Elma Kovačević-Bajtal: Ko ne lobira sebe isključuje iz svih procesa

„Fenomen lobiranja, u razvijenim demokratskim društvima je ozakonjena forma ‘pripreme donošenja odluka ali i intervencije u procesu donošenja odluka’ i pripada najširem demokratskom procesu. Ukratko, lobiranje je kompleksan proces koji podrazumijeva argumentovano nuđenje mogućih rješenja za ostvarenje zacrtanih ciljeva“, objašnjava doktorica nauka Elma Kovačević-Bajtal, autorica knjige Uloga lobiranja u savremenoj politici i ekonomiji i bivša ambasadorica Bosne i Hercegovine u Kraljevini Norveškoj.

Za postizanje tih ciljeva, napominje, lobisti imaju na raspolaganju brojne tehnike.

„Najčešće korištene tehnike lobiranja zakonodavstva su: lični susreti sa zakonodavcima i/ili njihovim pomoćnicima, prisustvo zakonodavnim raspravama ili e-konsultacije, te lobiranje šire javnosti (e-mailovi, pisma, mediji…). Autori koji se bave istraživanjem fenomena lobiranja razlikuju direktne i indirektne tehnike lobiranja. U direktne tehnike spadaju: personalne prezentacije (‘licem u lice’), kongresne rasprave, politički protesti, pisanje pisama, angažman uticajnog člana i drugo. U indirektne tehnike lobiranja spadaju: objavljivanje rezultata istraživanja, odnosi s javnošću i drugo“, navodi sagovornica.

Ubrzana digitalizacija društva i svakodnevna internet komunikacija,  prema njenim riječima, pružaju mogućnost građanima i lobistima da na brzi način ostvare komunikaciju te da postanu aktivni član u procesu donošenja odluka.

„Kao što je poznato, lobiranje putem interneta omogućava praćenje statusa određenih prijedloga novih zakonskih rješenja, pronalaženje činjenica o određenom problemu i osoba koje su zainteresirane za datu problematiku, slanje i brzo širenje bitnih poruka, animaciju medija za praćenje problematike, ali i način poziva za akciju na polju donošenja odluke korisne za širu društvenu zajednicu. U skladu s rečenim, a ovisno o predmetu svog interesovanja, lobiranje može biti: političko, ekonomsko, diplomatsko, ekološko, sportsko…“

Lobisti utiču na politiku i njene odluke

Odgovarajući na pitanje ko su danas zapravo profesionalni lobisti, napominje da prije svega treba imati na umu pažnju na ulogu koju lobisti imaju u društvima u kojima politička kultura i praksa korištenja demokratskih načina uticaja na donosioce odluka nije na zavidnom nivou.

„Ulogu i angažman lobista smatram jednom vrstom pomoći građanima u njihovom angažmanu kako bi, na legitiman i odgovoran način, došli do svojih prava. Osim te dimenzije lobističkog djelovanja, u razvijenim demokratijama lobisti su oni koji insistiraju na promjeni politika. Sama od sebe, bez inicijativa i pritisaka, politika se neće mijenjati neophodnom brzinom. U suštini, lobisti su uključeni svugdje tamo gdje javne političke odluke imaju važan uticaj za životne ciljeve građana u čije ime se bore. Ukratko, profesionalni lobisti su osobe koje na profitnoj osnovi poduzimaju aktivnosti u svrhu uticaja na zakonodavni proces za interes trećih stranaka“, govori Kovačević-Bajtal.

Ističe da se od lobiste očekuje da poznaje ne samo politički sistem i aktere, već i da bude upoznat s nizom pitanja od interesa za aktuelne, ali i potencijalne klijente.

„Osim zakona lobisti moraju poštivati i profesionalne standarde koji regulišu zagovaranje, kako bi osigurali vlastiti ugled i održali pouzdane kontakte. Lobista mora imati integritet i ugled. Odnosno, bez obzira ko je nosilac lobističke djelatnosti, na koji način i u koje svrhe lobira, od lobiste se očekuje da ima znanje o političkom sistemu u kojem djeluje; da posjeduje dobre komunikacijske vještine, a prije svega, da bude onaj koji će vlastitim primjerom poštivanja dobrih običaja i kanona lobističke djelatnosti, potvrđivati i afirmirati profesionalnu etiku branše“, navodi sagovornica.

Prema njenim riječima, politike nisu spremne na dobrovoljne promjene i upravo se tu nalazi prostor i opravdanje za pritisak i djelovanje lobista.

„Lobisti utiču na politiku i njene odluke. Ali, najbitnije je to da se proces uticaja na donosioce odluka, uredi određenim normama i etičkim kodeksima, u svrhu osiguranja transparentnosti procesa.“

Komentirajući važnost ekonomske diplomatije u savremenom svijetu, kazuje kako se smatra da razvijenost države prati razvijenija i aktivnija ekonomska diplomatija.

„Jedna od definicija ekonomske diplomatije kaže da ona predstavlja ‘specifičnu aktivnost države i drugih učesnika ekonomsko-diplomatskog procesa, koja ima za cilj doprinos ukupnom spoljnoekonomskom pozicioniranju zemlje i internacionalizaciji njenih privrednih subjekata, u skladu s nacionalnim interesima zemlje, njenim najvažnijim ciljevima privrednog i društvenog razvoja’ (M. Raičević). Naravno, valja znati da nikakvo lobiranje za bolju međunarodnu ekonomsku saradnju ne može zamijeniti argumente, a koji prije svega podrazumijevaju postojanje: vladavine prava, stabilne makroekonomske politike, poslovne infrastrukture, stručne radne snage, dobrih poslovnih uslova“, naglašava Kovačević-Bajtal.

Legitimiranje lobističke djelatnosti

Ocjenjujući bosanskohercegovačko lobiranje u svijetu, obrazlaže da je prvi preduslov uspješnog lobiranja njegovo sistematsko i na argumentima zasnovano planiranje.

„Da bi lobiranje neke zemlje bilo uspješno, potrebno je da postoje jasno definisani ciljevi i imenovani akteri lobiranja (diplomati ili profesionalni lobisti). Bez jasne strategije, teme i cilja lobiranja, koji su povezani s prikladnim lobističkim taktikama i alatima, nema uspješnog lobiranja. Naravno, ne smijemo zaboraviti izuzetne napore pojedinaca našeg porijekla, koji na osnovu svog znanja i reputacije u svijetu, najčešće samoinicijativno, lobiraju za Bosnu i Hercegovinu“, priča sagovornica.

Zatim se dotakla i uloge diplomatskih misija u lobiranju.

„Ambasade su često i intenzivno uključene u lobiranje i podsticanje uticajnih struktura u zemlji prijema da usvoje što povoljnije stavove shodno interesima zemlje koju predstavljaju. Ponekad to poprima takve dimenzije da mnoge zemlje lobiranje uzimaju kao najvažniju aktivnost svojih ambasada. Ambasadori razvijenih država vjeruju da šefovi misija u Washingtonu imaju vrlo malo vremena da se bave bilo čim drugim, osim lobiranjem.“

Osvrćući se na zakonsku regulaciju lobiranja, navodi da su pojedine države donijele i usvojile zakon o lobiranju, ali da to ne znači da zemlje koje nemaju takav zakon ne lobiraju na domaćem i međunarodnom planu.

„One su prihvatile praksu lobiranja koja teče ne čekajući njeno ozakonjenje. Legitimiranje lobističke djelatnosti putem ‘zakona o lobiranju’ ili nekog drugog zakona (koji će se odnositi na regulaciju te oblasti) je stvar budućnosti. Što se tiče Balkana: Slovenija, Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Srbija imaju zakone o lobiranju koji su usklađeni sa standardima evropske prakse, dok je Hrvatska u procesu donošenja zakona. Zakon o lobiranju u Bosni i Hercegovini, nažalost, još uvijek nije pripremljen i moramo se za to tek boriti i izboriti“, ukazuje Kovačević-Bajtal.

Mišljenja je da samo zakonsko uređenje lobističke aktivnosti, može da uzdrma uobičajenu korupciju u zemljama regiona, po kojoj se redovno pominju u međunarodnim izvještajima.

„Zakon o lobiranju, vezan uz borbu protiv korupcije i kriminala, jedna je od obaveza koja prethodi svakoj pristupnoj proceduri prijema neke zemlje u Evropsku uniju (EU). U cilju transparentnijeg procesa donošenja odluka i uspostave kontakata s donosiocima odluka, potrebno je donijeti zakon o lobiranju u Bosni Hercegovini.

Zakonom će, pored ostalog, biti definisano ko se sve može baviti lobiranjem, dajući Agenciji za prevenciju i koordinaciju borbe protiv korupcije Bosne i Hercegovine pravo da izdaje licence za obavljanje lobističkih poslova uz prethodnu edukaciju lobista. Ona bi ujedno vodila registar lobista, kako to čine slične agencije zemalja u okruženju. Međutim, ni zakoni ne rješavaju sve probleme. Naprotiv, zakonske odredbe mogu biti i kontraproduktivne ako nisu povezane s određenim nivoom političke kulture i etičkih vrijednosti“, tvrdi sagovornica.

Ohrabriti građane da sudjeluju u promjenama

Potom je pojasnila šta je neophodno učiniti kako bi se lobističke aktivnosti Bosne i Hercegovine poboljšale u internacionalnim organizacijama, poput Evropske unije (EU) i Sjevernoatlanskog saveza (NATO).

„S obzirom na to da lobiranje u internacionalnim organizacijama, kao što su EU i NATO, podrazumijevaju usaglašene i sinhronizirane aktivnosti više aktera (predstavnika nekoliko ministarstava i nadležnih agencija), potrebno je načiniti širu strategiju lobiranja s jasno definisanim akterima i aktivnostima djelovanja. Nakon toga se priprema taktika i nosioci aktivnosti. Međutim, da bi uspjelo, lobiranje mora razraditi strategiju i taktiku. Strategija određuje cilj, dok taktika precizira konkretne aktivnosti njegovog dostizanja.“

Iznoseći svoje viđenje u vezi s lobiranjem bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, podsjeća da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine prije 15 godina odbio zahtjev Harisa Silajdžića, tadašnjeg člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, za izdavanje privremene mjere kojom bi vlastima entiteta Republika Srpska bilo naloženo da obustave lobističke aktivnosti u svijetu.

„Radi podsjećanja, Haris Silajdžić je od Ustavnog suda Bosne i Hercegovine zatražio da ‘zaustavi flagrantno i kontinuirano kršenje Ustava Bosne i Hercegovine od strane entiteta Republika Srpska, te dalju neustavnu potrošnju novca poreskih obveznika do donošenja odluke o zahtjevu’. Kao što govori stanje na terenu, Bosna i Hercegovina na putu ka evropskim integracijama već duže vremena ne korača tempom kojim bi trebala i sigurno je da je u pitanju namjenski uticaj lobija na domaćem i međunarodnom terenu, koji rade na tome. Takvo kakvo je, navedeno lobiranje je i štetno za Bosnu i Hercegovinu“, ukazuje Kovačević-Bajtal.

Naglašava da je važno da Bosna i Hercegovina, kao i sve države svijeta, zauzme aktivniju lobističku ulogu.

„Ko ne lobira, sam sebe isključuje iz svih procesa. Najkraće: u jednom razvijenom sistemu, lobiranje je pozitivna, podrazumijevana aktivnost, dobro organizovana, zakonski definisana i argumentacijski osmišljena. Međutim, pored zakona, bosanskohercegovačkim lobistima je neophodna i stručna edukacija.

Približavanjem Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji, naši privredni subjekti će morati usklađivati svoje poslovanje sa zahtjevima evropskog tržišta, u okviru koga je lobiranje neizbježna komponenta modernog poslovanja“, konstatuje sagovornica.

Zaključuje da je potrebno raditi na pravilnoj promociji lobističke djelatnosti, jer je i samim lobistima stalo do zaštite njihove profesije.

„Potrebno je educirati i lobiste i donosioce odluka o prijetnjama i izazovima lobističke djelatnosti, ali i ohrabriti građane da sudjeluju u promjenama i time utiču na donosioce odluka. Potrebno je otvoriti lobističke urede u centrima odlučivanja Washingtonu i Bruxellesu, sistematski prikupljati informacije o međunarodnoj legislativi, projektima saradnje i fondovima, na samom izvoru. Također, potrebno je izdvojiti budžetska sredstva da bi se neke od tih aktivnosti mogle uspješno realizovati. Realno, bez svega rečenog, očekivanja u budućnosti na polju lobiranja Bosne i Hercegovine, ne mogu biti velika.“