Marko Vrljić: Norme čopora diktiraju nam način ponašanja

Izdvajamo

• Građanska hrabrost je alarm – alarm koji svaki čovjek nosi u sebi i svi smo mi imali nekada potrebu reagirati na zvuk alarma, buditi se i suprostaviti se, ali smo ga i gasili, odgađali. Proći pored zla jednako je kao i slagati se s njim jer zlo traži šutnju kao potvrdni odgovor trenutne, nametnute situacije.

Povezani članci

• Pred Sudom BiH danas ročište u slučaju “Dženan Memić”
• Dobri momci iz socijalističkog sistema
• 15 najtežih godina sa Draganom Čovićem
• Peta knjiga iz edicije „Moj Mostar“ promovisana je u Hotel Bristolu
  KNJIGA PREPUNA AROME I SVJETLOSTI MOSTARA
• Ima izać’ ili kad huligani preuzmu vlast!
• Psi su krivi što su živi: Ekser za u glavu keruše Kaje

Norme čopora diktiraju nam način ponašanja koji mora biti prihvaćen i na taj način omogućavaju savršen sustav laži i obmane kojeg danas živimo. Mnogi ljudi koncept građanske hrabrosti doživljavaju negativno: ne zbog djela, nego zbog posljedica i osjećaja straha.

Piše: Marko Vrljić

Pišući o zadaći svakog pojedinca ili o građanskoj hrabrosti mislim na odlučnost čovjeka da u opasnim situacijama čini plemenita djela, braneći svoj stav i položaj drugoga bez osobne koristi. Svjedoci smo primjera mnogih povijesnih činova građanske hrabrosti koji su promijenili svijet, koji su se vještinom neposlušnosti, otpora i suprotstavljanja borili za svoja, ali i za prava drugih.

Za promjenu negativnog i nametnutog autoriteta prvenstveno treba poći od samoga sebe kao nositelja promjena, braneći svoje dostojanstvo i stav pred negativnim utjecajima. Pokušaj promjene i djelovanja često biva ugašenim, pokopanim od strane vladajuće, ali i svake druge političke elite ili okoline, pri čemu vraća čovjeka u zatvor svoga djelovanja, usađivajući strah kao način kontrole nad njim i gašenja vatre. Građanska hrabrost je alarm – alarm koji svaki čovjek nosi u sebi i svi smo mi imali nekada potrebu reagirati na zvuk alarma, buditi se i suprostaviti se, ali smo ga i gasili, odgađali. Proći pored zla jednako je kao i slagati se s njim jer zlo traži šutnju kao potvrdni odgovor trenutne, nametnute situacije.

Odsustvo reakcije nas čini slugama, slijepim sljedbenicima i robotima koji se povlače u svoj kukavičluk i u tom se krugu duše tražeći svjetlo zamjene, onoga koji će prvi istupiti. Jasno je da nije svatko nositelj promjena, ali svatko u svojoj domeni može učiniti nešto vrijedno pažnje i poštovanja. Političko-državni aparat danas vlada demagogijom te indoktrinacijom društva, kao glavnom zadaćom, usađujući virus koji smanjuje ambiciju za otporom i to postaje standard ponašanja. Pojedinci koji se bore protiv politike, javnih ustanova, kompanije ili pojedinca često se doživljavaju kao “nestabilni” i “negativni” borci s vjetrenjačama. Predmet su izrugivanja, šikaniranja, maltretiranja, a nerijetko i mobinga. Vlastitom pogrešnom predodžbom o vladajućem sustavu čovjek ne vidi realnu situaciju, što dovodi do poremećaja svijesti. Svijest kao sveukupnost psihičkog doživljaja tjera čovjeka na suprotstavljanje, osim u slučaju perceptivne varke i tjera čovjeka da na pravedan način dolazi do cilja. Norme čopora diktiraju nam način ponašanja koji mora biti prihvaćen i na taj način omogućavaju savršen sustav laži i obmane kojeg danas živimo. Mnogi ljudi koncept građanske hrabrosti doživljavaju negativno: ne zbog djela, nego zbog posljedica i osjećaja straha.

Građanska hrabrost daleko je iznad definicije na papiru, slaganja riječi kako bismo si što bolje približili svrhu iste. Škola građanske hrabrosti naučila me kako i na koji način djelovati kao mladi građanin svoje zemlje, koje vrijednosti unijeti i poštovati, a protiv kojih se boriti. Kroz primjere ljudi koji su pokazali građansku hrabrost (Srđana Aleksića, Nedeljka Neđe Galića, Predraga Matvejevića, Melise Ismičić, Asmira Fatkića, Višnje Marilović i dr.), vidimo koliko ona zapravo znači; vidimo pozitivne primjere vrijedne dubokog poštovanja; vidimo ljude koji nam trebaju biti uzori u svakom smislu.

Imati petlju da nešto promijeniš; da progovoriš o zlu koje te okružuje kada drugi o tome konformistički šute, da upreš prstom kada drugi ruke drže u džepovima – ogroman je teret, ali sam siguran da ga vrijedi nositi.

Tekst napisan u okviru School for Civil Courage – Gariwo