Ismet Muratspahić: SRBIJA I CRNA GORA “DVA OKA U GLAVI”

Povezani članci

• Dajte Srbiju Rusiji!
• Drveno željezo u hrvatskoj političkoj kovačnici
• Da li se zatvara aluminijska „Pandorina„ kutija?
• Zlatko Dizdarević: UZALUDNA PRIČA
• Palko i Ilonka
• RAZGOVOR POVODOM IZDANJA KNJIGE MEHMEDA AGOVIĆA TELEVIZIJA POD OPSADOM

U svijetu postoje i takozvani intelektualci i pisci koji su još na strani izvršilaca pokolja i genocida, kao što je izvjesna američka profesorica Džesika Stern. Ima i onih koji kroz institucije nagrađuju negatore genocida. Većina dobronamjernog i miroljubivog svijeta, ipak, prihvata činjenice i osuđuje zlo i zločince. Taj većinski, miroljubivi dio svijeta je sigurno na strani Crne Gore, a protiv njenog aktualnog urušavanja ili u najgorem, njenog nestanka. Bilo bi dobro i za Bosnu i Hercegovinu da se Crna Gora oslobodi od hegemonističkih nasrtaja na njenu samostalnost i suverenost.

Od vremena kad se uvidjelo da bi Crna Gora mogla postati evropska, sekularna, građanska država, članica EU, na Crnu Goru je pokrenuta neviđena hajka. Ovih dana je kulminacija velikosrpske propagande u Srbiji, od medija, politike, naučne i akademske zajednice do crkve, kako se u Crnoj Gori otima imovina SPC-a a time i srpska i srbijanska tapija na svojinu dijela ili, bolje reći, cijele ove male države. Na masovnim protestima podrške SPC-u i Amfilohiju sve je jači glas o ponovnoj ugroženosti srpskog naroda, ovog puta od braće Crnogoraca. Napada se sve crnogorsko, a crnogorski ambasador u Beogradu se želi proglasiti nepoželjnom osobom. Skupljaju se potpisi na protestima, čiji su predvodnici studenti, zavedeni i indoktrinirani četništvom, kako bi se to i ostvarilo. Iz samog centra vlasti dolazi i ideja da se svakom Crnogorcu u Srbiji, koji podržava “crnogorski režim po pitanju borbe protiv srpskog naroda”, oduzme državljanstvo Srbije. I prosječnom ljudskom razmišljanju ovo izaziva asocijacije na velikosrpsku hajku devedesetih na Albance, Bošnjake, Hrvate, Slovence. Sada se sa istim intenzitetom sve okrenulo protiv Crnogoraca.

Nije davno bilo kada su Srbija i Crna Gora bile, kako kažu, ko dva oka u glavi, jedno tijelo i jedna duša. Samo brzozaboravni, naivni i oni drugi mogu se pitati šta se ovih dana događa Crnoj Gori. Hoće li ulični protesti prerasti u otvorenu agresiju velikosrpskog nacionalizma, kakvo su iskustvo preživjele BiH, Hrvatska i Kosovo. Crnomantijaši SPC-a “mirotvornim” povorkama zaposjeli su ulice crnogorskih gradova, kao ideološko-politička prethodnica, koja se krije iza religije.

Milo Đukanović, taj “vječiti” novovjekovni vladar Crne Gore u velikim je teškoćama i do sada na najvećem iskušenju od kad vlada. Današnji srbijanski režim neće mu oprostiti što je onemogućio i makar malo veću Srbiju sa pogledom na more. Pored svega što mu zamjeraju u Crnoj Gori, da za četrnaest godina samostalnosti države nije uspio izgraditi socijalno pravednije građansko, multietničko društvo, (čiju socijalnu stratifikaciju čine dvije osnovne društvene grupe, sedamdeset milionera i ostali), građanima u BiH je još u svježem sjećanju njegov politički uspon, zajedno sa Momirom Bulatovićom, koji su bili krila Miloševićeve realizacije velikosrpskih ideja. “Milošević je nešto najbolje što se moglo desiti Jugoslaviji”…, govorio je 1991. Đukanović. Nakon što su zajedno sa Srbijom izgubili bitke za Dubrovnik i Konavle, 26. maja 1992. jedinice JNA i rezervna vojska Crne Gore napuštaju dubrovačku opštinu i prebacuju se u BiH, da prave veliku Srbiju. “Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva”. Tako je tada govorio i mislio Đukanović, proširujući Srbiju u Bosni i Hercegovini. Ne znamo šta danas misli. Govori tek stidljivo kako je u Srebrenici počinjen genocid, jer je tako Međunarodni sud u Hagu utvrdio. Bilo je i nekakvih zvaničnih izvinjenja Bosni i Hercegovini (Svetozar Marović je to učinio 2003., još dok su bili u savezu sa Srbijom. “Ja želim ovu priliku da iskoristim da se za svako zlo ili nesreću koju je bilo ko u Bosni i Hercegovini pretrpio od bilo koga iz Srbije i Crne Gore izvinem i da kažem da narodi nemaju pravo i da ne smiju da trpe krivicu i zla koja su napravili pojedinci”). Nije to dovoljno da se prizna uloga i značaj i Crne Gore za sve zločine koje su počinile vojne i paravojne jedinice te države u BiH, pogotovo da se ne kaže istina da pojedinci, bez Miloševićevog režima, kao i udjela Crne Gore i sistematskog i planiranog vojnog pohoda i agresije, ne bi mogli počiniti onoliku količinu zla. Đukanović nije mogao ni zamisliti da u istoriji koju pravi devedesetih za velikosrbe jednog dana neće biti ni za njega mjesta, kao ni sve druge omrzle, koji su imalo drugačiji od zamisli ideologa zla. Bio je nadnesen nad crtanjem nove balkanske (velikosrpske) kartografije, poslije čega su desetine hiljada ljudi ubijeni samo zato što nisu bili Srbi i gdje su ostale samo ruševine i protjerani.

U svijetu postoje i takozvani intelektualci i pisci koji su još na strani izvršilaca pokolja i genocida, kao što je izvjesna američka profesorica Džesika Stern. Ima i onih koji kroz institucije nagrađuju negatore genocida. Većina dobronamjernog i miroljubivog svijeta, ipak, prihvata činjenice i osuđuje zlo i zločince. Taj većinski, miroljubivi dio svijeta je sigurno na strani Crne Gore, a protiv njenog aktualnog urušavanja ili u najgorem, njenog nestanka. Bilo bi dobro i za Bosnu i Hercegovinu da se Crna Gora oslobodi od hegemonističkih nasrtaja na njenu samostalnost i suverenost.