrijeme, ali stalnu posadu u njemu više nisu uspostavljali, jer ga više nisu mogli držati. Do te velike pobjede kordunaških partizana, jedne od najvećih uopće, došlo je poslije niza uspješno izvedenih akcija i u situaciji kada je neprijatelj sa 4.000 svojih elitnih vojnika izvodio ofenzivu na sjeveroistočni dio”, napisao je Pajić, ističući da je “ta pobjeda na prijelazu 1941. na 1942. godinu, kada opća situacija u Evropi i u našoj zemlji nije bila nimalo povoljna, bila itekako značajna”.

Tom prilikom partizani su zarobili mnogo oružja, što je otvorilo mogućnost za formiranje dva partizanska odreda – jednog na Petrovoj gori, a drugog na području prema Slunju i Plaščanskoj dolini.

Poraz je donio i novi napad ustaša i domobrana krajem marta 1942., koji Mile Knežević naziva drugom ofenzivom, kako bi na Petrovoj gori uništio partizane i narod koji se tamo sklonio nekoliko mjeseci ranije pred ustaškim zločinima.

Ustaško-domobranske snage zauzele su 29. marta 1942. dominantne kote Veliki Petrovac i Magarčevac, i utvrdile se na njima kako bi im bile baza za daljnje napredovanje i borbu s Trećim partizanskim batalјonom i prvom četom Drugog partizanskog bataljona, koji su sa štabom Prvog kordunaškog odreda i desetak hiljada srpskih civilnih izbjeglica iz kotara Vojnić i Vrginmost, bili na planini.

Kosturnica kraj spomenika na Petrovoj gori. Foto: Novosti

Štab odreda donio je odluku da, iako s malobrojnim snagama potpomognutima pripadnicima rezervnih jedinica koji nisu imali naoružanje, ustaško-domobranske snage s Velikog Petrovca budu napadnute i protjerane. U štabu nisu raspolagali točnim podacima o stvarnom stanju, rasporedu, jačini i lokaciji utvrđenja, pa je 1. aprila 1942. započet napad s istočne i zapadne strane Petrovca. Kako je tokom noći pao snijeg, niska temperatura i poledica onemogućili su napredovanje. Ustaše, koji su tri dana dobro iskoristili za ukopavanje, jakom vatrom iz pješadijskog naoružanja spriječili su napad i natjerali partizane da se, unatoč iskazanom herojstvu, povuku uz velike gubitke – 22 naoružana partizana i 50 “roguljaša”, a među poginulima je bila i Dragica Bulat, sestra kasnijeg generala i narodnog heroja Rade Bulata.

– Iako je borba završena nepovoljno za partizane, ne pamti se da se za tako kratko vrijeme za juriš prijavilo stotine dobrovoljaca. Nakon borbe, ustaše su krenuli s masovnim ubojstvima, ali nisu postigli osnovni cilj: uništenje partizanskog pokreta. Ustaše su imale i pomoć jer im je više muslimana iz Kladuše, koji su prije rata bili šumski radnici i poznavali teren, služilo kao vodiči, a neki među njima su i okrvavili ruke – kaže.

Knežević ističe i zanimljiv detalj vezan uz Pajića.

– On je bio komandir čete Drugog bataljona koja je po planu čekala u zasjedi da dotuče ustaške snage koje su se trebala povlačiti s Petrovca. Ali umjesto da se pozabave ustašama koji nisu došli, morali su brinuti o svom komandiru Pajiću kojeg je nehotice ranio jedan od suboraca. Pajić je zbrinut, ali mu je među partizanima i narodom porastao ugled jer se govorilo da je ranjen u borbama na Petrovoj gori. Doduše, nije se pričalo tko ga je ranio – priča Knežević

Ustaše su zbog toga početkom maja 1942. pokrenule novu ofenzivu tokom koje je zabilježen čuveni proboj u noći s 13. na 14. maj, govori Knežević i dodaje da je Kordun bio na udaru i za vrijeme operacije “Weiss” početkom 1943., a borbi na žalost nije nedostajalo niti do kraja rata. Zbog toga ne čudi da je svaki treći stanovnika Korduna dao život za bolju budućnost novih generacija i svoje domovine.

Knežević ističe i da je spomen kosturnica u kojoj su sahranjeni partizani poginuli u napadu na Petrovac napravljena još 1946. godine i podsjeća na tužnu sudbinu zapuštenog spomenika Vojina Bakića. Slično je prošlo i nekadašnje radio-relejno čvorište JNA na Magarčevcu.

– Kako Hrvatskoj vojsci nije trebalo kao baza za komunikaciju, odande je počupano što se moglo počupati, pa i višežilni strujni kablovi koje sam viđao po okolnim selima gdje su ih ljudi zbog debljine i izdržljivosti služili za vuču – objašnjava Knežević i zaključuje kako je SABA tražila od Medicinskog fakulteta da od UNESCO-a zatraži zaštitu za nekadašnju partizansku bolnicu, koja je 1961. rekonstruirana u rejonu Pišin gaj, a koja je također propadala, ali ni od toga nije bilo ništa. U međuvremenu je ono što je od nje ostalo obnovljeno, ali su propadanje i pljačka nastavljeni.

Novosti