Ne želimo se pomiriti s lažima koje nam se serviraju kao “novootkrivene” istine

Autor/ica 👤tačno.net 29.7.2017. u 21:29

Povezani članci

Foto: Dino Stanin/PIXSELL

Priče o prošlosti prestat će onoga trenutka, kada bude prihvaćena povijesna istina, kada bude prihvaćeno ono na što sam podsjetio na početku ovoga obraćanja. Ne može se naknadno od Titovih partizana praviti zločince i koljače – jer oni to nisu bili, niti se može od ubojica iz Jasenovca i niza drugih ustaških logora, praviti slavom ovjenčane pobjednike – jer oni su zaista bili ubojice i koljači i gubitnici Drugoga svjetskog rata.

Savez antifašističkih boraca Republike Hrvatske, Srpsko narodno vijeće i Općina Gračac okupili su se danas u Srbu kako bi obilježili Dan ustanka naroda Hrvatske. Iako pozvani, niko iz državnog vrha nije došao.

Prisutnima su se obratili: Milan Surla, borac 6. ličke divizije Nikola Tesla, u ime Antifašističke lige RH Zoran Pusić, Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH, bivši predsjednik RH Stjepan Mesić i Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća. Svi su upozorili na sve učestalije pokušaje mijenjanja povijesti.

Govor koji je održao Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifašističkih borca i antifašista Hrvatske prenosimo u cijelosti.

“Stojim pred vama i – vjerujte mi, ne znam što da kažem. Jer, sve što bih mogao reći, rečeno je već bezbroj puta.

I da je prvi partizanski odred formiran kod Siska 20. lipnja 1941.

I da su prvi otpor fašizmu pružili labinski rudari dobrano prije početka Drugoga svjetskog rata.

I da su ustaše, odmah po dolasku na vlast, počeli s masovnim progonima, uključujući i organizirana ubijanja tisuća ljudi, Srba, Židova, Roma i Hrvata- antifašista.

I da je ovdje, u Srbu, planuo ustanak – ne naroda Like, kako nam nastoje podvaliti posljednjih godina, nego naroda Hrvatske, Hrvata i Srba; zajednički ustanak i protiv naci-fašističke okupacije, ali i protiv kvislinške ustaške takozvane države koja je bila poslušno oruđe u rukama nacista i fašista.

I da je otporom rukovodila Komunistička partija na čelu s Josipom Brozom Titom.

I da većina pripadnika Narodno-oslobodilačke vojske nisu bili komunisti.

I da je ta vojska na Teheranskoj konferenciji priznata i prihvaćena kao dio Savezničkih snaga, dio velike antifašističke, odnosno kako se tada češće govorilo: anti-Hitlerovske koalicije.

I da je, napokon, ustanak koji je ovdje započeo 27. srpnja godine 1941., baš kao i u susjednoj Bosni i Hercegovini, povezan s ustancima u drugim dijelovima nekadašnje Jugoslavije, Hrvatsku – u sklopu nove jugoslavenske federacije – svrstao na stranu pobjednika.

I da je i na strani pobjednika, ne samo naših, ali i naših, nakon završetka rata bilo zločina, zbog kojih žalimo i koje osuđujemo.

Sve je to, kažem, bezbroj puta rečeno. I sve su to činjenice, poduprte izjavama neposrednih sudionika oslobodilačkog rata, ali i brojnim vjerodostojnim dokumentima, od kojih je veliki dio onih s neprijateljske strane.

I sve to godinama nailazi na gluhe uši.

Baš tako: na gluhe uši: niti nas čuju, niti nas žele čuti. I sve se to godinama kao od neprobojnog zida odbija od sve čvršće, sve agresivnije i sve samosvjesnije fronte falsifikatora povijesti koji narodu Hrvatske nameću potpuno iskrivljenu sliku onoga što se događalo u Drugome svjetskom ratu, a i nakon njega.

Svojim aktivnostima oni nas uz pasivni pristanak, ali ponegdje i uz aktivno sudjelovanje aktualnih vlasti, praćeno neodlučnošću i šutnjom oporbe, polako ali sigurno prevode iz tabora pobjednika u tabor gubitnika i pristaša i sljedbenika ideologije što ju je već davno odbacio cijeli napredni svijet.

Zato se mi u našoj javnosti stalno vraćamo, kao što neki podrugljivo govore, pričama o ustašama i partizanima. Zato, što se ne želimo pomiriti s lažima koje nam se serviraju kao “novootkrivene” istine, u pravilu garnirane nevještim falsifikatima čije razotkrivanje, međutim, ne povlači nikakve posljedice.

Priče o prošlosti prestat će onoga trenutka, kada bude prihvaćena povijesna istina, kada bude prihvaćeno ono na što sam podsjetio na početku ovoga obraćanja. Ne može se naknadno od Titovih partizana praviti zločince i koljače – jer oni to nisu bili, niti se može od ubojica iz Jasenovca i niza drugih ustaških logora, praviti slavom ovjenčane pobjednike – jer oni su zaista bili ubojice i koljači i gubitnici Drugoga svjetskog rata.

I ništa drugo.

Istina je pred nama. Ne treba je tražiti. Ona je odavno otkrivena. Nikakve naknadne istine koje su samo i jedino prozirne i tendenciozne laži, ne mogu tu ništa pormijeniti. Varaju se oni koji sada imaju vlast da u našem glavnom gradu mijenjaju imena ulica, naselja i trgova, da će time dugoročno nešto postići. Neće, to im jamčim. Ime trga ili ulice mogu ukinuti, povijesne činjenice mogu neko vrijeme sakrivati, ali ih ne mogu uništiti.

Istina ima jednu nezgodnu karakteristiku. Prije ili kasnije dopre na svjetlo dana. Tako će biti i sada. Koliko će dugo trajati ofanziva proustaške desnice, ne mogu reći. Ona se tek zahuktava. Ali – da ćemo mi to mirno promatrati, nećemo. A neće, vjerujem, ni demokratski svijet koji je izgrađen na temeljima antifašizma. Oslonimo se na antifašiste i demokrate širom svijeta, da bismo spasili antifašizam, bez kojega nema ni demokracije, u Hrvatskoj.

Ja ovo vrlo svjesno govorim: u Hrvatskoj u opasnosti su i antifašizam, i demokracija. Toga moraju biti svjesni u prvome redu mladi, jer oni će u Hrvatskoj živjeti. Zato je i na njima golema odgovornost da odrede kakva će biti ta Hrvatska. Mi, antifašistički borci i antifašisti, znamo što smo im ostavili. Na njima je da spriječe da proustaška desnica, ovi koji s obje ruke zatvaraju uši kako ne bi čuli što mi govorimo, otmu Hrvatsku koja bi mogla postati ugodno mjesto za život i rad i pretvore je u kopiju one kvazi-države što je postojala u vrijeme Drugoga svjetskog rata.

I koja je neslavno propala za sva vremena, ponavljam: za sva vremena, zajedno s propašću naci-fašizma čiji je priprepak bila.

Na njima je, u krajnjoj liniji da obrane ono za što se borila golema većina hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu. Jer, za profašističku, netoletantnu i ksenofobičnu Hrvatsku oni se nisu borili!

Svega toga moramo biti svjesni, ne samo mi – ovdje okupljeni, nego i svi građani Republike Hrvatske. A da ih se na to podsjeti, nema boljeg i prikladnijeg dana od 27. srpnja, Dana ustanka naroda Hrvatske. Odajmo počast svima koji su dali svoje živote i koji su sudjelovali i u ustanku i u poslijeratnoj izgradnji, u uvjerenju da njihove žrtve i napori nisu bili uzaludni.

Neka živi slobodna, antifašistička, demokratska Republike Hrvatska, zemlja ravnopravnih građana!”

U Srbu su se okupili i prosvjednici proslave naoružani transparentima s natpisima “Krvavi Srb” i “Tko ne voli Hrvatsku neka ide iz nje”. Među njima je i Dražen Keleminec, predsjednik autohtone – Hrvatske stranke prava, javlja Dnevnik.hr.