Izetbegović mora odlučiti: Sjedinjene Američke Države ili NDH

Povezani članci

• Izložba Osmana Arslanagića u Zvonu
• Memorijalni centar Srebrenica pokrenuo program razmjene eksperata iz cijele Evrope
• Christian Schmidt nametnuo odluku o finansiranju izbora
• Mišo Kulić na više radnih mjesta istovremeno, Univerzitet ga izabrao i u Senat
• Viktor Ivančić: Kako država zrije?
• Miloš Vasić: Tadićeva vrludanja

Jedno od opštih mjesta velikosrpske propagande je da bi u Bosni i Hercegovini 1992. godine sve bilo „mirno riješeno“ da nije bilo američkog ambasadora u Jugoslaviji, Warrena Zimmermanna. Drugim riječima, da Sjedinjene Američke Države tada nisu stale iza bosanskohercegovačkog zahtjeva i borbe za nezavisnost, genocid nad njenim bošnjačkim i muslimanskim stanovništvom mogao bi biti – i bio bi – počinjen u tišini i u mraku, a zemlja podijeljena između Hrvatske i Srbije. BiH bi završila kao fusnota u istoriji, balkanska Kartaga koju bi nakon što je spale posolili da u njoj ništa ne raste.

Piše: Emir Suljagić – Oslobođenje

Ako ovaj argument pogledamo s druge strane, može se slobodno kazati da država Bosna i Hercegovina danas postoji iz dva razloga: spremnosti njene seljačke i radničke sirotinje da gine za nju – dakle, suverenu, cjelovitu i sekularnu državu – i opredijeljenosti SAD da, stani-pani, ne dopusti dvojici masovnih ubica, Franji Tuđmanu i Slobodanu Miloševiću da je podijele u skladu sa međusobnim dogovorom.

Ako ćemo još poštenije, zvanično Sarajevo je počevši od 1993. učinilo apsolutno sve da izgubi američku podršku. Dolazak mudžahedina i njihovo vojno organizovanje kao zvanične jedinice Armije Republike BiH usred rata; poslijeratno pokroviteljstvo nad paravojnim tekfirskim organizacijama kao što je bila Aktivna islamska omladina i dobrodošlica u najmanju ruku sumnjivim „misionarskim“ organizacijama koje su saudijskim petrodolarima plaćale promjenu našeg kulturnog koda samo su vrh ledenog brijega u boljem slučaju diletantizma, u gorem poigravanja sa opstankom i naroda i države tadašnjeg rukovodstva.

Dejtonski mirovni sporazum – kakav je, takav je – dao je uz sve nedorečenosti probosanskoj politici instrumente potrebne za reintgraciju zemlju: desetine hiljada vojnika na terenu, uklanjanje i hapšenje stotina ratnih zločinaca, milijarde dolara namijenjenih povratku prognanog stanovništva, ustavni okvir dovoljno fleksibilan da se država u dugom roku organizuje na građanskom principu. Pod uslovom da je to politička vizija zvaničnog Sarajeva.

Šta je SDA uradila? U godinama poslije rata je brutalno pokrala i pronevjerila enorman novac namijenjen povratku i obnovi; do septembra 2001. i terorističkog napada Al-Qaide na New York otvoreno flertovala sa vrijednostima i organizacijama srodnim tekfirizmu; i dvije decenije od kraja rata dosljedno u svojoj bazi sijala antiamerikanizam kao jednu od temeljnih vrijednosti „muslimanskog kulturno-povijesnog kruga“ u Bosni i Hercegovini. Danas se to u miljeu SDA manifestira u tobože retoričkom pitanju „A šta je to Amerika uradila za nas?“, dok njeni medijski organi imbecilno kidišu na američku politiku i diplomatiju u Bosni i Hercegovini zbog jednog potpuno nebitnog ustaškog i nacističkog megafona po kojem je Vlada Elmedina Konakovića nazvala osnovnu školu u Dobroševićima u Sarajevu.

Kada Bakir Izetbegović kaže da „Armija BiH nije izgubila nijednu bitku 1995. godine“, to nije samo krajnji dokaz da je period između 1992. i 1995. proveo u paralelnoj stvarnosti, nego i implicitno odbacivanje jednog od naša dva najvažnija savezništva.

Ali, krenimo redom. Armija BiH je u proljeće 1995. godine pretrpila teške gubitke u pokušaju oslobađanja releja Stolice na Majevici; potom je u katastrofalnom pokušaju deblokade Sarajeva u maju izginuo cvijet Prvog korpusa ARBiH; u julu 1995. godine su pale Srebrenica i Žepa, a vojni poraz u Srebrenici je za rezultat imao genocid nad bošnjačkim stanovništvom istočne Bosne; Goražde je visilo o koncu; u augustu je počinjen masakr na Markalama u Sarajevu. Godina 1995. bila je džehenemska godina za Bosnu i Hercegovinu, njeno bošnjačko stanovništvo i one koji su usprkos SDA ostali sa nama da brane našu zajedničku domovinu. Nakon što su se Sjedinjene Američke Države otvoreno umješale i preciznim vazdušnim napadima neutralisale prednost u opremi i naoružanju VRS-a, došlo je do promjene stanja na terenu.

To je dio istorije koji nije moguće revidirati. Kao što nije moguće revidirati ni istoriju Drugog svjetskog rata. I u tom ratu su bosanskohercegovački narodi – i Bošnjaci u dominantnom procentu – bili na istoj strani sa Sjedinjenim Američkim Državama i što u partizanima, što u ilegalnom NOP-u pružili veliki doprinos porazu nacizma i u našem slučaju NDH. I kao što su se Titovi partizani obračunali sa ostacima ustaških i četničkih bandi poslije rata, i američki vojnici su pripadnike SS-a strijeljali na licu mjesta u oslobođenim koncentracionim logorima.

Naša veza sa Sjedinjenim Državama je vrijednosna, a SDA i Izetbegović treba ne samo da odluče gdje se nalaze u odnosu na te vrijednosti, nego i da svojoj bazi pošalju vrlo jasnu poruku. Naš opstanak – opstanak naše države također – nije moguć ako stranka koja je 27 godina u i oko vlasti u svojim redovima potiče pripravnike za ISIL koji javno govore kako je Kur’an njihov Ustav, dok njeni zvanični medijski organ rigaju vatru na američku diplomatiju u Bosni i Hercegovini. U trenutku kada država sigurno ide u jednu od najozbiljnijih, ako ne i najozbiljnu krizu poslije rata, sa izuzetkom tzv. „hrvatske samouprave“, zemlji treba svaki mogući saveznik. Stoga je trenutni i potpuno imbecilni antiamerikanizam SDA najneodgovornije poigravanje sa državom kojem svjedočimo poslije rata.

Bakir Izetbegović je u tom smislu u nezgodnom položaju: na leđima upravo takve baze je dobio drugi mandat i nesumnjivo je da se osjeća zaduženim. Ali, izbor je jasan: ili stranka koja je u njegovom mandatu otišla u krajnju vjersku i političku desnicu ili država, kakva god da je, koja Bošnjacima garantuje opstanak. Ili braća Zahiragić i Elmedin Konaković ili ZAVNOBiH. Ili Mustafa Busuladžić ili Sulejman Filipović. Ili Sjedinjene Američke Države ili NDH

Izbor bi trebao biti jednostavan: Bosna. Bosna iznad svega.