NAGRADA GRADA ZAGREBA ILI ZATVORSKA KAZNA?

Izdvajamo

• Ono što povezuje ljude poput biskupa Richarda, dementne Ursule i Jakova Sedlara duboka je praznina koju ti ljudi imaju u sebi, praznina kako moralna, tako i ljudska. Praznina koju je izvanredno uočio Walter Verni, nazvavši je njenim pravim imenom, a ona je sve samo ne izostanak empatije. Ona je samo, kako ono, čin profesionalnih lažljivaca da se dokopaju osobne koristi, ma kakva ona bila. A ona je ako sve sagledamo ljudski umjesto nagrade, trebala biti dugogodišnja zatvorska kazna.

Povezani članci

• Domovinski okret
• Predrag Kojović: Dodikov poziv Trećem pješadijskom puku da obuče uniforme Vojske RS je rušenje mira
• Romofobija u Petruševcu: “Uzmi ih k sebi”
• Revolveraši na europskom ranču
• AGONIJA KOJA TRAŽI TREĆEGA
• Protest desničara u Beogradu zbog evropskog plana za Srbiju i Kosovo

U siječnju 2013. godine Richard Williamson, biskup iz radikalne Katoličke grupe „Society of Pius XII, kažnjen je od strane Njemačkog suda zatvorskom kaznom zbog negiranja holokausta, tj. umanjivanja broja žrtava Židova u drugom svjetskom ratu. Protiv spomenutog biskupa, kaznenu prijavu podnijela je Udruga svjetske orgnizacije preživjelih, koja je u suradnji sa znanstvenim i istraživačkim centrom Cendo do dana današnjeg radila i radi na bazi podataka žrtava Holokausta. Spomenuta organizacija jako dobro poznaje i Hrvatske brojčane statistike žrtava (do sada je u bazi podataka oko 200 000 imena), kao što jako dobro poznaje stradanje Roma na ovim prostorima, kojih je od više stotina tisuća prije rata, na području Slavonije, koju su najgušće naseljavali, ostalo njih 148. Svi podaci i relevantne informacije unose se već godinama u bazu podataka www. cendo.hr, nadopunjuju se i koriste u znanstvene svrhe.

Gore spomenuti biskup, osim zatvorske, dobio je i novčanu kaznu od 10 000 eura zbog raspirivanja rasne mržnje i iznošenja javno netočnih informacija. Njemački sud u Regensburgu proglasio ga je krivim i to zbog jednog običnog intervjua koji je dotični biskup udijelio televiziji SVT 1, a u kojem je osporavao broj žrtava holokausta, odnosno, da budemo sasvim precizni, broj plinskih komora u Auschwitzu. Naime, razigranom biskupu matematika je oduvijek išla od ruke, pa se zbrajajući peći i broj žrtava domislio staviti na papir, te je zaključio, kako same plinske komore i peći u kojima su spaljivani ljudi, teško da su mogle apsorbirati toliku količinu kostiju, zubala i ljudskog mesa. Intervju je naravno, a govorimo o Njemačkoj koja je uređena država, ostao kod novinara, nikada nije javno objavljen, međutim sudu u Regensburgu dovoljan je bio i snimak, koji istina nikada nije objavljen, ali je imao tendenciju da bude.

Njemačka je zemlja u kojoj se zapravo često znaju događati ispadi takve vrste, u rujnu recimo, 2016. osamdesetsedmogodišnja Ursula Haverbeck osuđena je, iako u poznoj dobi, na osam mjeseci stroge zatvorske kazne zbog obične tvrdnje kako Auschwitz nije bio logor za masovno istrebljenje, već radni logor. Trabunjala je ishlapljela Ursula, inače javnosti dobro poznata revizionistica, kako su komunisti preuveličali broj žrtava, a u nekim slučajevima i svoje žrtve prikazali kao nacističke. Sud u Detmoldu osudio je Ursulu Haverbeck bez mogućnosti pomilovanja zgrožen zbog mentalnog sklopa dotične starice za koju je sudac u presudi zgađen kazao kako nema „nikakvog poštovanja“ i kako ne može vjerovati da takvi ljudi hodaju zemljom. U Njemačkoj je, samo informacije radi, na zakonskoj snazi Ustavna odredba da svatko tko javno negira ili umanjuje službene brojke ili metode masovne eksterminacije Židova, može biti osuđen na zatvorsku kaznu od pet godina zatvora, bez obzira radi li se o običnim građanima ili povjesničarima.

Njemačka je javnost pratila suđenje Ursuli s neobičnom pažnjom, jer se simultano, u sudnici do, odvijao proces Reinholdu Hanningu, bivšem čuvaru Auschwitza, koji je kao 94. godišnjak, uhićen i priveden istražnom sudu u Regensburgu. Reinhold je priznao svoj udio u zločinu, a na srcedrapajuće pismo Ursule koje mu je ova dostavila preko čuvara, javno joj odgovorio da je u zabludi, da su zločini nacista zbilja bili u tim, čak i većim monstruoznim razmjerima, navodeći svoja svjedočanstva, među kojima je bilo i ono najstrašnije, o kompoziciji koja je stigla iz geta u Varšavi u kojoj su bila isključivo djeca. Reinhold je opisao strahote u kojima je sudjelovao, a u detalje taj dan, kada su nekoliko stotina Židovske djece u dobi od sedam, do petnaest godina ugušili prvo plinom, a kasnije i spalili u pećima Auschwitza.

Donji dom talijanskog parlamenta, suočen s bujnjem profašističkih snaga u Italiji, donio je zakon o negiranju i poricanju holokausta, kao i o kriminalizaciji antisemitske propagande, te se po novom zakonu, usvojenom 2016. godine, za ta kaznena djela predviđaju zatvorske kazne od šest godina strogog zatvora, bez mogućnosti pomilovanja. Osnažen je i postojeći zakon kojim se kažnjava takva vrsta propagande, a zastupnik Walter Verni objasnio je javnosti kako se u novom zakonu ne kažnjavaju negirajuća mišljenja, već se kažnjava ponašanje potaknuto negirajućim mišljenjem. Verni je objasnio da se njegova Vlada tim činom moralno, ali i ljudski ograđuje od svih profesionalnih lažljivaca koji se koriste negacijom broja ubijenih za svoje osobne koristi, ma kakve one bile.

Zapamtite na tren ovu jasnu, direktnu i istinitu rečenicu, svima koji ste je olako prešli ponovit ću je još jednom, jer je Verni jasno uočio razloge zbog kojih pojedinci javno istupaju sa takvim monstruoznim konstrukcijama i jasno ih prokazao kao duboko nemoralne osobe, koje se koriste negacijma holokausta isključivo u svoje privatne svrhe, zbog stjecanja osobne koristi ili ugleda među neonacističkim zajednicama.

Odbor za javna priznanja Republike Hrvatske danas je predložio Jakova Sedlara za Nagradu grada Zagreba u kategoriji filma i kazališta. U Odboru za javna priznanja uz gradonačelnika Milana Bandića, sjede još i dr. sc. Andrija Mikulić, Romano Bolković, Aleksandra Kolarić, dr.sc Ana Stavljenić – Rukavina, Jelena Pavičić Vukičević i prof. dr. sc. Josip Tica.
Samo su Aleksandra Kolarić i Josip Tica ostali suzdržani.

Jakov Sedlar, naime, ne živi i djeluje u Njemčkoj, kao ni u Italiji, već Jakov Sedlar živi i snima filmove u Hrvatskoj, zemlji koja ima zakone slične tim dvjema uređenim zemljama, ali ih iz nepoznatih razloga – ne provodi.
Jakov Sedlar prošle je godine u svom uratku „Jasenovac – istina“ iznio niz falsifikata koji su od strane stručnjka, novinara Novosti i zgroženih javnih djelatnika, dokazano, argumentirano prokazani tj. iznesene su stvarni dokumenti i brojke koje je Jakov Sedlar za potrebe svog monstruoznog propagandnog filma retuširao, izmijenio i falsificirao.

Lažne fotografije, premontirani intevjui, gomila besmislica o logoru „koji je radio i nakon rata“, ispali su samo jedna demonska laž, cijeli taj film, koji se, da ludilo bude veće, nazvao „Jasenovac – istina.“ Treba li napomenuti da rečeni Jakov Sedlar nikada nije odgovarao za širenje mržnje, laži i besmislica, insinuacija koje su izravno propagirale rasnu i antisemitsku mržnju, što mu je bio i cilj, te da nikada nije protiv tog filmaša podignuta nikakva kaznena prijava, nikakva zatvorska ili novčana kazna, a danas mu je udjeljena i – nagrada.

Ono što povezuje ljude poput biskupa Richarda, dementne Ursule i Jakova Sedlara duboka je praznina koju ti ljudi imaju u sebi, praznina kako moralna, tako i ljudska. Praznina koju je izvanredno uočio Walter Verni, nazvavši je njenim pravim imenom, a ona je sve samo ne izostanak empatije. Ona je samo, kako ono, čin profesionalnih lažljivaca da se dokopaju osobne koristi, ma kakva ona bila.

A ona je ako sve sagledamo ljudski umjesto nagrade, trebala biti dugogodišnja zatvorska kazna.

Index.hr