Najljepša priča o Domovinskom ratu

Domovinski rat zatekao me u ratnoj luci Lora kao ročnog vojnika. Pamtim te dane kao da su bili jučer. Stajali smo na kiši i pozdravljali sveti barjak sve čekajući da nas pozovu da stanemo na branik domovine. Kako smo bili mlada, ročna vojska, to jutro kada je krenula operacija Oluja bili smo u pozadini.

Svu veličanstvenost Domovinskog rata mogli smo vidjeti iz prve ruke kao čistači, tj. mladi ročnici kojima bi dali metle i lopate da raščiste put veličanstvenoj Hrvatskoj vojsci. Nagledali smo se za dva života spaljenih sela, kuća iz kojih se prvo odnijelo sve što je vrijedilo, čak i štekeri za struju, pa bi ih se zapalilo. Lepa sela lepo gore, i ja do dana današnjeg osjećam taj dim u nosnicama.

Sada se vi zasigurno pitate kakva je to najljepša priča o Domovinskom ratu u dimu spaljenih sela, opljačkanim kućama i starcima koji su ležali ubijeni pred njima?

Moja najljepša priča o Domovinskom ratu naime zbila se nakon tih desetak dana paleža, pljačke i onog neizbježnog – ‘Zauzeto Hrvat’.

Na straži u Lori, tik pored zatvora gdje mi je bila stražarska kućica upoznao sam Đoku. Đoka je bio neka vrsta šamana u svom selu, apolitičan tip koji je vjerovao kako nas vanzemaljci posjećuju već tisućama godina.

Đoka nije bio uvrnut tip kojem je alkohol popio mozak, već diplomirani astronom koji je čvrsto vjerovao kako je kozmos toliko velik da jednostavno matematički ne možemo biti sami u svemiru. Divno se poklopilo da sam na stražu donio ‘Kontakt’ od Carla Sagana i ja i Đoka postali smo nerazdvojni prijatelji.

On navodno četnik kojeg su uhvatili u Oluji, i ja vojnik Hrvatske vojske koji je navodno sudjelovao u akciji Oluja, a kojeg je kao i Đoku iskreno bolio kurac za vojsku, oružje, granice, dimovinu i otadžbinu i za takve pizdarije. I ja i Đoka znali smo da smo građani planeta Zemlja koji se trebaju otisnuti u svemir, otkriti warp pogon i uspostaviti prvi kontakt.

Kada bi Đoku tjerali da u obližnjem škveru uzme čeličnu šinu, pa da je ispila ujutro, pa potom popodne zavari i ispolira i tako iz dana u dan, Đoko bi mi objašnjavao iza žice kako je ta šina sastavljena od zvjezdanog praha od kojeg smo svi načinjeni. Svi elementi u ovoj šini, svi atomi u tebi, u meni, u prvobitnom su prasku nastali iz zvijezda.

Prasak supernove kreirao je maglice, pa asteroide i komete, a oni su na užarenu magmu zemlje donijeli vodu. Kristale leda, zlato i željezo. Polako se ta voda probijala kroz magmu, stvorila oceane, i na kraju život.

I ti i ja, čak i ovaj orangutan (pa bi mi pokazao na mog zapovjednika), stvoreni smo od tog zvjezdanog materijala. Tog čuda koje je duboko u oceanu kreiralo prvu stanicu. Život je slijedio evoluciju, a tada se majmunima koji su skupljali žirove ukazao monolit.

Kakav jebeni monolit?

Upitao je moj zapovjednik, a Đoko mu je objasnio kako ima film snimljen po tom događaju.

Te večeri našem se zapovjedniku nisu baš svidjele Đokine teorije, pa je doveo društvo da ga malo ispitaju o toj teoriji o ljudskoj vrsti, ljudskom genomu, karici koja nedostaje i ulozi vanzemaljaca u našoj evoluciji.

Spojili su jaja Đoki na poljski telefon sve da prizna koliko je nevine hrvatske djece pobio, no Đoko je samo vikao da je čitavo vrijeme rata proveo u podrumu gdje su ga i pronašli u komunikaciji sa drevnim Anunakijima. Bogovima i čuvarima koji su budno u našoj stratosferi pazili na nas da se ne poubijamo međusobno.

To sam jutro zaspao na straži.

Nisam više mogao slušati krike i zapomaganje, pa sam se skrio u napušteni, zahrđali kamion da dočekam jutro. Probudila me jarka svjetlost.

Pred stražarskim mjestom u šumarku u Loru, tik na razmeđi iznad ograde škvera i vojnog zatvora lebdio je NLO. Jarkih crvenih boja koje su se prelijevale u narančasto.

Kada sam protrljao oči NLO je nestao na obzoru iznad Čiova.

Sutradan sam došao na stražu ali Đoke nije bilo. Ročna vojska je strugala krv sa pločnika pred zatvorom, a ja sam to popodne pitao svog zapovjednika što je sa Đokom?

Odgovorio mi je da je Đoko na boljem mjestu.

Prošao je od tih dana čitav jedan život. Domovinski rat ušao je u mitologiju, i o njemu se danas raspisuju natječaji za najljepše priče. Djeca pišu o svojim očevima herojima koji su izgradili našu domovinu, a ja sam odlučio napisati vam priču o Đoki.

Jedinom junaku Domovinskog rata po kojeg su došli vanzemaljci. Istinabog, niti je Đoka zadužio našu domovinu, niti je heroj Domovinskog rata, no zbog nečeg je njima bio poseban.

Odveli su mog Đoku, a živi sam svjedok tog događaja, ne zbog toga što je bio heroj, niti zbog toga što je utjecao na mir koji smo dobili veličanstvenom akcijom Oluja.

Đoko je bio izabran zbog toga što se jedini usudio i svojima, a bogami i našima, objasniti da smo svi ista govna. Izašla iz one jednostanične pizdarije, iz onog jebenog dimnjaka magme (bolje da ga nije), i da su sve nas majmune ti jebeni vanzemaljci naučili hodati, pisati, paliti vatru, a mi se odlučili ubijati međusobno.

Mog Đoku su izabrali jer smo takvi trebali biti. Da kao i oni zakoračimo u zvijezde, a ne da palimo jedni drugima sela. Mog su Đoku, a držim da je to jedino logično, uzeli kod sebe da zajedno sačekaju takvu budućnost.

Ako se mi dolje naravno ne poubijamo radi zastava i granica.

I to je moja priča o Domovinskom ratu. Ratu kojeg je dok je mog Đoke vjerojatno za vijeka. I dan danas se mrzimo i radimo šančeve, umjesto da zajedno stremimo zvijezdama.

I kada nestane vode, i kada uništimo sve oko sebe, susjede i svijet kakav znamo, početi će pravi Domovinski rat. I počet će ga moj Đoko. Jer domovina nikada nije bila mala mahala, domovina je brate ovaj svijet koji nam je dan, a mi ga budale tako uništismo.