Jelena Svilar: Jezik , sleng i magarci

Povezani članci

• Humaniziranje zločina
• Nastavna UDBA
• “TRIJUMVIRAT”: “SLOBA, VELJKO I JA” – BIO JE NESAVLADIVA PREPREKA STIPI MESIĆU
• IMA LI NADE DA NAS TKO ZAŠTITI OD IVANA PERNARA?
• Omar Karavdić: Počeo je da kašlje
• U Mostaru svečano obilježen dan državnosti BiH

Svako se toliko “na ovim prostorima”, gotovo u pravilnim intervalima, pojavi neki jezični dušobrižnik zgranut nad nekom vrstom silovanja koja se provodi nad materinjim mu jezikom. Pa započne spomenuti dušobrižnik diskusiju o, recimo, količini engleskih posuđenica koju mladi ignoranti nesmiljeno upotrebljavaju u kolokvijalnim razgovorima, ili pak, šejtana im/dođavola/kvragu, usvajaju s razumijevanjem riječi koje su u posljednja dva desetljeća sistematski uspješno izgnane iz upotrebe i zamijenjene podobnim novotvorevinama, o čemu svjedoče brojni razlikovni rječnici hrvatskog i srpskog jezika, primjerice. Ovakvi su slučajevi česti i, premda bolno ridikulozni i lingistički neopravdani, donekle su im i shvatljivi motivi ako se u obzir uzmu svi kompleksi koji su se ratom i poraćem nastanili u nacionalno osvještenim malograđanskim bićima kakvih je Balkan krcat.
No posljednji je “jezični slučaj” istovremeno toliko nevjerojatno bedast i izuzetno opasan, da je zaslužio da ga se rastavi na proste faktore. Naime, takozvani “najinteligentniji Hrvat”, poznati kvizaš, enigmatičar, putopisac i kolumnist Slobodne Dalmacije, splićanin Robert Pauletić šokiran je činjenicom da njegovo dijete s razumijevanjem upotrebljava zagrebački sleng, često tvoren najobičnijom deminutivizacijom, i pronalazi temelje ove pošasti, koju naziva “tihom purgerizacijom”, u sinkronizaciji crtanih filmova. Zaziva tako čovjek standard, ljutnut činjenicom da mu dijete “kuži” sleng regije u kojoj ne obitava i s kojom nema ništa zajedničkoga, osim činjenice da se nalazi u istoj državi. Pozvao je čak i na bojkot Continental filma koji crtiće sinkronizira, otvorio grupu na Facebooku, napisao kolumnu o ovom strašnom problemu tihe purgerizacije kojom ostali dijalekti bivaju nepravedno zapostavljenima na račun jednog, ni po čemu zaslužnog koji navodno dominira. Križarski pohod protiv iritantnog mu dijalekta započeo je tekstom o Štrumpfovima, napisanom na lijepoj čakavštini, što cijeloj priči daje posebno smiješnu notu, budući i sama čakavština sa standardnim hrvatskim jezikom ima veze koliko i kajkavština, diskreditirajući time svoju vlastitu puritansku intenciju.
Ono opasno u ovoj tužnoj priči jest činjenica da je njome ponovno otvoreno pitanje regionalne netrpeljivosti unutar jedne zemlje-rekonvalescenta koja se još pravo nije oporavila od svih strahota nejezične naravi koje su joj se u posljednja dva desetljeća dogodile. Količina mržnje prema tzv. “purgerima” u Pauletićevom tekstu komotno bi se mogla usporediti s onom koja je cijelo prošlo desetljeće ili dva bivala upućena srpskim nam susjedima i srpskom jeziku, a koja je do apsurda dovedena pokušajima prevođenja srpske filmske produkcije na hrvatski jezik. Ne osjeća ovaj čovjek, zbog svoje sposobnosti pamćenja raznih podataka i uspjesima na kvizovima često nazivan “najinteligentnijim Hrvatom”, ni trunku ponosa što je njegova tako majušna zemlja obdarena nevjerojatnim jezičnim bogatstvom, tolikim čak da joj svaki otok ima vlastiti dijalekt, ne osjeća znatiželju da nauči svoje dijete nečemu novom, ne osjeća ništa osim puke netrpeljivosti nad centralističkim Zagrebom i njegovim žiteljima (među kojima je, nota bene, velik broj Dalmatinaca). Ne osjeća ni strah pred neumitnošću lingvocida koji se događa svim malenim jezicima u postmodernom angliziranom društvu ni potrebu da vlastiti materinji jezik, barem prividno, zadrži na životu što je moguće duže, sa svim različitostima kojima je blagoslovljen. Smeta ga, kaže, što su u crtićima Dalmatinci uvijek magarci. Pa zašto onda sam, vlastitim primjerom, ne pokuša promijeniti ovu paradigmu, nego ju svojim potezima podržava? Ja to fakat ne kužim…