Drugovi, rudari

Povezani članci

• Čačkanje ratne mečke
• Mostarci u velikoj opasnosti od zaraze, Grad dao rok za deblokadu deponije
• Slavo Kukić apeluje: Shvatite ozbiljno Dodika nemojte da nam se ponovi Milošević
• Korumpirani svijet
• Prosvjedni skup Raskid! u Zagrebu
• Datumi

foto: Vijesti.ba

Netom prošlog 1. maja osjećao sam se,nakon dužeg praznog vremena, kao čovjek, ispunjen i ponosan čovjek. Marširao sam sa rudarima! Punim plućima, uzdignute glave kao i oni, ali opet nisam im bio ni blizu. To je nemoguće. Oni su jednostavno nedostižni, rudari, komorati, heroji crnog hljeba sa sedam kora, ali ponosni i snažni. Noć prije od uzbuđenja nisam mogao spavati, a zora nikako da svane. A, u zoru nove misli i nove dileme. Sinu ideju da na Marš krenem u crvenoj majici sa likom Josipa Broza Tita!

Naravno, slijede pitanja i sumorne dileme. Kako će rudari reagovati, možda će pomisliti da je provokacija, ne poznaju me. Može li doći do incidenta, dovoljno bi bilo da se jednom, opravdano nezadovoljnom i zabrinutom rudaru to ne svidi i eto belaja. U tom sumornom razmišljanju zamalo da zakasnim. Puno pitanja, zabrinutosti, dilema. Na kraju odlučim da obučem upravo tu majicu, pa Tito je volio rudare a i oni su njega, sjetih se Alije Sirotanovića. Stigao sam u zadnji čas, rudari u svečanim uniformama sa rudarskim zastavama poredani u marševsku kolonu. Prilazim koloni drvenog hoda sa zebnjom ali i blagom nadom. Osmijeh rudara i ustupljeno mjesto u drugom redu su dali odgovore i odagnali sve sumnje i dileme. Tito je volio rudare, rudari ipak još uvijek vole Tita.

Dok marširamo, posmatram komorate pored sebe, a zamišljam tamo neke birokrate u upravi rudnika ili Elektroprivrede koji u udobnim kancelarijama imaju znatno veće plate od rudara. O uslovima rada iluzorno je razmišljati. Gledam komorate, a u glavi mi slike onih otuđenih, uglancanih i debelo pretplaćenih kantonalnih, federalnih i državnih zastupnika. Jedan državni zastupnik vrijedi skoro ko deset rudara?! Nepravda, pa to ti je. Gledam, a ne vidim u koloni niti jednog lidera političkih stranaka/partija koji se ljevicom zovu. Salonska je to ljevica, a i što bi, takvi kakvi jesu, kvarili sebi produženi vikend.

U maršu saznam od rudara da im doprinosi nisu uplaćivani godinama pa im drugovi koji su stekli uslove za penziju ne mogu to ostvariti, nisu im deceniju uplaćivani doprinosi. Plate kasne i nisu redovne. Uprava i Elektroprivreda spremaju restrukturiranje rudnika—plaše se, mnogi bi mogli ostati bez posla. Teški i sumorni oblaci iznad tog sunčanog sarajevskog 1. maja. Ali, sunce probija i isijava iz njihove čvrste i odlučne namjere da se bore i izbore za svoja prava. Kako sam bio ponosan što marširam sa tim gorostasima!

Uz put saznadoh činjenicu koja me porazila i ukazala na, možda glavni, uzrok zašto su radnici nejedinstveni, zašto nema masovnih protesta – a razloga i te kako ima. Za radnička prava se bore 24 (?!) sindikalne organizacije, po oblastima kažu. Još, mi kažu sindikalni prvaci su dobro plaćeni – od njihovih članarina, pa se i ne trude previše a i što bi, njima je lijepo.

Podijeljen i usitnjen sindikat, mlaka, dezorijentisana i sobom opterećena opozicija-lijevog spektra ne mogu zaštiti radnike i radničku klasu. Zna to dobro desnica, a znaju i tajkuni i kapitalisti, mogu mirno da spavaju. A, moglo bi i moralo biti drugačije. Radnicima i radničkoj klasi treba jak i jedinstven sindikat. Treba im i ozbiljna i principijelna partija ljevice, neopterećena listama i foteljama, partija koja bi se zajedno sa sindikatom borila za radnička prava tako da se zemlja trese. Ali, daleko je sunce.

Nepravda, pa to ti je.