Domovinsko prašče

Povezani članci

• Da bude da nema
• Samostalni sindikat radnika BHRT-a održao proteste
• Non-paper Evropske komisije o trenutnom stanju u Poglavljima 23 i 24: Za prevazilaženje nasleđa prošlosti potrebno je unaprediti regionalnu saradnju
• Christopher Hitchens: Kratka digresija o svinji, ili zašto nebesa mrze šunku
• Napad desnice na splitske antifašiste
• Protesti u Oslu: Apeli za opstanak jedinstvene, nedjeljive i prosperitetne domovine

foto: N1 HR

Moram priznati da ovo pišem u velikome strahu. Evo san netom ispio i drugu čašu vina, ali nikako da se opustim. Dim iz mirisnog štapića me grize za oči, a i ovaj jazz što dopire iz zvučnika niže prijeteće tonove. Čak me ni komarci ne prestaju ujedati za gležnjeve, kao da se trude upozoriti me na nepodopštine u koje se upuštam. Još jednom podižem letak koji me danas dočekao ispod brisača. Njegov lik me i dalje gleda, onako, pun povjerenja i drugarstva. Pa zar ću zaista biti takav bešćutni gad da ovog veselog hugolikog oca dvije kćeri i petero sinova dovedem u stanje, citiram, „potištenosti i uvrijeđenosti“ ili da zbog mene, citiram, „ima neugodnosti na radnome mjestu“? To bi zbilja bilo grubo od mene – da provodim mentalno nasilje na najmlađem pobjedniku Kviska i ambasadoru Mense u Hrvatskoj. Odustajem… Idem vidjeti što se događa na fejsu.

Kad ono tamo, ni pet ni šest nego – dva! To je, zapamtite dragi glasači da vam se slučajno ne omakne, broj liste Domovinskog pokreta. Sponzorirani članak, uperen ravno u mene. Ne mogu se ne zapitati; ako im je marketing tako dezorijentiran da od svih ljudi oni strpaju mene u svoju ciljanu skupinu, kako bi, pobogu, tek izgledao državni proračun koji oni kreiraju? Ali nebitno, o tome ćemo razmišljati kad za deset dana koaliraju sa koruptotvornom strankom. Zadržimo se na oglasu koji, između ostalog, kaže: „Problem je sljedeći: kad god dobijem Viktora Ivančića ili njegove Hobocty na sudu, a dobio sam ih već dvaput, kaznu zapravo ne plaća on (ili Pupovčev list), nego VI, hrvatski porezni obveznici, jer Pupovca i njegove Novosti naša država godišnje obasipa milijunima kuna potpore (gotovo pet milijuna kuna ove godine)!“ Pogledam opet, po šezdeset i šesti put danas taj nesretni letak. Umjetni zubi i dalje blistaju, samo mi se nešto čini da su se ušesa ponešto objesila. Bit će da je od vina… Ponovo gledam u prazni word dokument. Nećkam me. Sve nešto razmišljam… Ako, citiram, „nanesem štetu velikih razmjera“ sekundantu Ruže hrvatske i on me, tradicionalno i konzervativno, tuži za to, tu novčanu zadovoljštinu neću platiti ja već – VI, hrvatski porezni obveznici! Pa to zapravo i ne zvuči tako loše. Pristajem!

Ajme ne, glup sam… Pa ne pišem ja u Novostima. Jebem ti mater japansku, prerano sam pomislio da sam ga nadmudrio! Tako ti je to kad nastojiš izvući mentalnu kognitivnu polugu bivšem predsjedniku boksačkog saveza… Eskivira đubre. Što da sad radim, a da se ne moram ustajati rano ujutro za ići na sud? Aha, imam ideju! Kako bi bilo da mu jednostavno uopće ne napišem ime? To bi možda moglo proći. Vidiš ti kako sam ja pametan! Osjećam se kao…kao…kao…neki enigmatik! Ok, sad kad sam sačuvao suverenitet moje obiteljske srebrnarije, krenuo bih na…stvar. I to na način da prvo komentiram izgled…stvari. Ali poznavajući ljudsku psihologiju, naročito narcisoidne patologije, krenuti ću sa – pohvalama! Ovo sigurno nije vrijeme za stjecati neprijatelje, a to će vam u potpunosti biti jasno kad dođete do kraja ovog teksta tj. raščlanjivanja agende spornog letka.

Letak je jako lijep te sadrži sve hrvatske boje; crvenu, bijelu i plavu. Glavni akter je, može li prikladnije, odjeven u bijelu košulju i plavi sako. Bijela simbolizira čistoću i kamen, a plava more i koaliranje sa HDZ-om. Naročito me se dojmila subliminalna nota; naime, tijelo negdašnjeg urednika Slobodnog tjednika krije pozadinsku crnu sjenu. Sad, da li je to stamena potvrda Škorinim simpatizerima da je za dom spreman ili podsjetnik na njegovu crnu (ne i mračnu!) prošlost u kojoj sastavlja liste za odstrel etnički nepodobnih…ne znam. Mogla bi to također biti simbolička Ružina sumaglica jer, kako je gaziteljica po životu izjavila, ona ipak neće (odmah) iz EU parlamenta. Zajebana križaljka je to, a ja nisam baba da bih je odgonetao. Ali crvena slova čitati znam, a crvenim slovima piše „dosta Plenkovića, dosta Pupovca!“. Ne možete poreći da je ovo apsolutni P.R. tj. R.P. spektakl. Pupovac kao prvi balvan kojega će revolucija domovinskog pokreta pokositi. No, budimo iskreni, kome to više nije pun kufer Pupovca i njegovog zamornog i dosadnog tona? Čovjek kao da već godinama izdiše i to naočigled čitavog hrvatskog naroda. Ma dosta nam je više njega i svih drugih takvih pupovaca! Treba stati već jednom na kraj tom „etno“ i provesti „note“ biznis (primijeti premetaljku)! A ako se gospodin Škoro ne razumije u note, onda nam se crno piše!

Kada okreneš letak, primijetiš program u tri točke. Doduše, to su više smjernice nego program. I, u stvari, nisu navedene aktivnosti koje treba provesti već se više nekako usmjerava konstruktivnoj destrukciji postojećeg. Pa se tako, u prvoj točci, fokusira na korupciju i klijentelizam riječima „…treba razbiti, treba srušiti zid dvovlašća HDZa i SDPa!“. Ne treba biti, štajaznam, Robert Pauletić da bi zaključio kako će, po demontiranju navedenog zida, biti izgrađen novi i čvršći i to tako što će domovinski pokret pokrenuti ruku prema kradezeovoj šaci korupcije i stisnuti ju. Prema njihovoj logici, HDZ i SDP su isti, ali je HDZ očito istiji njima samima. U drugoj točci se progovara o nesposobnom vođenju države. Kažu da će nas skoro, oprostite na psovci, prestići i Srbija. Evo, i koljena su mi zaklecala dok sam ovo utipkavao, a to i ne bi bilo toliko čudno da nisam zavaljen u fotelju. Ali kao da samo to nije bilo dovoljno strašno, marširaju dalje sa tamnim prognozama: „Nakon izbora kreće Armagedon, otkazi, možda i neredi.“ Nakon što sam pročitao ovo, meni jedino što pada napamet jest – tko će li nas, dovraga, spasiti?! Evo se u me ponovo uvlači onaj strah sa početka teksta. Ne mogu da ne pomislim; ako zaista otpočne Armagedom, je li to znači da više neće biti rebusa u Slobodnoj Dalmaciji?!

Popio sam malo vode da malo dođem sebi, ali i da vas izvijestim da: „Štetočinski sindikati će braniti državne službenike, a nas ostale bi mogla sve odnijeti voda.“ Ja sigurno ne bih volio da me odnese voda, a vi? I zato: „Birajte one koji su protiv propasti…“ Izbor nikada nije bio lakši, zar ne? Jedino za koga pristajem da ga odnese voda, može i Neretva, su ti, kako ono piše, štetočinski sindikati! Ako je nešto štetočinsko to mi ne treba, a neka povedu sa sobom i ove, kako se zovu, državne službenike! Eto ga, to smo riješili, pređimo na točku tri koja kaže „Dalmacijo, nema te tko braniti!“ Ja gledam i mislim se – pa kako nema? Gdje li je nestao onaj hrabri i dobro obučeni boksač sa prve strane letka? Aha, još je uvijek tu. Ok, laknulo mi je… Već pomislih da ću se morati sam braniti od HDZa i…s kim god već koaliraju. Mogu se samo nadati da to neće biti „dalmatinska bijeda“ ili neki „lažni Dalmatinci“. Evo sam se i prisjetio, uz pomoć letka naravno, da smo „čak i u Jugoslaviji imali svoj ponos, tvornice i sportske klubove, a sad nemamo ništa…“. Premlad sam da se sjećam Jugoslavije, ali se svakako mogu sjetiti nekakvog ponosa prije nego sam počeo čitati ovaj letak.  Za veliko finale nam tvrde „prijeti potpuni slom“, a domovinski pokret je „jedini spas za Dalmaciju i Hrvatsku“. Ima li se uopće što za dodati? Navali narode! Lista dva, kandidat dva. Nije toliko teško, bar ne teže od; dva plus dva. To je neosporno domoljubnije od dosadašnje etno matematike; dva plus tri.

Vlasnik auta na kojem se neželjeno nađe ovaj promotivni materijal kojeg će, ako padne kiša, trebati strugati sa šoferšajbe, se ne može oteti dojmu da Hrvatskoj prilično realno prijeti DP; dvostruka penetracija. Ako se to desi, čovjek ne treba biti naročito maštovit da bi zaključio da smo dobro najebali. Ipak, nemojte zaboraviti da, i u crnom mraku, treba pronaći razloga za smijeh. Nisam siguran je li mi to od ove treće čaše vina ili su to još hihotavi ostaci gledanja Otvorenog na kojem neki kandidati prepričavaju susrete sa pazara u kojima ih se potiče, što je njima krajnje simpatično da „ne idu sa komunjarama“, ali ja gledam letak i cerekam se. Mislim, kako se čovjek ne bi smijao kad pokraj čovjeka koji je de facto napustio četvero djece stoji slogan „Zato što svoje volim“?