Habulin: Nitko nam neće oteti pobjedu izvojevanu prije 74 godine

Izdvajamo

• Nitko nam neće oteti pobjedu izvojevanu prije 74 godine, nitko nema pravo pobjednike proglašavati zločincima, niti oslobođenje – početkom okupacije.

Povezani članci

• Maskirani muškarci tuku migrante i vraćaju ih iz Hrvatske u BiH
• Ne čuva se Armija skrivanjem zločina / UDIK: Poražavajuće je da su odbijeni prijedlozi o broju žrtava
• Mitja Velikonja i Jurica Pavičić uoči drugog korčulanskog Foruma o nasljeđu i izazovima ljevice
• U Saboru na rubu fizičkog obračuna!
• Boška Čavar pobijedila mostarske tajkune, zatrpava se građevinska rupa
• ŠARANJE PO TITU

Licemjerno je govoriti o današnjoj Evropi, zaklinjati se u nju iz dana u dan, a zaboravljati veliku pobjedu nad naci-fašizmom bez kojega te Evrope ne bi bilo.

Na današnjoj proslavi Dana pobjede i Dana oslobođenja Zagreba koju su organizirali Savez antifašističkih boraca i antifašista RH i Zajednica udruga antifašističkih boraca i antifašista Zagrebačke županije i Grada Zagreba, prisutinima se obratio Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske. Njegovo obraćenje prenosimo u cijelosti:

“Čestitam vam Dan pobjede i Dan oslobođenje grada Zagreba!

Dva velika praznika koji već godinama ostaju u sjeni trećega kojega ne bi bilo, da nema njih; u sjeni Dana Evrope. Koliko god da nam je važna Evropa, a itekako nam je važna, moram reći da je krajnje licemjerno slaviti Dan Evrope i praviti se kao da zaboravljamo Dan pobjede i Dan oslobođenja Zagreba. I moram to još jednom krajnje jasno ponoviti: da, licemjerno je govoriti o današnjoj Evropi, zaklinjati se u nju iz dana u dan, a zaboravljati veliku pobjedu nad naci-fašizmom bez kojega te Evrope ne bi bilo.

Ako neki zaboravljaju, mi ne zaboravljamo! I zato smo danas ovdje.

Drago mi je što su ovoga puta s nama i predstavnici vlasti. A još će mi draže biti budemo li jednoga dana na ovakvoj proslavi na kojoj ćemo mi – antifašisti – biti gosti, a Vlada će biti organizator. Jer, događaji što ih obilježavamo i kojih se sjećamo, ljudi koji su bili njihovi protagonisti, to su temeljni kameni današnje Hrvatske, cijele države i svih koji u njoj žive.

Neću ponavljati poznate činjenice o tome što se, kada i kako dogodilo. Mi to dobro znamo. Oni koji se prave da ne znaju ionako nisu ovdje, niti žele čuti takve stvari. Oni su duboko uronili u povijesni revizionizam kojega sve agresivnije nastoje nametnuti svima kao jedini postojeći i jedini ispravni povijesni narativ. Pa, ako nešto danas i ovdje treba reći, to je sljedeće.

Devetoga svibnja godine 1945. pobijeđeno je najveće zlo što je snašlo naš kontinent u njegovoj dugoj povijesti.

Franjo Habulin, foto portalnovosti.com

A dan prije toga, 8. svibnja 1945. jedinice Narodno oslobodilačke vojske koja se tada već zvala Jugoslavenska armija, ušle su u Zagreb, glavni grad Hrvatske, i oslobodile ga iz okova u kojima je stenjao za vrijeme četverogodišnje strahovlade ustaša, vjernih sljedbenika naci-fašizma. Toliko vjernih da su odbijali predaju punih tjedan dana nakon što je Treći Reich potpisao bezuvjetnu kapitulaciju.

To su dvije nepobitne činjenice i oko toga razgovora nema. Niti će ikada biti!

Nitko nam neće oteti pobjedu izvojevanu prije 74 godine, nitko nema pravo pobjednike proglašavati zločincima, niti oslobođenje – početkom okupacije.

A zašto je to uopće potrebno govoriti, zašto to naglašavam? Zato što je u Hrvatskoj već gotovo puna tri desetljeća stvarana klima u kojoj kao da postaje sve prihvatljivije provlačiti kroz blato herojske borce protiv naci-fašističke okupacije, a okupatore i njihove poslušnike i sluge pretvarati u domoljube kojima se, eto, tek tu i tamo “omakao” i poneki zločin.

Potrebu da se ponavljaju činjenice i da se inzistira na povijesnoj istini nameću i trendovi što su se sve prisutniji i sve vidljiviji i u Evropskoj uniji, u jednom njezinome dijelu pogotovo. Tome se svi kojima su na duši demokracija i napredak moraju energično oduprijeti. Postane li povijesni revizionizam politika, prevladavajuća politika, bit će to kraj Evropske unije kakvu znamo, kraj Unije koja je bila zamišljena kao neprobojna brana ratovima na Starome kontinentu.

Dopustimo li uskogrudnom i netolerantnom nacionalizmu, a nacionalizam i ne može biti drugačiji, dopustimo li – dakle – nacionalizmu da postane temeljna vrijednost, da postane alfa i omega naših života, svojevrsna legitimacija koje će čovjeku davati pravo na život, na postojanje, potpisali smo smrtnu osudu onoj Evropi kakva je desetljećima građena na žrtvi milijuna palih i ubijenih u Drugome svjetskom ratu.

Ali, potpisali smo i smrtnu osudu demokratskoj Hrvatskoj koja je – tako je zapisano u njezinome Ustavu – građena i na temeljima antifašizma, a u opreci prema ustaškoj tzv. Nezavisnoj državi Hrvatskoj.

Teške su to riječi, znam, ali treba ih izreći. U interesu Hrvatske i njezine budućnosti, ali i u interesu Evrope. U interesu svih nas i naših potomaka.

Nije dovoljno samo komemorirati, nije dovoljno jednom, ili dva puta godišnje sjetiti se prigodiničarski antifašističke borbe, njezinih heroja i njihovog vrhovnog zapovjednika, maršala Tita. Ne, antifašistička borba okončana pobjedom u Drugome svjetskom ratu mora biti čvrsti temelj svega što radimo danas. Ne smijemo nasjedati floskulama o osudama svih oblika totalitarizama, o izjednačavanju zločina komunizma i fašizma.

Naci-fašizam nije isto što i komunizam, odnosno socijalizam.

A koliko god da je točno kada se kaže da je svaki zločin – zločin i da sve zločine treba osuđivati, nikada se ne smije ispustiti iz vida što je bio uzrok, a što posljedica, što su bili zločini iz mržnje, nacionalne, vjerske ili bilo koje druge, a što zločini osvete. Pri čemu, to posebno naglašavam, ne poričemo zločine ni na strani pobjednika, i to svih, ne samo na tlu Jugoslavije, odnosno Hrvatske.

No, jedno je zločin koji je izravni rezultat politike, jedno je politika koja je sama po sebi zločin, a drugo je zločin izazvan takvom politikom, ali zločin koji nije politika, nego je eksces, ma kako masovan mogao biti.

Žao mi je što u prigodi proslave dva velika događaja moram i o tome govoriti. To bi trebale biti stvari što su već odavno razjašnjene i postavljene na svoje mjesto u povijesti. Proslava Dana pobjede i Dana oslobođenja Zagreba ne bi trebala biti prigoda za uvođenje reda u politički i idejni kaos kakav kod nas vlada u odnosu na cijeli Drugi svjetski rat. No, upravo zbog toga kaosa, zbog nužnosti da ispravimo dok još ispravljati možemo, morao sam i danas i ovdje o tome govoriti.

Naglašavam, sve što se događa u Hrvatskoj, ne bi se naprosto moglo događati da se na dramatičan i negativan način ne mijenja i politički pejsaž Evrope. Ako se borimo za istinu, za vraćanje dostojanstva cijeloj Narodno-oslobodilačkoj borbi, svim njezinim borcima i svim žrtvama fašizma, ako se borimo za reafirmiranje antifašizma kao svjetonazora, mi se ne borimo samo za Hrvatsku. Mi se borimo i za Evropu čiji je Hrvatska nerazdvojni dio.

Neka ova proslava bude skromni doprinos toj borbi.

Još jednom – čestitam svima Dan pobjede i Dan oslobođenja Zagreba i odajem počast svim palima u borbi protiv naci-fašizma, uz poziv na energičnu borbu protiv njegova oživljavanja, i u Hrvatskoj, i u Evropi.”