Heroji su neka nova raja

Izdvajamo

• Samo se nadam da će pored svih dokazanih i još uvijek nedokazanih zločinaca, jednog dana u javnost izaći i ime onoga koji je odlučio uz šest skoro golobradih momaka, poslati i Dragana, Slavena i Srđana da hapse Cacu. Da će se saznati ime onoga koji je u ratu pucao u Ćelu, da ćemo saznati ko je ubio Taiba, Ugljena, da li su Talijan, Pašalić, Zajko, Šehović, Nanić, baš tako stradali. Da li smo tako lako trebali zaboraviti i ostaviti uz par saboraca i prijatelja, Dragana Vikića da se sam bori protiv nepravde. A izaći će na ulice hiljade ljudi da brane čast Ejupa Ganića.

Povezani članci

• Kako su umjetnici spašavali Sarajevo pod opsadom
• Slavo Kukić: Oproštaj od izgubljene godine
• Na koju će stranu Mostar?
• Forto: Ako KS ne preuzme projekat Trebevićke žičare, donator će povući sredstva
• Gradimir Gojer: DA LI JE MOSTAR POBJEDIO DOMAĆE FAŠISTE?
• Kad je šenluk, nek’ i hala gori!

Prođe i taj famozni deveti januar. Kao i obično, tresla se gora, rodio se miš. Zabava za puk, nekakva jadna demonstracija sile i predmet još većeg prosipanja mržnje po društvenim mrežama i odgoja budućih generacija.

Dobar dio onih koji su prostirali zastavu Republike Srpske, već sutradan se vratio na posao u Sarajevo, ono obično Sarajevo, a ne Srpsko ili Istočno Sarajevo (kako pjesnik Avdo reče – Istočno Sarajevo, koje je u stvari na jugozapadnoj strani grada). I vraćamo se „normalnom“ životu, navijanjem za svoju političku opciju, pljuvanjem po onima od kojih nemamo interesa, pronalaženjem i objavljivanjem svega kompromitirajućeg za one sa suprotne strane, komentarisanju svađa dojučerašnje braće i saradnika iz iste stranke ili partije. Opet ćemo se malo baviti i lošim standardom, poskupljenjima, odlasku mladih i školovanih, divljanjem cijena i štrajkovima, ali sve je to manje važno u odnosu na vijest da će nam se uskoro otvoriti i Lidl. Nema veze što će biti napravljen na temeljima nekadašnjeg privrednog giganta Tvornice dalekovoda.

/mala digresija/

Kada sam nekad prije rata nazvao predstavništvo Lufthanse u Beogradu, i zamolio ih da mi pronađu hitno 120 avionskih karata za Kota Kinabalu, one žene tamo su prasnule u smijeh, jer su mislile da se zafrkavam sa gradom za koji nikad nisu čule.

A ja sam bio mrtav ozbiljan, jer sam morao nekako prebaciti 120 radnika, Tvornice dalekovoda i Inžinjeringa za elektroopremu, koji su poslovali u sastavu Energoinvesta u Maleziju, gdje su na međunarodnom tenderu dobili veliki posao.

A sad da se vratim na početak teksta. Više od samog devetog januara, dojmilo me je to što su i dan danas, toliko decenija nakon rata i svih mogućih lako dostupnih informacija, za veliki broj ljudi, dokazani i presuđeni ratni zločinci i zlikovci – zapravo heroji. Pa se tako brzinski obnavlja slomljena spomen ploča najvećem zlikovcu Mladiću, koji će zbog svojih nedjela, ostaviti kosti u nekom evropskom zatvoru. I on i njemu slični. Zločinci i neljudi. Ili nekome heroji.

A šta je s nama? Ima li gdje naših heroja? Koji nisu ubijali civile, žene, djecu, koji nisu mučili čitav jedan grad glađu, žeđu, granatama, snajperima? Gdje su naši heroji?

Sjeća li se iko još uvijek Gljivine ratne pjesme „E moj Hase?“, i teksta pjesme u kojem spominje da su heroji neka nova raja, Emin, Taib, Dino, Eno, Safet, Ćelo, Braco, Neno… sjeća li se iko?

Pa čitam i gledam neki dan polemike oko Izeta Nanića, bljuvotine na račun Mehmeda Alagića, anatemisanje jedne cijele 10. Brdske brigade zbog komandanta i nekolicine ljudi oko njega. Nove „Istine“ o Devet heroja, o divnim, časnim i hrabrim ljudima koji su branili naš grad. Sjeća li se iko osim familije i onih najbližih saboraca Dine Magode, Vinka Šamarlića, Karla Ivandića (momka od 18 godina), kojeg je vlast izostavila sa spiska, a sjetile su se Horde zla i napravili mural sa njegovim likom, Dine Brkana, Predraga Lasice (Zlatnog ljiljana), Saše Zlatne laste, Jana Doršnera, Nusreta Dauta, Čedomira Domuza, Hakije Mrše, Đilde, Kerima, Sulejmana Zolja, i još stotina znanih i neznanih heroja koji su bili na pravoj strani istorije.

Hej, tamo slave zlikovce, a mi smo svoje zaboravili. Slave ih i dole južno. Izgleda da veći ugled u društvu ima presuđeni zločinac Blaškić, od nekog poštenog i samozatajnog Hrvata. Da ne spominjem Karadžića, Galića, Tolimira i stotine godina zatvora.

A neki dan sam pročitao komentar na nekom forumu o fudbalu, komentar Bosanca koji je htio biti smiješan pa napisao: Raznese ga lopta ko granata jednog od devet heroja (stid me imenovati kojeg i ponoviti tu misao). Pa može li gore? To je odnos prema ljudima koju su poginuli, da bi ovaj žohar u slobodi ostavio takav komentar.

Samo se nadam da će pored svih dokazanih i još uvijek nedokazanih zločinaca, jednog dana u javnost izaći i ime onoga koji je odlučio uz šest skoro golobradih momaka, poslati i Dragana, Slavena i Srđana da hapse Cacu. Da će se saznati ime onoga koji je u ratu pucao u Ćelu, da ćemo saznati ko je ubio Taiba, Ugljena, da li su Talijan, Pašalić, Zajko, Šehović, Nanić, baš tako stradali. Da li smo tako lako trebali zaboraviti i ostaviti uz par saboraca i prijatelja, Dragana Vikića da se sam bori protiv nepravde. A izaći će na ulice hiljade ljudi da brane čast Ejupa Ganića.

Dragana, u kojeg smo se kleli u ratu. Kao i u Cacu, Dedu, Ćelu…

Ponekad imam osjećaj da je neko sve ovo smislio. Mi ćemo se riješiti naših heroja, i stvaraćemo nove.

A naši su bili pravi heroji, a ne zlikovci presuđeni u Hagu. Ili na Sudu BiH.

I da, ne zaboravimo nikada, da nijh nije bilo, i dalje bi u Sarajevo ulazili ulicom Vojvode Stepe, šetali po Baščaršiji ulicom Miloša Obilića i vraćali se iz grada ulicom Vojvode Putnika.

I da moj Nazife, sad bi trebao prepraviti onu ratnu pjesmu „E moj Hase“.

Jer, heroji su neka nova raja.

Uglavnom političari koji su sve ovo i zakuhali.