Moj Ljubuški, pogled sa Gradske očima jednog Mostarca

Izdvajamo

• Danas kad čovjek prebira ove uspomene, posebno zadovoljstvo su mi činili, da sam bar u jednom dijelu života uspio da dedu Ibrahima sa Gradske ponedeljkom povezem autom do na Pazar. Kad su mu se godine već bile nabrojale, a zdravlje lagano izdavalo. Istom relacijom. Preko Mostarskih Vrata, na kahvu kod Fejze, preko Gožulja. Na kafu smo kasnijih godina navraćali i kod Senada, u kafić Madera, a na toplu ljudsku riječ, u foto atelje kod Neđe Galića ili na porciju šale kod Sule Šupljike.

Povezani članci

• PISMENE IZJAVE OSIGURANIKA JEDNOG OSIGURAVAJUĆEG DRUŠTVA
• VRIJEME ISTIČE, SERIJAL #2: Pogledajte prvu epizodu serijala ‘’Stanje BiH društva: EU i NATO percepcije’’
• Magazinović pisao Čoviću: BiH treba pomoći Hrvatskoj da prestane kršiti ljudska prava
• Goran Sarić: Jezik kao šejtanska rabota
• Gradimir Gojer: NENAD ČANAK ILI KAKO POBJEDITI LAŽ U POLITICI
• Zakašnjelo suđenje usred pomirenja s greškom

Nažalost, Ljubušaka je danas najmanje u Ljubuškom. Razasuli se svijetom. Na Gradskoj svega nekoliko kuća.

U Ljubuškom nisam rođen. Nisam čak imao ni priliku živjeti u Ljubuškom. Ali, Ljubuški od prvih mojih saznanja o svijetu, pa evo do sada, osjećam kao nešto moje. Kad god dođem u priliku predstavljam se da sam iz Ljubuškog. To pravo daje mi moje porijeklo. Moj otac, Halil, moj dedo Ibrahim i moj pradedo Osman, vjekovaše vjek na Gradskoj, na sjevernoj strani grada Ljubuškoga.

Gradska – foto ljubusaci.com

Moj otac se otisnuo sa Gradske u jesen 1944. Sa brigadom. Tako su govorili. A bila je to Dvanaesta hercegovačka. Oslobađao je Mostar 14. februara 1945., a onda i Sarajevo 6. aprila iste godine. Službovao je poslije u Subotici, pa u Ljubuškom, onda u Prozoru i Konjicu, da bi se zaustavio u Mostaru. U Ljubuški smo dolazili i dolazimo, pogotovo na Gradsku, više puta u toku godine, kako to dozvoljavaju ferije ili odmori. Prijašnjih godina “prugom”, preko Kruševa, Sretnica, Čitluka, Tromeđe, Grede, u Ljubuški. Ako bi išli direktno na Gradsku, izlazna stanica nam je bila Greda. Onda pješke preko Podolja, do Špaginih kuća. Posebno su me radovali ljetni odlasci na Gradsku, u vrijeme kad su vinogradi zorili slatkim grozdovima, a smokve mamile svojim sladom, miris cmilja omamljivao, a cvrčci upotpunjavali žegu svojom muzikom. Nigdje, ni prije ni poslije, nisam doživio, a ni vidjeo, da se za doručak ode u bašču, ispod kuće i nabere u krto ili jednostavno u rešeto, i smokava i grožđa, a onda u jednu ruku komad hljeba, a u drugu smokvu, ili nekoliko boba grožđa. U godinama iz onoga rata, ni do Ljubuškog, a niti do Gradske nije bilo asfalta, a u Gradskoj zadugo niti struje. Odlazak u Ljubuški na konak, u amidže Selima bio bi nam praznik. Selim je radio kao šofer u Autotransportu, dugo godina stanovao na Glavici, a kasnijih godina na Vodici. Centar svijeta tada nam je bila Fejzina kafana, i bašča iza kafane. Uvečer se tu skupljalo i staro i mlado, a ako ništa drugo, našlo bi se posla proći kraj Fejze, makar natočiti hladne vode na česmi na Gožulju, ili na Vodici. Kod Fejze smo odgledavali prve TV emisije na aparatu koji je bio zaključavan u ormaru i za potrebe uvečer, postavio bi se na prozor biblioteke, tako da se program mogao gledati iz bašče. U sjećanju su mi i odlasci u ljubuško kino, sa rođacima, Osmanom, Safetom, Ramizom, Zijom, Mujom. Bilo je malo podalje spustiti se iz gornjeg grada na dno Ljubuškog, tada, ali nikada nije bilo nikakvih problema. Odgledali bi film, od 8 do 10 i polahko uzastranu. A u bašči kod Fejze, i u ta doba puno. Neko priča, neko igra karata, neko šaha, a najvatreniji tavle.

“Ljubuški / Čaršija Žabljak” 1918.  – foto ljubusaci.com

“Ponediljak” i pazarni dan su mi ostali u posebnom sjećanju. Automobila nije bilo na raspolaganju, kao danas ili kao neposredno uoči ovog zadnjeg rata. Pored Starog Pazara bio je poseban prostor, na kome su se vezivala magarad, bilo onih koji su na njima dotjerali robu na Pazar, ili onih koji će kasnije nešto kupiti pa povesti kući. Parking za magarad. Nije se moglo ostati od revanja. A svaki vlasnik je po revanju poznavao svoje magare.

Parking magaradi na Pazaru, 1966, preuzeto od Smaila Špage, autor r. Hajrudin Mehmedbašić 

Stari Pazar, preslatke karpuze, zelene sa tamnim šarama i crnim sitnim špicama, ili paradajiz i paprike. Interesantno, u ljetnom periodu, ponedjeljkom, za ručak je u svakoj kući bivao sataraš. Ponedjeljkom bi se poranilo sa Gradske. Dok sam bio manji, imao sam tu privilegiju, poraniti sa dedom, pa na Pazar. Za hlada. Preko Mostarskih vrata, preko Vodice i Gožulja, preko Žabljaka, onda niz Ljubuške serpentine, na Stari Pazar. Tu su se “sviđali” poslovi, dogovarala kupovina sijena, i prodaja ovaca i janjaca. Dogovaralo bi se da se dotjeraju dva konja drva za dolazeću zimu. Viđali su se prijatelji, od Vitine, do Vrgorca i Vida. Tražio se dobar konj ili steona krava. Pitalo se za zdravlje dobrog prijatelja. Onda lagano niz grad, do kafane Omera Zagića. Grad je vreo od ljudi. Naravno i burek, a bijela štruca bi se zamotala da se ponese čeljadi koja su ostala kući. Povratak je bio oko podne, ponovo pješke uza stranu. Fejzo je bivao nezaobilazna stanica u povratku. Kahva. Služili su je, ja li Fejzo, ja li Haso. I na povratku još jedan dobar gutljaj hladne vode na česmi na Gožulju, ili na Vodici, onda usuti vode u plastični bidon, ponijeti onima koji su ostali kući. Nije bilo važno što će se voda ugrijati do kuće. Bila je svakako bolja od kišnice iz čatrnja. A zadnja stanica na povratku kući bila je prodavnica kod Ferde na Mostarskim vratima. Tu bi se kupovale namirnice, kahva, šećer, so, da se to ne bi bespotrebno nosalo u torbi, od grada dovde.

Ljubuški / Čaršija Gožulj” 1918. foto ljubusaci.com

Gradska je oduvjek bila poznata po duhanu i duhanarima. Sadio se ravnjak, posebna sorta, kao stvorena za manje parcele otete od hercegovačkog ljutog kamenjara. Ovaj duhan je na vagama mogao biti samo 1-A klasa. Vage su bile poseban doživljaj, kad se sav godišnji trud isplaćivao u tih nekoliko minuta koliko je bilo potrebno da se izvagaju bale, da „procinitelj“ zavuče ruku duboko u „denjak“, da pogleda boju duhana, pomiriše i kaže: 1-A. A drugi čovjek uz njega, izvikivao bi naglas težinu koja bi bila izmjerena i zapisana u knjige. Interesantna je bilo da je Gradska svoju „vagu“ imala uvjek tokom božićnih praznika, kad su komšije katolici slavili svoj praznik. „Vaga“ bi toga dana bila slobodna za Gračane. Nakon što bi se duhan izvagao, mnogi ljudi su odlazili do blagajne i uzimali predujam, dio novca, do konačnog obračuna. Domaćini bi tada djeci kupovali slatkiše. Posebno su mi u sjećanju ostale šećerleme, šećerne bijele lule, sa crvenom linijom po dužini. To bi bila nagrada djeci za trud uložen za nizanje duhana u dugim vrelim ljetnim danima.

Nagrada, za uloženi trud, rijetko bi bivao odlazak na rijeku, na kupanje. Baščine su bile daleko da bi se tamo samostalno zaputilo sa Gradske. Kasnijih godina je to nadoknađivano, kad su se pojavili automobili. Do vrela u Vitini nije bilo daleko trknuti, makar na kahvu, ili se okupati na Trebižatu, od Vitine do Baščina, a omiljena destinacija postale su Kravice, vodopad i tiha topla voda. Za Vitinu me je vezivala i posjeta poznanicima i prijateljima, hladna voda kroz avliju Fadila Mesihovića, na samom vrelu, a naročito Vitinske svečanosti početkom juna, kad je Vitnina bivala puna ko šibica, smotre folkolora, šarenilo nošnji, zvuci pjesme, miris pečenja, hladna piva iz vode i hladovina na adama kod vrela u Vitini.

Ljubuški – foto Bojan Galić

Kasnijih godina uslovi odlazaka na ljubuški pazar ponedjeljkom su se promjenili. Tura je ostajala ista. Samo se išlo autima. Istim putem. Fejzo, Gožulj, Vodica i Ferdo nisu se zaobilazili. Iako Ferdo kasnije nije radio u toj prodavnici, ovaj naziv ostao je uvjek. Bila je i druga tura za povratak na Gradsku. Asfaltom preko Tikire na Gredu, ali to bi bilo kao izdavanje samog sebe. Danas kad čovjek prebira ove uspomene, posebno zadovoljstvo su mi činili, da sam bar u jednom dijelu života uspio da dedu Ibrahima sa Gradske ponedeljkom povezem autom do na Pazar. Kad su mu se godine već bile nabrojale, a zdravlje lagano izdavalo. Istom relacijom. Preko Mostarskih Vrata, na kahvu kod Fejze, preko Gožulja. Na kafu smo kasnijih godina navraćali i kod Senada, u kafić Madera, a na toplu ljudsku riječ, u foto atelje kod Neđe Galića ili na porciju šale kod Sule Šupljike.

Ljubuški, to je bio stari grad, gornji grad. Centar se razvijao kasnijih godina. Pazar je pomjeren u sami centar grada. Hotel, autobuska stanica, škole, autobusi, preduzeća. Sve je to godinama mjenjalo sliku Ljubuškog. Sve isto, samo je u novije vrijeme bio problem pronaći parking u blizini centra. Novo vrijeme, novi običaji. Umjesto magaradi, najnovije marke automobila.

Gradska –  foto ljubusaci.com

A ostajali su Ljubuški ljudi. Nažalost, Ljubušaka je danas najmanje u Ljubuškom. Razasuli se svijetom. Na Gradskoj svega nekoliko kuća. Ono što raduje, bez obzira što žive širom svijeta, stare kuće se popravljaju. Stvaraju se uslovi, da se barem dođe na odmor, da se osjeti miris cmilja, tilovine, da se ne zaboravi kako ruke ostaju ljepljive i crne od duhanske smole, i kako su šipci uličari dar iz božije apoteke. Gradskom je odavno prošao asfalt, struja, telefon. Prokopana je i postavljena vodovodna mreža. Nedostaje samo ljudi. I to mladih.

spagosmail.blogger.ba