Darko Suvin: Jedini spas je u radikalnoj ljevici

Autor/ica 👤Srećko Pulig 19.8.2020. u 09:09

Povezani članci

Početak boljeg shvaćanja kako da živimo leži u razbijanju stare terminologije, dakle mentalnoj higijeni. Dva primjera su: ne ‘pandemija Covid-19’ nego ‘koronizacija’, pa onda ne epoha ‘globalizacije’ ili ‘svjetskog tržišta’, nego ‘kapitalocen’, epoha kapitala kao ogromne i slijepe mega-snage usporedive s geološkim katastrofama

Razgovarao: Srećko Pulig- Novosti

Naš sugovornik je Darko Suvin, svjetski poznat teoretičar književnosti, stručnjak za Brechta i znanstvenu fantastiku. Osim teorijskih radova, fokusiranih zadnjih godina na teme socijalizma i Jugoslavije, piše i pjesme. Napisao je dva članka o situaciji nastaloj pojavom korona-virusa, ‘Thoughts Within the Coronising Siege’ i ‘How To Go On’. Na osnovu njih nastao je i ovaj intervju, koji smo vodili mailom. Autor ovako započinje jedno svoje izlaganje, što bi mogao biti moto i ovog razgovora: ‘Radosni ljudi u lošim vremenima pišu pesimističke tekstove. Pesimisti ne pišu.’

Od čega početi i kako nastaviti živjeti u suočenju s pandemijom korona-virusa? Živimo li u specifičnom opsadnom stanju?

Dakako da živimo posvuda u de facto opsadnom stanju, kada sve države vladaju improviziranim dekretima i administrativno-policijskom, a gdje ustreba i vojnom prisilom. Dva glavna paradoksa: prvo, to je očiti dokaz da tržište samo po sebi ne može biti i nikad nije bilo potpuna regulacija ljudskog života. To su socijalisti i komunisti oduvijek tvrdili, a kapitalisti prvi ostvarili, najprije u kolonijalnim pothvatima a zatim u svjetskim ratovima koji su bili idealna razdoblja za silni razvoj proizvodnje – uz prethodna mega-razaranja i patnje, koje su socijalisti i komunisti namjeravali što više ublažiti. Drugo, da je ta ‘koronizacija’ – da tako nazovem društvenu upotrebu korona-virusa – u uslovima globalne pandemije koja se proširila zbog globalnog razaranja ekološke ravnoteže između poljoprivrede i ‘divlje’ prirode, još paradoksalniji dvosjekli mač. S jedne strane, ona je neophodna, jer država sa suvislim rukovodstvom i stručnošću te osloncem na biološke nauke jedina može svesti pandemiju na podnošljivu mjeru žrtava (vidi uspjehe Kine, J. Koreje i Italije nasuprot slomu USA, Brazila i Indije). S druge strane, države danas nemaju neophodnu kontrolu pučkih masa odozdo, odlično postavljenu u Lenjinovoj knjizi ‘Država i revolucija’ i Kidričevim tezama o integralnoj samovladi odozdo na gore iz 1950-tih, ali nikada praktički ostvarenu. Stoga prisilni i birokratski aparat države ima, uz nužni vid, također i jaku tendenciju ovjekovječenja i okamenjenja izvanrednih mjera kontrole – npr. kakvi su društveni protesti i uopće ponašanja dozvoljeni. Zaključak: državu trebamo, ali pod stalnim nadzorom pučke demokracije, inače stižemo u kvazi-fašističku diktaturu, kakvu vidimo rasti posvuda.

Ima nas previše

Pandemiju izazvanu korona-virusom vidite u nizu takvih pojava koje proizvodi kapitalocen? Koje su već bile, a koje će tek doći? Što su nam alternative?

Kapitalocen jest drugi naziv do kojeg mnogo držim jer identificira povijesno-geološku epohu recimo od 1914. naovamo u kojoj ogromne proizvodne snage, razvijene u kapitalizmu, ali nikada obuzdane očovječenjem odnosa temeljenih na takvom potencijalnom izobilju, dovode do uništavanja kako ljudske tako i okolne prirode. Današnja pandemija potaknuta je mutacijom virusa Covid-19 na granici gdje se vanljudska priroda sreće s hiper-urbanizacijom i demografskom eksplozijom (ovdje Wuhan): ima nas previše i mnogo smo previše stisnuti na mali, veoma zagađeni prostor velegradova. Prva je mega-posljedica da ogromni profiti na temelju ‘fosilnih goriva’ kao ugljena i petroleja dovode do poremećenja svjetske klime, dakle porasta opustošenjâ (doslovnih, ali može se uzeti i kao metafora za ljudske odnose), olujâ, temperature i cijelog povezanog niza procesa unutar kojeg je ova pandemija važni kvalitativni skok. Sve mjere za ublaženje razaranja prirode ostvarive su samo protiv kapitalizma jer diraju princip profita. Vidimo već odavna i tzv. ‘ratove za vodu’, najjasnije u primjerima Palestine i brazilske Amazonije, a sada i u dolini Nila, gdje se urođena pučanstva istrebljuju da bi se došlo do vode kao baze za profit, kamufliran nacionalističkim parolama. Ne znamo kako će to ići dalje: u naučnoj fantastici već se desetljećima najavljuje nemogućnost prirodnog disanja, dakle potrebe za recimo bocom kisika na leđima, koju će si moći priuštiti samo imućni. Na pomolu je mogućnost kastinskog društva rascijepljenog na bogataše i sirotinju: prvi imaju zraka, vode i lijekove te žive 100 ili više godina, drugi žive u slamovima i favelama i umiru negdje oko 30. godine. To bi dakako bio čisti bio-fašizam 2.0, popraćen kapilarnom elektronskom i nanofizičkom kontrolom stalnog opsadnog stanja i ideologijom rasizma – sve što danas vidimo bujati. Zaključak: parolu TINA, ‘Nema alternative’, koju je gđa. Thatcher ukrala od Lenjina, treba da ovako posvojimo: ili slobodarski komunizam ili ‘Gvozdena peta’ (vidi roman Jacka Londona iz 1908.)

Što znači da moramo ponovo promisliti političko-epistemološku situaciju? Tko je u stvari naš neprijatelj?

Po meni, početak boljeg shvaćanja kako da živimo leži u razbijanju stare terminologije, dakle mentalnoj higijeni. Gornja dva primjera su: ne ‘pandemija Covid-19’ nego ‘koronizacija’, pa onda ne epoha ‘globalizacije’ ili ‘svjetskog tržišta’, nego ‘kapitalocen’, epoha kapitala kao ogromne i slijepe mega-snage usporedive s geološkim katastrofama. Međutim, jasno je svakome koji je jednom pročitao Marxovu rečenicu da ‘ideje postaju materijalna snaga kad uđu u svijest masa’, da se mentalna higijena mora pretvoriti u političku ili ostati jalova. Držim da je jedini odgovor na ovaj ogromni splet opasnostī udružena i izravna demokracija odozdo na gore, pa tek onda, po potrebi, odozgo na dolje – udružena prema Marxovoj paroli ‘Od svakoga prema njenim/njegovim mogućnostima, svakome prema njenoj/njegovoj potrebi’. Ako se s time složimo, onda je jedini spas u radikalnoj ljevici, jer je ona jedini stvarni čuvar ljudskosti. Takva je ljevica je međutim teoretski negdje od 1968, a praktički od 1989, potpuno nestala u organiziranom obliku. Dakako, u nju ne računam socijaldemokraciju koja nastoji biti liječnik uz postelju kapitalizma, a ne shvaća da je kapitalizam virus a bolesnik ljudstvo. U najboljem je slučaju ljevica koju trebamo zamijenjena simpatičnim, ali u cjelini potpuno neefikasnim anarhizmom, kao npr. u Occupy pokretu u SAD-u.

Stoga sam se posljednjih desetljeća okrenuo k proučavanju epistemologije, grane filozofije koja odgovara na pitanje ‘kako shvaćamo ono što mislimo da shvaćamo’? Jer valja reći da je uz kritiku socijaldemokracije nužna i odlučna kritika staljinizma, dakle lažnog komunizma čiji je ‘stvarno postojeći socijalizam’ imao dobar početak ali se, pod pritiskom izvana kao i vlastitim zabludama, prevratio u državu nove oligarhije, vrha Partije i vojnih snaga. Za tu ‘toplu’ kritiku komunizma imamo u jugoslavenskoj tradiciji izvrsnih početaka i stalnih putokaza, od Krleže i beogradskih nadrealista, preko Kidriča, Praxisa i (polu)samoupravljanja, nažalost nikada razvijenog u potpuni ekonomsko-politički društveni sustav, pa sve do beogradskih studenata 1968! Politička epistemologija mogla bi nam dakle reći, imamo li dosta pameti i volje, kako to da nismo uspjeli obnoviti izvorni lenjinizam energijama omladine i intelektualaca, recimo od 1960. do 1973: u prvom redu, ozakonjujući normalno postojanje raznih strujanja unutar komunističke partije.

Što bi tu bio naš orijentir i horizont? Držim, narodna poslovica, ‘Na ljutu ranu ljuta trava’: kapitalizmu se može jedino suprotstaviti – uporno, dugotrajno i globalno – novom verzijom lenjinske partije, nazovimo ju Komunizam 2.0. Bez stranke koja ima globalne saveznike i vremenski dubinsko pamćenje nema efikasne ljevice. Mi smo ponovno negdje u mnogo goroj varijanti recimo 1890-ih godina radničkog pokreta, s upropaštenom prirodom i ogromnim razvojem nauke u pravcu kontrole masa. Je li takav slobodarski neo-komunizam (mada bi ustvari bio onaj izvorno idealni Marxov, Luxemburgove i Lenjinov) realno moguć? Ne znam, ali vjerujem u parolu ‘Budimo realni, tražimo nemoguće!’ — epistemologija svjedoči da su sve mogućnosti potencijalne, a realne postaju samo gledajući unatrag. Tko bi u 1780. vjerovao da je moguće revolucionirati Francusku? ili u 1910. Rusiju? Ili u 1930. Kinu?

A konačno, draga čitalice, dragi čitaoče: što je alternativa? Da svi mi – a još više naša djeca i unučad – masovno umiremo u ranim godinama? Kao u ovoj pandemiji koja ne samo što još nije pri kraju nego joj se kraja zapravo uopće ne vidi (ne vjerujte propagandi o magičnim vakcinima, ma koliko bili dobrodošli, kad ih bude i ako budu za sve). Kao u svim tsunamijima koji slijede? TINA!!

Katastrofe u toku

Što bi bila neka skica minimalnog i maksimalnog programa? Što da zaključimo?

Takvu sam vrlo nepotpunu skicu napisao i može se naći na beogradskom portalu Mašina te zainteresiranog čitaoca upućujem na nju. Ona je nepotpuna jer ju ni u idealnim uslovima, a kamoli u covid-lockdownu od tri mjeseca, ne može napisati pojedinac nego samo aktivni borbeni pokret, koji nastojim prizivati. Temelji se na činjenici da nam je neophodan minimalni, a zatim i maksimalni, ali ne suviše udaljeni program. Njihova je suština zabraniti zločine protiv čovječanstva i čovječnosti, te se oba zasnivaju na brizi suprotstavljenoj nasilju. Nasilje protiv ljudskosti izvire iz suštine kapitalizma, principa profita, koji se mora najprije obuzdati a potom i zatrti. Suprotnost tome su radikalni zahtjevi narodâ u svim velikim revolucijama za život, slobodu i pravo na potragu za srećom – od engleske, nizozemske, francuske i američke do recimo ruske, jugoslavenske, kineske, kubanske ili vijetnamske. Oni koji misle da bi ograđena naselja s oružanom stražom ili orbitalne bestežinske stanice mogle spasiti bogate i moćne, trebalo bi da od pandemije Covid-19 i svih drugih ‘prirodnih’ katastrofa nauče da su ljudi zaista ne samo pripadnici iste vrste nego i sastavni dio ekosistema planete Zemlje sa svim drugim živim bićima. A te druge katastrofe su već u toku: ne znam ih sve, ali spominjem porast nivoa oceanâ, širenje pustinja, izumiranje vrsta, zagađenja zraka, vode i hrane, korištenje tehnologija (najnovije: AI, ‘umjetna inteligencija’) za dehumanizaciju… Ova krhka planetarna oaza života i stvaralaštva usred svemirske pustoši mora biti sačuvana!

A kapitalocenska ‘koronizacija’ s jedne se strane nosi kako zna sa samom zarazom – ako efikasno, onda je to za pozdraviti! No s druge strane, masovno prepuštanje siromašnih neka umru (još brže) od pandemije dokazuje kako je vrlo vjerovatno da će konačni njen rezultat biti: prvo, kvalitativni skok kapitalističkog osiromašivanja i ugnjetavanja svekolikog radnog naroda, od smetlara do sveučilišnog profesora (zamijenjenog internetom), i drugo, sve nasilnijim vladanjem spoja kapitala i državnog aparata kapitala u nekom približenju fašizmu verzija 2.0, kako se dobro vidi po cijelom svijetu a u Evropi najotvorenije u većini bivšeg ‘sovjetskog bloka’.

Najbolji zaključak, možda nepotpun ali svakako egzemplaran, na koji sam dosad naišao potječe od Davida Harveyja: da li želimo izaći iz ove krize tako da jednostavno konstatiramo da 26 miliona ljudi (danas oko 50 miliona samo u SAD-u) treba da se vrati na posao, na neka od užasnih radnih mjesta na kojima su možda radili ranije? Ili se želimo zapitati: postoji li neki način da se organizira proizvodnja osnovnih dobara i usluga tako da svi imaju dosta hrane i pristojan stan, bez deložacija i bez najamnina? Nije li ovo trenutak u kojem bismo mogli ozbiljno razmisliti o stvaranju alternativnog društva? Ukratko: ili ćemo se organizirati protiv kapitalocenske koronizacije, a u korist alternativnog društva, ili će nas ona smrviti u novo polufeudalno ropstvo, uz dodatnu ekološku katastrofu.