Uvijek isto. Mostar ne može biti nikakav putokaz za budućnost, izbori su ovdje još uvijek drugo ime za popis stanovništa. Grad kojem fali građana koji ga vole osuđen je da bespomoćno plovi kroz vlastiti smrad i vlastitu bijedu. Nenaviklom oku činiće se da se oni mrze, da nema šanse za kompromise, da se ne mogu složiti ni u čemu. Ipak, dogovoriće se oni nekako, za pet, pedeset ili petsto dana. Podijeliće vlast i gradski novčanik napola. Pokušaće malo da ukradu jedni drugima, nešto više građanima i najviše da uzmu sebi. Do sljedećih izbora. Do novog „praznika demokratije“. Čini se da svi to znaju i da nikoga za to nije briga. Jedino to nam govore ovi izbori.
Poranili Mostarci u nedjelju na svoje dugo čekane lokalne izbore, prve nakon 12 godina.
Popili kafu, uredili se, počešljali, uozbiljili, pripremili svoje najljepše zaštitne maske i požurili da čim prije ispune svoju „građansku dužnost“. Da stave svoje ko križiće ko krstiće na prava mjesta u biračkim listama, te već od sutra, čim se njihovi glasovi prebroje, sretni zakorače u „bolju budućnost“, u „dugo čekane promjene“ i „vrijeme nade za sve nas“.
Jer “drugačije biti ne može“, jer „predugo smo čekali“, jer „narod je najzad došao pameti“, jer smo „dugo trpili“, jer su nas „izvarali i jedni i drugi“, jer „ovaj grad više ne liči na sebe“, jer…
Te valove nade uzburkavali su i optimistični političari opozicijskih stranaka koji su obećavali, koliko sutra, čim preuzmu vlast, „prave ljude na pravim mjestima“, „brigu o svakom čovjeku“ ili, najzaneseniji među njima, „ne više podijeljeni nego uređeni i bogati grad dostojanstvenih ljudi“. Jedino nije bilo baš najjasnije ko je dotad bio vlast, a ko opozicija, jer su i jedni i drugi uzvikivali isto, zapjenušano slavili sveti dan izbora i kleli se da je došlo vrijeme za nove ljude na vlasti i nove planove za budućnost grada i njegovih stanovnika.
Čak i oni koji su bili prepoznatljivi simboli propasti i uništenja grada i gradskog načina života, našminkali su svoja „lica sa potjernice“ i stali u redove skupa sa novim ljudima, na prijeteće billboarde, ne baš u prve redove, ali odmah tu, iza novih lica, kao snažna potpora i garant nekakvog kontinuiteta. Kontinuiteta u besmislu.
Posjetili su Mostar u predizbornim danima, kako bi dali podršku „demokratskim procesima“ ili raširili krila svojim političkim pulenima i prijateljima, svakojaki mračni i polumračni tipovi, nasmiješeni stranci i namrgođeni našijenci, govorili o „sudbonosnoj prilici“ ili o „pobjedi i prazniku demokratije“, ali, prije svega, pozivali Mostarce „da se u što većem broju odazovu“ i „svojim glasom odrede budućnost ovog prelijepog grada“.
Iz bh. prijestolnice na jug su dolijetale čudne političke ptice raznih boja, pa se crvena miješala s plavom, pa je zelena postala plava, pa se, na tren barem, učinilo da je svako božje čudo ovdje moguće.
Član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda (u crvenoj jakni) šetao je u grupi lokalnih političara (odjevenih u plave jakne, možda sa zelenom podstavom) ulicama takozvanog „Istočnog Mostara“ i ne pomišljajući da pređe, ni sam ni sa njima skupa, na drugu stranu grada, u takozvani „Zapadni Mostar“, tamo gdje Hrvati, koje on u Predsjedništvu predstavlja, većinski žive. Kad su čuli da je u grad dolazio, nisu požalili što ih nije obilazio, nego su „još čvršće zbili redove i odlučili glasovati za koga su uvijek i glasovali“. U što većem broju.
Uz stamenog člana Predsjedništva je, da čudo bude potpuno, (bez jakne) uspravan koračao i prosijedi, tetovirani i mišićavi, isluženi srbijanski političar mutnih pobuda, inače počasni građanin Sarajeva, zvani Čeda J., koji ni u vlastitoj zemlji više ne može dogurati do Parlamenta, nego se vuče po rubovima političkog života i ponekad doluta i do naše mile i zbunjene pretpolitičke zemljice. Da i on nekome pruži podršku.
Dolazili su iz sjevernog velegrada predsjednici nekih stranaka i njihovi ljudi za posebne situacije, a u Mostaru je situacija uvijek posebna i takvi ljudi ovom gradu trebaju više od ičega. Podučavali su „svoje ljude“ kako da dođu do pobjede, kako da sakriju mane, a istaknu vrline, taman one bile jedino u pripadnosti svojoj stranci i/ili svojoj naciji. Davali su višeznačne intervjue za lokalne i nacionalne medije, u kojima su, poput mudrih starina, govorili u zagonetkama i odgovarali u enigmama. Činilo se da znaju nešto što niko drugi ne zna, te da se stvarno bliži dan kada će se sve stvari preokrenuti naglavce i tek tada doći na svoje mjesto.
Dan izbora ukazivao se kao presudan i izvjesno historijski, dan koji će se generacijama prepričavati i slaviti. Svi će znati gdje su bili tog dana i kome su dali svoj glas.
Iz Zagreba, pak, i sa Pantovčaka i iz Banskih dvora, iz Sabora i iz „nacionalnih medija“ stizala je glasna podrška „hrvatskom stolnom Mostaru“, konstitutivnim Hrvatima na braniku hrvatstva, njihovoj nezamjenjivoj vodećoj stranci i, prije svih, njenom jedinom vođi, doktoru i akademiku, dragom i predragom Draganu Č. Dolazio je ovdje ministar branitelja i potpredsjednik Vlade, prezime mu Medved, za njim odmah i ministar vanjskih i europskih poslova, ime mu je Gordan, a prezimena ima dva, dok je za sve to vrijeme Prime Minister susjedne nam i lijepe, izvjesni Andrej, odašiljao iz svoje bjelokosne kule, sa svog Olimpa, poruke najdubljeg poštovanja i podrške sestrinskoj stranci i svome, skoro pa bratu, već pominjanom Draganu.
„Prvo sapun, pa tek onda parfem“ ponudio je svima nama i ukrućeni predsjednik u premalenom sakou, Zoran Milanović, kako bi ovim dobronamjernim savjetom jasno pokazao gdje nam je mjesto i koliko uljudbe nam nedostaje. Nekoliko sedmica pred izbore održan je u Mostaru, u nekadašnjem Domu kulture i Domu mladih, a sada Hrvatskom domu Hercega Stjepana Kosače, tužni pomen od saučesničke vatre tragično stradalom presuđenom ratnom zločincu i silovatelju žena i djevojčica, na kojem su se skrušeno okupili svi najvažniji iz stožerne stranke svih Hrvata u BiH.
Pohodio je Mostar i poglavica Republike Srpske, ime mu je Milorad i poznat je po tome da ponekad poklanja ukradenu robu, kako bi sa dragim Draganom dogovorio nešto što se zna i nešto što, još uvijek, niko ne zna. Nešto samo između njih i samo u njihovu korist. Kumovali su tada zajedno i listi mostarskih Srba Ostajte ovdje, jer oni Srbi koji su zaista „ostali ovdje“ dok je grmilo i sijevalo nisu bili Srbi po mjeri onih koji su po njima i ostalima grmili i sijevali početkom rata devedesetih.
Ili, da još pojednostavimo, oni Srbi koji nisu u strankama koje su ekskluzivno srpske i čije centrale nisu u Banja Luci ili na Palama, za Milorada i nisu Srbi, a kamoli da mogu brinuti o Srbima i njihovim interesima. A ovi, Ostajte ovdje, posebno ako zatreba njihov glas, uvijek mogu biti od političke koristi ili Draganu ili Miloradu. Ili obojici.
Opozicija je maštala. To im odlično ide. Govorili su o mogućoj izlaznosti od preko osamdeset posto. O strašnom nezadovoljstvu građana koje će „izroditi tektonske promjene na političkoj sceni grada“. Činilo im se da je došlo pravo vrijeme za njih. Uvjereni u to, govorili su glasno, hrabro, birajući argumente, spominjali sve greške vlasti, ali ne i vlastitu nemoć.
Divni i motivirajući primjeri jedne mlade i visokoobrazovane žene, Irme Baralija, čije se ime najviše vezalo uz ove izbore, ili uspješnog poslovnog čovjeka, stručnjaka informacionih tehnologija, Adnana Šarića, te još nekih uglednih, uspješnih, visokoobrazovanih i kvalitetnih kandidata, nisu uspjeli sakriti nesnalaženje u vremenu i prostoru okoštalih rukovodstava tih stranaka.
Zatočeni u limbu između kozaračkog kola, zastava sa crvenom petokrakom i Titovih slika i rock & rolla savremenih ideja liberalne socijaldemokratije, između radničkih i ljudskih prava i neograničene privatne inicijative, u ideološkom vakuumu između sticanja i dijeljenja, nužno je da te stranke porazmisle o kvalitetnijem i dostojnijem vodstvu.
Tek osnovana Neovisna lista jedina je imala prepoznatljiva imena, konkretan program za grad i kvalitetnu prezentaciju, ali zbog nedostatka stranačke infrastrukture i, apsurd je potpun, sofisticirane kampanje, taj njihov trud u ovakvom Mostaru nije mogao biti prepoznat.
I, tako, krenuli Mostarci na izbore, puni nade i vjere u promjene.
Već tog jutra, ko je želio da vidi – sve je vidio.
Disciplinovane kolone birača nacionalnih stranaka, tugaljive i mučaljive, smrknute i u sebe zagledane, odlučile su ispuniti obećanje koje su dali nekome. Onome ko im je zaposlio sina bez konkursa, za par hiljada maraka u deset dana završio srednju školu za njega, vrlodobrim, odobrio stipendiju za kćerku, dao stan, sredio penziju, riješio borački status, odredio višu invalidninu, legalizovao bespravno podignutu kuću ili štalu, poklonio plac u zoni zelenih površina, dao beskamatni kredit, sredio onu tužbu na sudu, izganjao dozvolu za ovo i ono, pogurao potporu za male poduzetnike, dao potporu za potpomognuti izvoz ili potporu za potpomognuti uvoz, džaba freza, džaba sjeme, džaba stoka, džaba voda, džaba struja, džaba sve…
E, ništa nije džaba. Sad glasaj kako ti on kaže. A on uvijek nekako sazna kako si ti glasao. I, ako ne glasaš kako on hoće, ništa više nije džaba i ništa više ne može. Ima i onih drugih, koji glasaju iz straha. Isprepadani od „svojih“ da dolaze oni „drugi“, „tuđi“, „njihovi“ i da će, ako ih oni iz svoga plemena ne zaštite, postati bezimene žrtve i izgubiti sve što imaju, pa i život.
Ima i onih koji se grada boje, a u njemu žive, pa se osvrću dok njime koračaju i strepe od svakog ugla, svake ulice i svake raskrsnice. Sve im prijeti i svi im prijete i njihov uski život htio bi biti još uži, vezan samo za poznata lica, poznati narod, poznatu vjeru i poznate navike. Kažnjeni su gradom i životom u njemu, ali, zbog nekog, nama nepoznatog razloga, ostaju u njemu. Neki, opet, nisu ni izašli na ove izbore. Tako je bolje za sve. Da su izašli ne bi razočarali samo one koji su glasali, nego i sami sebe. Možda bi to za njih bilo previše. Pokvarili bi zauvijek divnu sliku koju imaju o sebi.
Prođoše mostarski izbori. Rezultati će se dugo prebrojavati, štimati, vagati, dok svi ne zaborave da je i bilo izbora. Onda će oni što su izabrani birati gradonačelnika, dugo, uz burne svađe i teške sukobe. Barem će nama tako izgledati. Navijaćemo za jedne ili druge. Samo rijetki sretnici će biti ravnodušni. Budući gradonačelnik će biti Hrvat ili Bošnjak, ponajmanje Mostarac. Svaka nada je već na samom početku nestala. Sve to nas je podsjetilo na naše ranije izbore, koje smo već bili zaboravili.
Uvijek isto. Mostar ne može biti nikakav putokaz za budućnost, izbori su ovdje još uvijek drugo ime za popis stanovništa. Grad kojem fali građana koji ga vole osuđen je da bespomoćno plovi kroz vlastiti smrad i vlastitu bijedu. Nenaviklom oku činiće se da se oni mrze, da nema šanse za kompromise, da se ne mogu složiti ni u čemu. Ipak, dogovoriće se oni nekako, za pet, pedeset ili petsto dana. Podijeliće vlast i gradski novčanik napola. Pokušaće malo da ukradu jedni drugima, nešto više građanima i najviše da uzmu sebi. Do sljedećih izbora. Do novog „praznika demokratije“. Čini se da svi to znaju i da nikoga za to nije briga. Jedino to nam govore ovi izbori.
Kažu da nada umire posljednja. U Mostaru ne. Ovdje nada umire prva.
InfoRadar
ENG
