Dosta nam je nebuloza u „aluminijskoj foliji„

Povezani članci

• Bajtal: Ove blokade već spadaju u osvetu
• GRAĐANI PLAĆAJU BAHATOST MINISTRA ZDRAVSTVA
• Mostarci sačuvali prelijepe Bunske kanale, hidroelektranama uskraćena urbanistička saglasnost
• Orkestar, orguljaško-guslarski, “ZA DOM SPREMNI”
• TRIJUMF
• Rasizam medija: Kako uz pomoć fašističke retorike izabrati Amara Osima

Aluminij iz Mostara, previše je vrući krompir za Vladu Federacije, da ga drži  na svojim rukama.

Dokle će se obmanjivati cjelokupna javnost, sa nepoznatim stanjem u ovoj firmi, najvećeg bosansko-hercegovačkog aparthejda, pljačke i kriminala?

Dokle će se kucati na pogrešna vrata, da bi se istina pojavila na vidjelo, kako bi prestale slavopojke o lažnom „hercegovačkom divu„, posrnulom gorostasu, velikoj noćnoj mori i preko noći, nastalom i najvećem gubitniku u „procvjetaloj„ našoj ekonomiji.

Upravo me i najava sljedećeg štrajka i vanredna skupština sindikata radnika Aluminija, sa njihovim permanentnim zahtjevima i pritiscima, prema Vladi i „tobožnoj„ državi, Bosni i Hercegovini, dovoljno inspiriše i primorava, za pisanjem ovoga teksta, sa istinskim stavovima i pogledima na ovu cjelovitu situaciju.

Nisam, prema čitaocima i našoj javnosti nikakav diletant, naprotiv, veoma školovani i upućeni stručnjak kao magistar elektrotehnike, za mnoge procese automatizacije tehnologija i proizvodnje, u crnoj i obojenoj metalurgiji i proizvodnji električne energije. Upravo je i moj radni vijek ispunjen, izgradnjom i proizvodnjom u šest velikih industrijskih objekata, širom bivše Juge i Hercegovine. Usavršavao se u struci, kod Pechineya u Francuskoj, u Sovjetskom Savezu, kod Siemensa u Njemačkoj i u mnogim domaćim firmama. U Mostar dolazim 1970. godine, na kamen temeljac, buduće i zamišljene velike aluminijske industrije, na temelje tvornice Glinice, na ovim prostorima i države Bosne i Hercegovine.

U tehničko- tehnološkim i društveno ekonomskim zamislima, umnih i pametnih kadrova, moćnoga „Energoinvesta„ i njegovog čelnika, gospodina Emerika Bluma, otpočeo se stvarati veliki aluminijski kompleks, sa cjelovitim tehnološkim lancem proizvodnje, sa finalnom proizvodnjom u određenoj vremenskoj distanci realizacije, svih projekata.

Nažalost, dvostruka agresija na Bosnu i Hercegovinu i njene materijalne resurse, negativno se odrazila i na cio tok realizacije i dovršetka, zacrtanog i zamišljenog lanca proizvodnje.

U tehnološkom smislu, uništena su i postrojenja za proizvodnju glinice, rudnici boksita više nisu bili aktuelni, a od 1997. godine, uslijedio je nastavak proizvodnje u elektrolizi i livnici, sirovog aluminija, kao poluproizvoda iz zacrtane šeme, ovoga aluminijskoga kompleksa.

Nije se više razmišljalo, niti bilo šta novo poduzimalo, u cilju realizacije, neke finalne proizvodnje, na bazi proizvodnje domaćeg aluminija.

Izgradnja i razvoj aluminijskoga kompleksa, iako je zamišljen, kao nerazdvojivi dio cjelovite državne ekonomske strategije, sa domaćim resursima i brojnim kvalifikovanim i stručnim kadrovima svih profila, kao i pripadnika svih konstitutivnih naroda u državi, nažalost, u nastavku i radnoj praksi sve je zamrlo, ignorisano i krenulo se sa nacionalističkom politikom i stvaranjem nacionalističke ekonomije, u ovome slučaju i na ovim prostorima.

Aluminij, kao proizvodni gigant, deklarišući se kao isključivi, nacionalno-nacionalistički projekt jedne nacije, uz neviđeni aparthejd i zabranom povratka u firmu, bivših radnika nehrvata. Ignorišući njenoga bivšega vlasnika tj. državu Bosnu i Hercegovinu, uz zabranu i njenim institucijama i zvaničnim predstavnicima, dolazak i ulazak u firmu, mora se priznati, da su „kola„ totalno krenula u pogrešnom, samoubilačkom smjeru.

Zato se i danas, razumni i dobronamjerni ljudi, dobri znalci sveukupnih prilika u firmi i oko iste, moraju priupitati, čemu svi ovi vapaji radnika i njihovog sindikata, sa pritiscima i zahtjevima od Vlade Federacije i njihovih čelnika.

U nedostatku i doze samosvijesti i poštenog odnosa, prema državi koju mole za pomoć, kao i prema svojim bivšim radnicima iz proizvodnje, samo zato što su Srbi ili Bošnjaci, nisu se oglašavali u osudi pogrešne politike i nacionalističkih interesa.

Kako stoji u njihovoj najavi i zahtjevima, sindikat aluminijaša, piše;

“Mostar i čitava Hercegovina dovedeni su pred totalni kolaps. Svjesni smo da će neki odmah jedva dočekati i ovo stanje Društva, kao i moguće prosvjede djelatnika preusmjeriti u neke političke igre u ovo poslijeizborno vrijeme kada znamo kakvo je. Ono što im imamo za poručiti jeste da nas samo zanima daljnji rad našeg Aluminija i očuvanje naših radnih mjesta i da ne želimo kartu u jednom smjeru”, navodi se u priopćenju.

U svakom slučaju, svi ste vi učesnici i realizatori ostvarivanja i dovođenja u kolaps. Interesantno je, da vas niti danas, ne interesuju rezultati vaše nacionalističke politike, koja vas je dovela u ovakav stadij bitisanja i lažnog predstavljanja.

Sindikalce i vaše zaposlenike, kako navodite, danas interesuje samo normalna proizvodnja i status vaših radnih pozicija.

Međutim, nužno je da znate, da nas obespravljene radnike, Srbe i Bošnjake, kao i sve one pse, kojima ste zabranili ulazak u tu „vašu„ firmu, jer nismo „neki„ kako navodite, ipak vam želimo da se vaša firma pozlati, da sačuvate vaša radna mjesta, ali da se izvrši i obeštećenje za sve nas, bivše radnike ove firme, kako bi dobili i mizerne dionice, koje posjedujete vi „ugroženi„ radnici, Hrvati.

Kucate na pogrešna vrata, tražite pomoć države, koju godinama rušite, ignorišete i smatrate je „kravom muzarom„ za neposredni priliv finansija, kako bi mogli plaćati struju, koju nerazumno trošite u vašim „balvanima„ odnosno ingotima sirovog aluminija.

Za sve finansije i novčana sredstva, koja ste godinama, sa Mijom Brajkovićem i njegovom svitom, kriminalno i lopovski potkradali i trošili, ne razmišljajući o finalnoj proizvodnji i utrošku državnog „zlata„ tj. električne energije, bez pokrića.

Svi vaši kumovi i grobari, u slici i riječi, mogli bi vas podsjetiti sa ovom slikom, a sve analize, dubioze, kvalifikacije i učešće pojedinaca, u ovoj cirkusijadi, dali bi se napisati i objelodaniti, jednom normalnom ekspertizom.

Kakav li je to danas interes države za ovom firmom, u kojoj u kontinuitetu vlada aparthejd, jer se nikada niste ni oglasila sa podacima, koliko među vama od 900 radnika ima zaposlenih Bošnjaka, a o Srbima da i ne pitamo ?

Preporuka prema Vladi i gospodi Fadilu Novaliću i ministru Nerminu Džindiću, bila bi, da se što prije riješe balasta, zvanog Aluminij, po mogućnosti i svoj udio od 44% da poklone Republici Hrvatskoj, kako bi i njihov dosanjani san, kako to veli Franjo Tuđman, Aluminij i ostao, vječno, njihov strateški interes.