Mostarska dijaspora – financijska i emocionalna potpora građanima kroz doznake iz inozemstva

Izdvajamo

• Iz pozicije vlasti, ovakva situacija je idealna, iako neizravno predaje ekonomiju u ruke dijasporaca. Kako Hadžić navodi, vlast s ovakvom situacijom ima riješeno pitanje mnogih socijalnih kategorija uključujući umirovljenike, a da ne mora izdvajati neka financijska sredstva iz budžeta za njihovo rješavanje, što im daje priliku da ne moraju provoditi bitne ekonomske reforme kako bi još brže i bolje pomogli građanima i povećali standard života.

Povezani članci

• U petak počinje 15. ‘Mostarska liska’
• Selektivno čitanje (o nekulturi dijaloga)
• Dvije nagrade „Identitluku“ na 39. Pozorišnim/kazališnim igrama u Jajcu
• Dan Europe
• IMAGINARNA GALERIJA “MAESTRO“
• Apelacioni sud – protok vremena i nemogućnost ponavljanja krivičnog dela su olakšavajuće okolnosti za optužene za ratne zločine

Foto Sonja Marić

Prema podacima Centralne banke BiH, prošle godine u prvom kvartalu je stiglo 2 i pol milijuna KM putem personalnih transfera, točnije doznakama iz inozemstva, no iz ove institucije navode kako nemaju specifične podatke za Grad Mostar. Imajući u vidu veliku nezaposlenost koja odaje sve veću apatičnost i nesigurnost među građanima, ne može se osporiti da je ovakav vid pomaganja pogodan za državu, ali i za emocionalnu i financijsku stabilnost građana Mostara, barem za sada.

Piše: Kristina Gadže

Dijaspora u Gradu Mostaru već desetljećima značajno financijski pomaže svoju rodbinu, prijatelje ili poznanike. Kulturološki, slanje novca predstavlja znak pažnje, a u ekonomski nestabilnom društvu kao što je društvo u Bosni i Hercegovini, ovaj čin prije svega znači financijsko rasterećenje za brojne građane. Upitnik koji je Centar za kritičko mišljenje u suradnji s portalom Tačno.net proveo nad više od 240 građana u Mostaru pokazuje da 16% osoba koje žive u Mostaru prima novčanu pomoć iz inozemstva, a 10% onih koji žive u inozemstvu i šalju novčanu pomoć. Suprotno tome, samo je 1,25% osoba koje žive u inozemstvu i ne šalju novčanu pomoć. Više od polovice ispitanika, čak 73% osoba koje žive u Mostaru, ne primaju novčanu pomoć. Iz Gradske uprave Grada Mostara, pak, nije stigao pisani odgovor do trenutka izvršenja roka za ovaj članak kao ni iz Ministarstva civilnih poslova Bosne i Hercegovine.

Veliko rasterećenje za građane

Aktivistkinja iz Mostara, Sadeta Sefić jedna je od onih kojima je značajan ovakav pritok novca. Kaže da novac redovno dobiva od sina koji živi i radi u Njemačkoj, a koristi ga za svakodnevne potrebe kao što su hrana, režije, gorivo, izdržavanje kućnog ljubimca i slično. “Dobivanje novca iz inostranstva mi znači puno jer nemam opterećenje kako preživjeti, registrovati auto, otići na putovanje, priuštiti kvalitetan komad odjeće, obuće. Nisam nikada planirala živjeti vani, naprotiv, vratila sam se iz izbjeglištva 1995. godine, iako sam imala ponude za Italiju, skandinavske zemlje i Njemačku jer sam imala malu djecu vrtićke dobi. No, željela sam da popravljam razrušeni dom i svoju državu za koju je moj muž bio spreman dati život i za koju je kao borac bio teže ranjen”, objašnjava Sadeta koja ističe da bi ipak teže preživjeli bez ove vrste pomoći.

Prema njenom mišljenju postoji jako puno obitelji u Mostaru koje dobivaju novac “izvana”, najčešće putem paketa odjeće, obuće, kemijskih sredstava, auta na poklon koje, kako kaže, poklonodavac koristi za vrijeme svog boravka u Mostaru. “Prijateljica uzima sebi kiriju od iznajmljenog sestrinog stana. Čuva moje komšije, kupuje im i kuha, a pomaže joj u svemu jedna mlada žena koju plaćaju djeca jer njihovi roditelji neće iz svoje kuće, a vrlo su stari i nemoćni”, kaže Sadeta.

S.M. pak dobiva nešto više od 200 eura od brata, no jednom godišnje ili rjeđe. Dobiveni novac rezerviran mu je također za hranu, odjeću ili za godišnji odmor. No, kaže kako novac dođe tako i prođe. Ipak, nije sve u novcu. Brojni građani u Mostaru na ovaj način osjećaju da netko na njih misli. “Emotivno mi znači ovakav vid pomaganja, pokazuje mi da nisam zaboravljen i ostavljen, a više mi znači to što moj brat pomaže redovno svaki mjesec i našu sestru koja je sama. Bez njega, ona bi imala vrlo težak život na ivici bijede sa 380 KM, a ja nisam u prilici da pomažem bilo koga jer sam nezaposlen”, opisuje S. M svoj svakodnevni život.

Ipak, ne postoji definirana određena društvena kategorija ljudi koja najčešće dobiva novac. No, prema praksi to su umirovljenici ili školarci jer se pretpostavlja da im je novac najpotrebniji. I. K također dobiva 5000 KM od sestre, a dobivenu svotu koristi kao i većina, za hranu i lijekove. “Mnogo mi znači dobivanje novca, smatram da mi je to neophodno za život jer kako bih sa penzijom od 400 KM mogao živjeti. Ovakvih primjera ima mnogo jer ljudi nemaju drugi način da prežive, puno je novca potrebno samo za hranu i lijekove”, smatra I. K.

Emocionalni značaj financijske potpore

Sarina Bakić, sociologinja i profesorica Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu na Odsjeku sociologije, ističe emotivnu sponu između građana koji preživljavaju od novca iz dijaspore i onih koji ih “uzdržavaju”. “Neka istraživanja su pokazala da određen broj ljudi preživljava upravo zbog pomoći koja dolazi od rodbine koja je u dijaspori. Tu se stvara osjećaj zahvale, pripadnosti, no znamo da ništa ne treba generalizirati te da je svaki slučaj karakterističan sam za sebe”, navodi prof. Bakić.

Suprotno od osjećaja zahvale, javlja se stres ukoliko je ovakav vid pomaganja neredovit. “Stres je uvjetovan finansijskim problemima, potrebama i što je najvažnije za istaći, stres je uzrokovan osjećajem nesigurnosti i nestabilnosti. Postavlja se i pitanje da li se taj novac treba vratiti, kako ga vratiti, kakav je osjećaj ljudi koji konstantno šalju novac, na koji način im se zahvaliti, itd. Sve to dodatno stvara pritisak pa samim tim i određenu vrstu stresa”, objašnjava prof. Bakić.

Da lokalni ljudi očekuju pomoć od dijaspore tvrdi i prof. Bakić koja kaže kako je to dio kulturološkog obrasca u bh. društvu. “Nekako se podrazumijeva da su se naši ljudi ‘dobro snašli’ u inozemstvu pa se podrazumijeva ta vrsta očekivanja od dijaspore. Nadalje, sigurna sam da većina ljudi ‘vani’ želi pomoći svojoj zemlji, svojoj rodbini, da imaju želju i  mogućnosti. Na taj način dijaspora stvara i učvršćuje spone sa svojom zemljom porijekla, stalno su u kontaktu sa ljudima, sa osjećajem da pomažu i čine dobro”, navodi prof. Bakić koja je mišljenja kako su ljudi svjesni koliko im dijaspora pomaže, no to dovoljno ne cijene i ne razmatraju dublje i ozbiljnije povezivanje sa zajednicama naših ljudi vani.

Vlast kao glavni profiter ovakvog stanja

Faruk Hadžić, makroekonomski analitičar navodi pojam socijalnog mira kao važne posljedice doznaka iz inozemstva. Smatra da one značajno doprinose stabilnom i financijski manje opterećenom bh. društvu. “Doznake iz inostranstva čine značajan dio našeg bruto domaćeg proizvoda. Drugim riječima, to je novac koji produžava ciklus potrošnje građana, povećava našu ekonomsku aktivnost, utiče na naplatu poreza i u konačnici na bolji životni standard. Uglavnom se taj bolji životni standard odnosi na primaoce doprinosa, gdje ustvari naši radnici šalju roditeljima novac kako bi mogli preživjeti. Zamislite situaciju da nema doznaka iz inostranstva, da naši penzioneri ne mogu dobiti taj dodatni novac i da trebaju živjeti samo od penzije?”, navodi Hadžić.

Da se zabrani dolazak doznaka iz inostranstva, kako hipotetički opisuje Hadžić, umirovljenici i drugi naši građani koji imaju male plaće, a ovise od pomoći iz inozemstva, imali bi preko noći dosta manje novca na raspolaganju. “Recimo da imate jednu penzionerku koja prima 400 KM penzije, ali dobiva novac od sina /kćerke, recimo još 300 EUR-a. Sa tih ukupno 1.000 KM može voditi sasvim pristojan život. Sada, kada bi ostala samo da živi od penzije od 400 KM, ne bi mogla pokriti ni troškove hrane koji svakodnevno rastu. Obzirom na ekonomsku situaciju, država ne bi mogla povećati toliko izdatke za penzije i ishod”, ističe Hadžić.

Jedan od glavnih problema, prema mišljenju Hadžića, je što nema tko raditi, tj. smatra kako je u BiH potrebno promijeniti poslovni ambijent, ubrzati procedure registracije i zatvaranja preduzeća, smanjiti poreska opterećenja i pokušati usporiti iseljavanje mladih. U službene podatke Centralne banke Bosne i Hercegovine ne ulazi iznos koji pokazuje koliko ljudi iz dijaspore potroše tokom boravka u BiH, no Hadžić predlaže kako se to može regulirati kroz suradnju sa mjenjačnicama, jer kako kaže, “kroz njih dosta naših građana pretvara uneseni novac u stranoj valuti i tako daje „na ruke“ dodatni novac svojim članovima porodice ili ga troši tokom boravka.”

Iz pozicije vlasti, ovakva situacija je idealna, iako neizravno predaje ekonomiju u ruke dijasporaca. Kako Hadžić navodi, vlast s ovakvom situacijom ima riješeno pitanje mnogih socijalnih kategorija uključujući umirovljenike, a da ne mora izdvajati neka financijska sredstva iz budžeta za njihovo rješavanje, što im daje priliku da ne moraju provoditi bitne ekonomske reforme kako bi još brže i bolje pomogli građanima i povećali standard života.