NINO ZELENIKA: PRIČA O ANTI JE PRIČA O NAMA

Povezani članci

• Još dvanaest dana traju prijave za 6. gitarijadu „Na putu za jug“
• SREBRENICA – NEMA NAM NAPRETKA DOK NE SHVATIMO ŠTA SE TAMO DESILO 1995.
• 12 najlepših mostova u Evropi
• Dok istovremeno zastrašuje i truje svoje građane, vlast se bavi glupostima i sitnim međusobnim podmetanjima, s glavama zabijenim u pijesak
• Promovirana “Kuća mostarskog kadije – sjećanja skojevca, ilegalaca i partizana”
• Zlatna zvijezda Šejtanićima

Ante nam je pokazao da s nama nešto nije u redu. Naopaki smo, a ne želimo se mijenjati. Društvo smo koje se više voli utopiti u kolektiv umjesto prihvatiti osobnu odgovornost. Ne želimo raditi na sebi. Zaostali smo. Imamo krive prioritete. Negativni smo. Prestali smo sanjati, prestali smo se nadati. U depresiji smo. Malodušni smo. I nadasve cinični. Slijepi i nijemi na lijepo. Žedni i gladni lošeg i goreg.

Piše: Nino Zelenika

Priča o Anti je priča o nama. Najviše je to priča o onima koji misle da s Antom nemaju ništa zajedničko. Smijanje Anti je kao smijanje Top Listi Nadrealista onomad. Nadrealisti su ismijavali nas, a mi smo se smijali njima – ne shvaćajući da se smijemo sami sebi.

Ako mi ne vjerujete, pitajte 90-te. Danas se svi smijemo Antinim ‘teksturama kože’ taman kao da živimo u jednom zavidno uređenom društvu u kojem je Ante eksces, a ne pravilo. Ne znam za vas, ali meni Ante djeluje kao netko tko je dobro naučio zadano gradivo. Kao dijete ovog vremena, i – začudit ću vas – kao pravi Mostarac. Možda je jedina razlika između Ante i nas, Antina dječačka nevinost. Mi stariji smo dovoljno proračunati i dovoljno licemjerni da znamo što se govori pred kamerama, a što u društvu prijatelja. Recite mi da vi nikad niste sudjelovali u mostarskim ‘Vidi mu glave’ raspravama? Znamo mi reći kako izgleda podveleška glava i hod – garavi su k’o u Antinom opisu, a hodaju kao da nisu naučili po betonu hodati. Znamo i kako nam Škutori izgledaju – imaju kockaste glave poput BMW ‘kockica’ koje vozaju. Znamo mi i kako bosanski studenti u Mostaru izgledaju, a tek Bosanke. I to se sve tolerira, sve je to dio našeg lokalnog, južnjačkog kolorita. “Ma hajde, majke ti, zezamo se. Ne možeš to uspoređivati s Antom, ono je drugačije.” A kako je drugačije? Jer nismo to rekli pred kamerama. Jer nismo iskreni. Jer Podvelešci, Škutori, Bosanci i ini nisu nisu ljudi, i nemaju emocije, i nisu vrijedni poštovanja, a mi jesmo – jer smo Mostarci?

Priča o Anti nije samo priča o Mostaru, priča je to i o ovoj zemlji. I zato mi teško pada i iritira me kad me netko iz Sarajeva ili Tuzle tapše po ramenu i gleda kao sirotana koji živi u problematičnom gradu. Znate ono ‘Mostar grad-slučaj’. Kao udarac šakom u stomak dođe mi taj komšijski merhametluk kad netko objavi tekst pod naslovom “Ante, bujrum u Tuzlu”. Jer u Tuzli će se valjda žedan i gladan nakusati multikulturalizma koji u mom unesrećenom gradu-slučaju ne može. Vrijeđaš me, prijatelju. Vrijeđaš me jer tebi treba moj Mostar više nego meni tvoja Tuzla ili Sarajevo. Tebi treba da upreš prstom u nas i kažeš “Vidi njih, sirotani”. Treba ti to, jer dok smo god mi grad-slučaj, ti možeš održavati na životu svoju iluziju o tvom multikulturalizmu u gradu koji je dominantno grad pripadnika jedne nacije, a drugi i treći su tek tiha, poslušna manjina, dekoracija koju se kao božićni nakit izvadi kada treba okititi bor lažnog multikulturalizma: “I mi Hrvata i Srbina za suživot imamo.”

Trebaš znati da dok se god u Bosni i Hercegovini sve dijeli na troje, u Mostaru će se dijeliti na dvoje. Prema tome, Mostar je grad-slučaj u državi-slučaju. Ako želiš pomoći Mostaru, pomozi prvo sebi. Ne treba nama stanovnicima “grada-slučaja” tvoje sažaljenje i tvoj merhametluk. Nama treba da vi pometete ispred svog praga, pa će i nama ovdje biti lakše da pospremimo. Neka svatko pomete ispred svoga praga.

Vjeruj mi, nije u Mostaru sve tako kako izgleda kroz objektiv kamere ili kroz novinski stupac. Ima ovdje divnih ljudi i divnih priča. Ali one izgleda nisu nikome zanimljive. A i vaše oko je tromo za njih.

Ne vjeruješ mi? Jesi li gledao Perspektivu? Jesi li vidio i čuo onog malog genijalca Ivu? Ne sjećaš se koji je to. To je onaj koji je rekao: “Mostar se dijeli na one koji su na jednoj strani i one koji su na obje strane” To je vjerojatno najgenijalnija rečenica koju sam ikad čuo o današnjem Mostaru. Je li ti shvaćaš što je on učinio? Malac je razbio nacionalistički ‘mi-oni’ kôd! Razbio im je sistem. Tom su klincu narasla krila, on je preletio zidove nacionalizma. On je slobodan. U nacionalističkom sistemu koji ima pod kontrolom školstvo, medije, umjetnike i intelektualce, vjerske institucije, političare i kapital koji to sve održava na životu, pojavi se jedan takav ‘bistrić’ koji odbaci sve to što mu se servira, koji primjeti zid i koji se zapita: “A što je iza?”

Ipak, većina nije opazila taj biser. Mediji nisu puni Ive. Nama je zanimljivije valjanje u blatu. Bitno je dokazati svoju veličinu tako što ćeš uniziti drugog. Slabijeg. Ugodno je ušuškati se u masu i zapaliti baklju, dodati svoj plamičak u lomači za Antu.

I zato kažem da je priča o Anti priča o nama. Ante nam je pokazao da s nama nešto nije u redu. Naopaki smo, a ne želimo se mijenjati. Društvo smo koje se više voli utopiti u kolektiv umjesto prihvatiti osobnu odgovornost. Ne želimo raditi na sebi. Zaostali smo. Imamo krive prioritete. Negativni smo. Prestali smo sanjati, prestali smo se nadati. U depresiji smo. Malodušni smo. I nadasve cinični. Slijepi i nijemi na lijepo. Žedni i gladni lošeg i goreg.

Može li nam ova priča svima poslužiti kao dijagnoza? Hoćemo li napokon upaliti zvono i crveno svjetlo za uzbunu i početi raditi na sebi? Nemojmo trošiti energiju na krive stvari. Hoćemo li spustiti baklje i ugasiti lomaču za Antu. Hajmo malo manje biti mi? Hajmo malo više biti Ivo?