Dunja Hrnjičić: Zar tako malo vrijedi ljudski život?

Povezani članci

• Udruženja logoraša Mostar: Deklaracija na najgrublji način pokušava manipulirati hrvatskim narodom
• Neprijatelj nikad ne spava? Ne više – danas on dremucka!
• Amir Reko predložen za Nobelovu nagradu za mir
• Krivična prijava za ubistvo članova porodice Matijević u aprilu 1992. godine
• STIDI LI SE BOŽO PETROV PROĆI DRVENIKOM?
• Dama sa psetancetom

Ja više ne znam šta da radim i kome da se obratim? Pitam se zašto i kome je u interesu da slučaj ostane neriješen i zaboravljen?

Sedamnaest godina je prošlo kako Dunja Hrnjičić iz Mostara obija pragove tužilaštava i sudova ponižena i ignorisana, tragajući za istinom o ubistvu njenog supruga Smaila i ranjavanju sina Armena. Još uvijek se ne zna ko je nalogodavac i počinitelj ubistva?

Smail Hrnjičić, tada 60-godišnjaka, je 28. veljače 2003. godine smrtno stradao u eksploziji podmetnute ručne bombe nakon završetka obnavljanju stana porodice Batlak u zapadnom dijelu grada Mostara. Nakon što je došao u stan da pokupi alat i radno odijelo iz plakara, podmetnuta bomba je eksplodirana i Smail je na licu mjesta poginuo, a sin Armen zadobio teške tjelesne povrede.

Ovaj predmet, kao i trideset drugih postdejtonskih nerješenih ubistava u Mostaru, već godinama institucije prebacuju iz kantonalnog u federalno tužilaštvo, potom u ladicu i tako u krug. Za to vrijeme smjenjivali su se tužitelji, plasirale lažne informacije, a Dunja svaki mjesec ide u Tužilaštvo i uporno traži pravdu. Obraćala se međunarodnim i našim organizacijama ali avaj.

Dunja govori svake godine javno o tome i govorit će dok je živa a poslije nje njena će djeca, kaže, ako se prije ne riješi.

“Prošlo je već 17 godina od ubistva mog supruga Smaila i teškog ranjavanja sina Armena. Pitam se koliko još treba godina da se pronađe ubica?

Godine prolaze a tužilaštvo ništa ne preduzima. Ovo ubistvo se skroz zanemarilo kao i mnoga druga koja su se u Mostaru desila poslije Daytona. Pitam se zar tako malo vrijedi ljudski život?

Tužilaštvo se ponaša kao da se ovo kao i ostala ubistva nikada nisu desila.

Mnoge porodice koje su izgubile svoje najmilije postale su, moram tako da kažem, nezainteresirane. One su vjerovatno na početku i tražile kod tužilaštva da se radi na rješavanju tih ubistava ali su na kraju odustali kad su vidjeli da nema koristi. Ja nisam odustala niti ću odustati dok sam živa. Od prvog dana ubistva mog supruga tražila sam pomoć od raznih institucija: Federalnog tužilaštva BiH, Paddyja Ashdowna tadašnjeg visokog predstavnika, Sulejmana Tihića, Adnana Terzića predsjednika Vijeća ministara, Kebe Mirsada ministra za ljudska prava i izbjeglice, Zdravka Kneževića federalnog tužioca, Safeta Halilovića ministra civilnih poslova, Mevludina Halilovića ministra unutrašnjih poslova, Srđana Dizdarevića predsjednika helsinškog komiteta za ljudska prava, Zlatka Miletića direktora federalnog MUPa,  Udruženja logoraša Mostar…

Od tada sam stalno u kontaktu sa Kantonalnim tužilaštvom, budući da je Federalno tužilaštvo vratilo slučaj Kantonalnom kao nerješiv.

Sedamnaest godina idem redovno u Kantonalno tužilaštvo ali bezuspješno.

Normalno da je teško poslije 17 godina bilo šta učiniti kada od početka pored izbrisanih tragova na licu mjesta i policajci koji su bili tada na uviđaju niti su se onda bilo čega sjećali a pogotovo sada.

Napominjem da Tužilaštvo ništa ne čini da se nađe ubica ili bar nedovoljno rade. Uvijek ista priča: težak slučaj, teško je sad poslije toliko godina bilo šta učiniti…Iz razgovora s njima ja vidim da tu nema ni volje ni interesa da se bilo šta učini. Totalna nezainteresiranost.

Još želim naglasiti nešto što je vrlo začuđujuće.

Do sada se promijenilo pet – šest istražitelja, uvijek su se prebacivali na nove dužnosti, ponovo se birali novi pa dok se on upozna sa slučajem taman pođe nešto raditi i ode negdje drugo.

Tako je i sada, istražitelj Sandi Dizdarević – koliko sam ja mogla vidjeti stvarno radio intenzivno na slučaju i mislim da je mogao nešto i učiniti. Međutim, ugovor o radu nije mu produžen i otišao je na novo radno mjesto.

Kad sam pitala glavnog tužitelja kad će postaviti novog rekao je dok se raspiše konkurs.

Evo prošla su 4 mjeseca – ni konkursa ni istražitelja.

Ja više ne znam šta da radim i kome da se obratim?

Pitam se zašto i kome je u interesu da slučaj ostane neriješen i zaboravljen?”, kaže Dunja.

Znam tragat će Dunja i njena familija za pravdom do zadnjeg daha.

A hoće li i tužilaštvo konačno početi raditi posao za koji je dobro plaćeno ili će i dalje zavlačiti nesretne ljude kao do sada?