ENG
„Iza svakog nestanka, rođenje niče!“
Autor/ica 👤Kemal Mahić
Povezani članci
LJETO DEVEDESET I TREĆE
(…) “Ljeta u Hercegovini su vruća i sunčana, kamen se topi. A tog ljeta nisam osjećala to sunce, tu vrelinu. Umjesto da se radujemo, putujemo na more, sunčamo se i kupamo, mi osluškujemo svaki zvuk, svaki pokret, živimo u strahu. Već je druga godina rata, mnogo familije mi je ubijeno, roditeljska kuća izgorila, familija rasuta po čitavom svijetu, oni koji su uspjeli izbjeći. Ja i Salko imamo radnu obavezu. Sve češće doživljavamo provokacije na poslu od kolega. Zamolim kolegicu Nadu Tomić da mi kupi hljeb kad bude na pauzi, ona se okrenu i reče mi:
– Ako kažeš kruh, kupit ću ti.
– Ja kažem hljeb, kupila ga ti ili ne kupila – kažem.
Kada sam na poslu, stalno mislim na sina, pitam se gdje je, bojim se da mu se nešto ne desi jer su sukobi između Hrvata i muslimana sve jači. Srbi su se povukli sa Čula preko Neretve. Dogovor sa Hrvatima. Hrvatska vojska ulazi u Bosnu i Hercegovinu, pomaže HVO (Hrvatsko vijeće odbrane) naoružanjem, skupa napadaju položaje koje drži Armija BiH. Kroz Ljubuški su noću ulazili, ali sam vidjela kolone koje ulaze dok smo se vozili kolima hitne pomoći prema Splitu i iz Splita. Trećeg jula Salko je otišao na posao, ja sam pravila peksimete za doručak. Safurudin se igrao u avliji, a svekrva i njena rodica Džehva Šukalić su pile kafu i čekale kada ću iznijeti peksimete. Sjele smo za sto ispod odrine koja nam je pravila hlad, a njeni mirisni i sočni grozdovi mamili svakog prolaznika koji prođe ulicom. Čujem da se parkira neko auto ispred kapije, okrenem se i ugledam Salku sa trojicom uniformisanih, naoružanih vojnika. Prepoznadoh Veljka Tolića, drugi je iz Radišića i ima nadimak Struja, a treći je iz Veljaka. Skočimo svi iza stola i pitamo šta je i što su došli. Salko kaže:
– Traže mi neko oružje koje ja nemam, niti sam ga ikad imao. Ja imam samo pištolj za koji imam dozvolu. Idem u kuću da ga donesem.
Ode Salko u kuću, mi prestrašeni samo u njih gledamo, posmatram Safurudina, i on prestao da se igra i gleda u nas. Niko ništa ne progovara.
Izlazi Salko iz kuće i drži u ruci pištolj.
– Evo, to je sve što ja imam –kaže.
– Moram da odem do policije i pitam šta ćemo sada – kaže Veljko i ode.
Vrati se nakon petnaest minuta i kaže da Salko mora poći sa njima u policijsku stanicu.
Odvedoše ga, a mi očekujemo da se vrati. Poče se iskupljati familija na glas da je Salko uhapšen i da je u policijskom zatvoru. Odlazim do šefa policije, penjući se uz stepenice na drugi sprat, pogledam kroz prozor i ugledam Salku kako sjedi u zatvorskom dvorištu. Pogledi nam se sretoše, a ne smijemo da progovorimo. Ulazim u kancelariju, pozdravljam šefa policije i odmah ga pitam:
– Zašto ste uhapsili Salku?
– Mi smo dobili naređenje, vjerovatno će biti pušten do večeras.
– Pustite ga sada, on je bolestan, troši tablete za visok pritisak, evo, vidite, ponijela sam mu ih – govorim vadeći tablete iz tašne.
Gleda u mene i kaže:
– Dat ću ja tablete Salki.
Uzima ih iz moje ruke.
Izvadim i cigarete iz tašne i zamolim ga da mu ih preda, misleći kako su mu baš sada najpotrebnije.
Ne vjerujući u njegove riječi, izlazim sva skrhana. Dok sam čekala Salku, predveče dođe dajinica Bega i kaže da su Salku i Zaima Konjhodžića odveli u logor Heliodrom u Mostar.
PRIJATELJI KOMŠIJE
Otišla sam prvo do Salkinih prijatelja sa kojima je bio svaki dan. Niko me nije u kuću pozvao, a kamoli da mi je pomogao. Shvatila sam da na njegove prijatelje Hrvate ne mogu računati za pomoć. Otišla sam do policijske stanice, vojne policije stožera HVO-a. Niko od njih nije htio da me primi. Pokucala sam i na vrata gradonačelnika. Primio me i samo je rekao da je jutros čuo da je Salko zatvoren, da on ne zna više i da mi ne može pomoći. Silazeći niz stepenice u Općini, sjetih se Salkinih riječi koje mi je rekao veče prije hapšenja, kada sam mu govorila da odemo u neku treću zemlju ako prođemo hrvatsku granicu jer većina naših ljudi iz komšiluka su samo nestajali preko noći, bez pozdrava, a ubrzo čujemo da su u ovu ili onu zemlju otputovali:
– Ja se ne bojim, nisam nikada nikome ništa nažao učinio, imam ja svog prijatelja, kuma, gradonačelnika Milana Šimića, pa ako nešto zatreba, pomoći će mi.
Spakovala sam nešto odjeće, cigarete i lijekove za Salku i zamolila zapovjednika HVO-a u Ljubuškom, Ivicu Tomića, koji mi je bio komšija, da to preda Salki u logoru, ako je još živ. Isti dan mi je rekao da je to predao Salki i da je sve u redu s njim. Dok sam lutala po Ljubuškom tražeći pomoć, Salkini prijatelji su prelazili na drugu stranu ulice da me ne bi sreli i pozdravili. Nisu mogli u oči da me pogledaju. Moje dvije kolegice su došle da me obiđu, Jelena Rašić i Zdravka Vukojević. Zdravka mi je donijela zlatne naušnice, stavila mi kutijicu na dlan i rekla:
– Čujem da morate da napustite Ljubuški, žao mi je, došla sam da se pozdravim s tobom i da ti dam ove naušnice da imaš uspomenu od mene.
(…) HRVAT I SRBIN
Sva iscrpljena poslije noćne dežure, legla sam da malo odspavam. Safurudin je bio sa mnom u sobi, a svekrva na kauču u dnevnom boravku. Kroz otvoren prozor čujem da se neko auto parkira pred našom kapijom. Ustadoh i vidjeh parkiran auto, sve išarano natpisima HVO-a. Prepadoh se i pomislih da su došli da vode i nas u logor. Otvorim vrata polako i uđem u dnevni boravak. Na zvuk zvona izađem, otvorim vrata i ugledam dva čovjeka. Jednog poznadoh, Srbin, zvali su ga Popo (Dragan Milić), a drugog nikada nisam vidjela. Nosio je uniformu HVO-a. Pružio je ruku i predstavio se:
– Ja sam Nevenko Grepo?
Pitaju me:
– Gdje je Nadžija? Došli smo da joj kažemo za sina.
-Uđite, tu je, u dnevnom boravku.
Mislim se kakvu nam to vijest donose, sigurno lošu, drugo ne možeš ni da misliš u tom trenutku.
– Došli smo da vam kažemo da je Salko u logoru u Mostaru, dobro je i ništa se ne brinite. Ako hoćete, možete mu poslati odjeće po meni i malo sitnih para da da dežurnima da mu kupe nešto za jesti i za cigarete.
– Nemamo mi para – kaže svekrva.
– Prvo vi nama donesite njegovu odjeću pa ćemo mi njemu poslati drugu.
U sebi mislim kako će te je donijeti, u čemu će ostati? Neće valjda go hodati po logoru. Svekrva se uzbudila i uznemirila pa ne zna šta im govori.
– Ja sam čuvar u logoru. Neki dan došao jedan drugi čuvar i kaže mi:
-Eno ti tamo jednog Ljubušaka pa radi s njim šta hoćeš. Ako hoćeš, možeš ga i ubiti. Odem ja da vidim ko je iz Ljubuškog, kad ugledah Salku, obratim se onom čuvaru:
– Ako ovom čovjeku zafali dlaka sa glave, sve ću vas pobiti. Odem i kupim Salki burek, hljeb i cigare, a on neće da uzme. Jedva sam mu nešto od toga utrpao u ruke. Zamolit ću vas da odete kod Dizdarevića i kažete im da je Mili Dizdarević u logoru i da je živ. Ja ne smijem da idem kod njih da me neko od naših ne vidi, imao bih problema.
Obojica su, uz kafu, pričali o Salki kao dobrom čovjeku i kako im je pomagao kad nisu imali od čega da žive.
Srbin i Hrvat su pokazali ljudskost u ovom teškom vremenu.
DVADESET I ČETIRI SATA
Čitam bajke Safurudinu, svekrva leži na kauču i odjednom čujem da me doziva komšinica Jasmina Šukalić.
– Edha, Edha, izađi!
Izletim prepadnuta pred vrata i pitam je:
– Šta je bilo, Jasmina?
– Eno ti Salku doveli iz logora u policiju i ne daju mu da izađe, sve pustili samo njemu ne daju da ide.
– Hvala ti, Jasmina, idem trčati do policije.
Uletim u kuću, ispričam svekrvi šta mi je Jasmina rekla, obučem se, tašnu u ruke i u papučama potrčim prema policijskoj stanici. Ispred stanice puno vojske, vojnici pijani, naoružani, prepoznajem hrvatske uniforme. Penjem se uz stepenice i ulazim u hodnik. Prvi koga srećem je onaj isti čovjek koji je došao po Salku, Veljko Tolić. Kad me ugleda, pita me:
– Šta trebate, gospođo?
– Čula sam da je Salko ovdje i da nećete da ga pustite.
– O tome moraš da pričaš sa šefom policije.
– A gdje je on?
Eto ga, upravo silazi niz stepenice.
– Šta vi tražite ovdje, gospođo – pita me šef policije, Prlić. – A, da, vi ste Salkina supruga, on je ovdje, ali ga ne možemo pustiti jer je opasno za njega, pun je grad vojske, vratila se iz Gornjeg Vakufa, vojnici su pijani i mogu upotrijebiti oružje.
– Mogu li da vidim Salku?
– Možete.
Naredio je stražaru da dovede Salku.
Dovode Salku. Izgleda kao da nije on, nego njegov duh, mršav, prljav, u očima mu prepoznajem strah, nakon 47 dana. Poletim mu u zagrljaj, stisnemo jedno drugo i počnemo plakati. Tijela se tresu.
Obratim se opet šefu policije:
– Molim vas, pustite ga kući.
– Ne možemo zbog vojske, a niste ni predali garantno pismo. Bit će ovdje do večeras pa ćemo ga pustiti.
Sjetih se njegovih riječi, kad sam ga pitala zašto su ga uhapsili, rekao je da će ga kasnije pustiti, a odveden je u logor u Mostar.
Otvaram tašnu i vadim puno kopija garantnih pisama, pružam mu ih i kažem:
– Koliko vam ih treba, uzmite.
Gleda on mene, a onda se Veljko umiješa:
– Ja ću ih odvesti kući autom.
Ne, ne, ne, opasno je – kaže mu Prlić.
Kada ja vozim auto, neće biti problema – uporan je Veljko.
– U redu, onda odvezi ih kući. Imate dvadeset i četiri sata da napustite Ljubuški i odete u treću zemlju – reče Prlić.
Pođemo za Veljkom, a strah u nama, više nikome vjerovati ne mogu. On ga je odveo u policijsku stanicu, sad ga izvodi. Kad smo sjeli u auto, kaže on Salki:
– Izvini, Salko, da sam odbio da te sprovedem u policiju, ubili bi me. Odvest ću vas kući. Moram da uđem da se izvinem tvojoj majci.
– U redu, možeš ući i popiti kafu sa nama – kaže mu Salko.
Dovezao nas je pred kuću, ušao i popio kafu sa nama.
Izvinio se Nadžiji, a ona mu je samo ponavljala.
– Veljko, molim te, ne vodite mi sina ponovo!“
SJEĆANJE: SALKO (SAFE) MAHIĆ (1952-1998)
P.S. Nakon svih ovih događanja, Salko je napustio Ljubuški zajedno sa suprugom, sinom Safurudinom i majkom na relaciji Ljubuški-Zagreb-Oslo 1993. godine. Kada je prošlo pet godina boravka u Norveškoj, Salko je poželio da posjeti Sarajevo i eventualno Ljubuški. Nažalost, 11. juna 1998. godine je preselio na Ahiret po dolasku u Sarajevo. Dženaza je obavljena 16. juna 1998. godine na mezarju Bare (Sarajevo).
Istog dana sam definitivno stigao iz Hannovera i prisustvovao dženazi i svi prisutni su iščekivali dolazak Edhije iz Norveške, što se i desilo, pa je Salko ukopan po njenom dolasku.
Sa Salkom sam odrastao na Gožulju i Crkvici. Nakon zemljotresa 1962. godine, preselili smo u donji dio grada (Pobrišće i Stuba), pa smo nastavili daljnje druženje sve do 1993. godine.
Naše druženje je bilo mladalačko sa dragim kolegama i drugarima: Ante Biuk-Tonćo, Ćerić Mirsad, Dulo Zagić, Slobodan Rogić-Bodo, Hrnjičević Kemal, Krešo Rogić i drugi. Osnova druženja je bila igra, novine, stripovi, muzika, knjige, šala i analiza kretanja društva od 70-90tih godina prošlog stoljeća.
Salko je bio veoma informiran o aktuelnim događanjima. Čitao je gotovo sve novine koje su dolazile u Ljubuški. Pratili smo nogomet, rukomet, košarku i sva zbivanja oko sportskih klubova i izviđača u Ljubuškom.
Salko je bio pouzdan, dostojanstven, analitičan, pun samopouzdanja uz snažnu osobnost i spremnost na zauzimanje vlastitog stava i odbranu svojih uvjerenja.
Da ne bi ostao „prah i ništa“ (ljubusaci.com djeluju od 2007.), ovim sjećanjem želim „vratiti“ Salku našem življenju uz stihove Slobodana Kovačevića-Bode (Indexi):
„Iza svakog nestanka,
Rođenje niče!“
A „rođenje“ su Salkini sinovi: Safurudin (1985.) i Kenan (rođen u Norveškoj, 1995. godine). Naravno, Mahić!
Izvor: Edhija Mahić: JEDAN JE ZAVIČAJ SRCA; “Daorson“, forlag Švedska 2020.
Izbor: Kemal Mahić
Autor/ica 👤Kemal Mahić
