ENG
Novinarstvo u doba kad se argumenti obaraju šakama
Autor/ica 👤Ljupko Mišeljić
Izdvajamo
- Uz svakodnevno uskraćivanje pristupa informacijama, ograničenu slobodu kritike javnih zvaničnika, kriminalizovanu klevetu i finansijsku situaciju redakcija, novinarima samo još napadi i prijetnje nedostaju da njihov rad i profesija potpuno izgube dostojanstvo.
Povezani članci
Dvije su izgledne interpretacije: ili bh. javnost misli da je nekoliko novinara, kolumnista, analitičara, publicista i aktivista veći problem BiH od svih problema koje ti ljudi identifikuju i o kojima govore, ili se javnim mnijenjem ozbiljno manipulira. Tu dilemu valjalo bi riješiti prije nego prijetnje i napadi na novinare postanu legalni, sloboda izražavanja nelegalna, a autocenzura i strah očekivani. Dok je odgovor na nju još uvijek očigledan, i dok nije očekivano da se do odgovora dođe na šake.
“Svaki napad na novinare izvrće realnost kreirajući klimu straha i autocenzure”, napisao je Barry James, a citirao UN u uvodu svog Akcionog plana za bezbjednost novinara i pitanje nekažnjivosti iz 2016. godine.
Zaštita novinara i njihovog integriteta danas je jedno od najvažnijih pokazatelja slobode medija, i mučno pitanje novinarskih zajednica. Međunarodna federacija novinara početkom godine za novinare koji rade u opasnim uslovima kreirala je policu osiguranja. Vijeće Evrope pokrenulo je u saradnji sa mnogim organizacijama platformu na kojoj će zagovarati zaštitu i bezbjednost novinara. Samo se BiH za odbranu novinara sprema tako što joj javni dužnosnici i politički lideri napadaju, vrijeđaju i rastjeruju novinare.
U duboko traumatiziranom, stiješnjenom i odbrambenom bh. društvu, aksiološka potreba čovjeka da se kroz komunikaciju stvore nove vrijednosti, rezultirala je tako što se stvorio veoma mračan i jak kanal za mržnju, napade i prijetnje. Pored toga što je riječ o očiglednoj zloupotrebi slobode izražavanja, takvi gestovi naslućuju da dolazi do prekida komunikacije, obračuna i mogućeg narušavanja integriteta. Uzmemo li u obzir da je Jakobson pisao kako je jedna od osnovnih funkcija komunikacije fatička, (“Ljudi komuniciraju kako se društvena veza ne bi prekinula”), jasno je da napadi i prijetnje ni na koji način ne ojačavaju društvenu vezu.
Prihvatimo li komunikaciju kao interakciju u kojoj čovjek posmatra stvar očima svog sagovornika trudeći se da predvidi njegovu reakciju, kako ju je 1960. godine David Berlo definisao, prijetnje i napadi tek nemaju nikakvu opravdanost. Razlozi zbog kojih prijetnje i napadi nastaju možemo, ipak, posmatrati kao klasičnu zloupotrebu svrsishodnosti komunicranja. U takvim gestovima nema ni načina da neko ostvari punoću sopstvene ličnosti (ontološki motiv), niti želje da se traga za istinom o sebi koja je uvijek nepotpuna (gnoseološki). U svakom smislu, napadi i prijetnje šumovi su koji komunikaciju mogu trajno prekinuti, a integritet komunikatora dovesti u nimalo zavidnu poziciju.
Novinarstvo koje se ne cijeni
Prijetnje i napadi na novinare u BiH ne mogu se posmatrati izvan kategorija osobina javnog i masovnog komuniciranja, kao ni izvan spektra medijskog sadržaja.
Na medijskoj sceni BiH, prepunoj kvazidogađaja, s veoma malo pravih i vrijednih vijesti (onih koje bi nekog zaista mogle iznenaditi, ili mu biti od koristi) nema mjesta za višeznačna posmatranja bitnih događaja, provokativnih situacija i tema.
Kritičko promišljanje o nekom događaju ili nekoj situaciji, opisivanje, objašnjavanje i argumentovanje značenja, pretpostavljanje ishoda događaja i pojava nije na cijeni. Pogotovo kad je riječ o krupnim i bitnim stvarima, kao što su referendum, revizija tužbe, “koncert potpore šestorki hrvatskih uznika” u Mostaru na mjestu gdje je HVO formirao logor za Bošnjake i Srbe, sjećanje na Dan bijelih traka u Prijedoru, četnička ikonografija na 75. godišnjici Bitke na Kozari, najavljivanje skupa podrške Ratku Mladiću u Banjaluci na 11. juli.
Opasne teme postali su i “razlazi na ljevici” i liberalnom centru, pa se prijetilo lomljenjem vilica i zbog objavljivanja tekstova o deklariranim lijevim strukturama koje su se predale konceptu nacionalnog, i odustale od internacionalnog promišljanja.
Provokativne društvene teme, ipak, nisu postale predmet javne rasprave ili polemiziranja, nego razlog za prijetnje novinarima koji o njima pišu. Stvar je otišla toliko daleko da pojedinci u radu i izvještavanju novinara i novinarki vide nešto zbog čega bi bilo opravdano napasti ih.
Paradoks legitimnog napada
S druge strane, legitimitet napada i prijetnji novinarima potvrđuje se s najviših javnih funkcija. Danas u Republici Srpskoj, u kojoj su društvene mreže i u zakonu tretirane kao javni prostor, svako ko ksenofobno, šovinistički, mizogino ili iz ličnog hira napadne novinara i novinarku ili im zaprijeti može reći da je to vidio od samog predsjednika entiteta.
Napadi na novinare i novinarke, zabranjivanje pojedinim novinarima i redakcijama da uđu u Palatu u kojoj on stoluje, nekorektno ponašanje prema medijskim kućama koje mu se ne sviđaju i posljedično prema njihovim uposlenicima, najuočljiviji su primjeri Dodikovog ophođenja prema medijskog zajednici.
Iako se ni prema čemu ne mogu porediti, jasno je da je Dodik svjestan onoga što je Richard Nixon rekao u majskom intervjuu 1977. Davidu Frostu, kada ga je Frost pitao za njegovo učešće u aferi Watergate. “When the president does it, that means that it is not illegal”, čuveni je Nixonov odgovor: “Kada predsjednik nešto uradi, to znači da nije nelegalno”.
I bez ispitivanja legalnosti, naprosto je jasno da se ono što uradi zvaničnik od javnog ugleda, pogotovo prvi čovjek entiteta, smatra kao legitimno. Bez obzira je li legitimno ili nije. Autoritarnost u komuniciranju, kao i prijetnje i napadi, svakako su nelegitimni.
U borbi za povratak dostojanstva
U takvom prostornom okruženju, posao i život novinara i publicista svakim danom postaje sve teži, kao da im na berzi života opada vrijednost. S druge strane, duboka podijeljenost javnosti, traumatiziranost društva i iskustvo oružanih sukoba imaju veoma eksplicitnu i vidljivu ulogu u komuniciranju.
Posljednji napad na Dragana Bursaća, svjedoči da se u BiH busa u prsa ratnim zločincima, zločinci pretvaraju u heroje, dozvoljavaju profašističke ikonografije. Nacionalistička retorika kulminira nekim veoma poražavajućim pričama, rušenjem ustavno-pravnog poretka države, difamacijom kritičara i pozivanjem na linč.
Novinarima koji te priče objave, objasne, i pretpostave njihove moguće ishode, može se prijetiti bez ikakve ozbiljne reakcije policije ili organa bezbjednosti. Anonimnost komentarisanja na portalima u kojima se vidi zastupljenost raznih formi govora i jezika mržnje i urednički neodgovorno neuklanjanje takvih komentara, dodatno otežavaju situaciju.
Nedavne prijetnje kolumnisti Draganu Bursaću i novinaru Hassanu Haidar Diabu podsjetile su na one prijašnje. U posljednje tri godine, samo Udruga “BH Novinari” preko Linije za pomoć novinarima zaprimila je 50 prijava napada na novinare. Neke prijetnje desile su se veoma otvoreno, i naočigled šire javnosti.
Refiku Hodžiću, novinaru i dokumentaristi iz Prijedora sa njujorškom adresom, prijetili su smrću i pozivali na njegovo prebijanje kada je govorio o značaju borbe za memorijalizaciju stradanja civilnih žrtava ratnih sukoba u BiH. Pisalo se da ga treba toliko isprebijati i polomiti da nikad više ne stane na svoje noge. Huškane su ili pozivane prijedorske žrtve da se organizuju i razbiju ga.
Štefici Galić, urednici portala Tačno.net, prijećeno je veoma otvorenim gestama ugrožavanja sigurnosti i života: brutalno je napadnuta u Ljubuškom. To se desilo 2012. godine, dva dana nakon prikazivanja filma “Neđo od Ljubuškog”, prema istinitoj priči o njenom suprugu Neđi Galiću, s kojim je tokom rata spašavala svoje sugrađane kojima je spašavanje trebalo. Nijedno od njih dvoje nije se odreklo svojih sugrađana, eto samo zato što su Bošnjaci, i o tome vrijedi govoriti kao o nečemu dobrom i potrebnom. Ta je priča ipak izazvala napade.
Aleksandru Trifunoviću i Franji Šarčeviću prijetili su i zbog njihovih tekstova, i zbog tekstova njihovih saradnika na portalima “Buka” i “Prometej”. Početkom jula, Alen Halilić na Facebooku je napisao da bi braći Šarčevićima trebalo razbiti vilice, jer je Franjo Šarčević objavio tekst “Lijevi nacionalizam”, autora Nevena Šimića. Kasnije je Halilić objasnio da je mislio razbiti im vilice “perom i mastilom”, iako je ostalo nejasno šta braća Franje Šarćevića imaju s tim sadržajem.
Prijetnje Slobodanu Vaskoviću i Srđanu Puhalu iz novembra 2014. godine, te kasnije u 2015. i 2016., nisu zadobile pažnju policije i bezbjednosnih organa. Televizija N1 podnijela je početkom jula krivičnu prijavu zbog prijetnji i poziva na linč portala Bošnjaci.net. U avgustu prošle godine, zbog veoma otvorenih prijetnji na društvenim mrežama BiH je napustila sarajevska novinarka Lejla Čolak.
O čemu su pisali, na koji način, kakvim jezikom i s kakvim odnosnom prema stvarnosti jesu bitna pitanja, ali prijetnje, napadi i vulgarni komentari na njih ne mogu biti odgovor. Na napisano i izrečeno, gdje god se demokratija prihvata i poštuje, ne smije se i ne može odgovarati silom, udarcima ili blaćenjem.
Pravna norma pred moćnom javnosti
Pravne norme zaštite novinara i medijskih radnika u BiH zvanično ne postoje. One koje se bave slobodom izražavanja i komuniciranjem, nedecidne su i nedorečene jednako kao i norme koje definišu provokaciju i izazivanje osjećaja nesigurnosti ili ugroženosti. Te praznine u zakonodavstvu prepustile su pravosuđu da ih interpretira prema svojoj volji, no sudovi svoje prakse još uvijek ne usklađuju u potpunosti sa praksom Evropskog suda za ljudska prava, niti međusobno.
Dok se pravosuđe, policija i zakonodavstvo ne usaglase i ne osmisle kako zaštiti novinare, jedini reper sigurnosti i zaštite novinara biće ophođenje prema njima u javnom prostoru, na društvenim mrežama, na ulici ili na terenu. Na tim mjestima, prijetnje novinarima sve su učestalije ili ozbiljnije.
Dvije su izgledne interpretacije: ili bh. javnost misli da je nekoliko novinara, kolumnista, analitičara, publicista i aktivista veći problem BiH od svih problema koje ti ljudi identifikuju i o kojima govore, ili se javnim mnijenjem ozbiljno manipulira. Tu dilemu valjalo bi riješiti prije nego prijetnje i napadi na novinare postanu legalni, sloboda izražavanja nelegalna, a autocenzura i strah očekivani. Dok je odgovor na nju još uvijek očigledan, i dok nije očekivano da se do odgovora dođe na šake.
Autor/ica 👤Ljupko Mišeljić
