Bolje roba nego rob?

Autor/ica 19.8.2012. u 08:49

Povezani članci

Ovi socijaldemokrate balkanskog tipa zaista znaju razgaliti narod. Jedva smo dočekali da stranku (HDZ) čija kratica – čitana s desna u lijevo uz neznatnu rotaciju jednog slova – neodoljivo podsjeća na nešto čega se oni javno odriču (NDH) a intimno priželjkuju, zamijeni neka (SDP) koja će nas asocirati samo na izgradnju bolje budućnosti, kadli i oni kao da svim silama rade na proširenju svoje skraćenice na nekima podjednako nostalgičnu (NSDAP). Barem u sferi radnog zakonodavstva, koje kao nastoje što više prilagoditi u korist radničke klase, elem se ona tome opire na sve moguće načine ne shvaćajući svoju dobrobit. Samo dva slijedeća primjera sasvim su dovoljna da ukažu na insuficijentnost inteligencije hrvatskih (a pretpostavljam i svih svjetskih) šljakera, koji ne razumiju beskrajne napore svoje vlade u njihovu korist.

Beneficiranog radnog staža nema u EU (mada neki izvori navode kako je taj institut nepoznat Evropi, dok drugi tvrde da nije česta pojava, što svakako nije isto), pa i Hrvatska radi na njegovu „rezanju“ – eufemizmu za njegovo postepeno ukidanje. Na ovu vrstu radnog staža imaju pravo – trenutno ga u RH uživa oko 38000 radnika dok 190 000 njih koristi prijevremnu penziju temeljem tog instituta – ljudi koji rade pod naročito opasnim, stresnim i otežanim uvjetima rada, koji izravno negativno utječu na njihovo zdravlje a time i radni vijek. Policajci, vojnici, vozači vozila težih od 7.5 tone, vozači tramvaja i vozila za javni gradski i međugradski prijevoz, dimnjačari, radnici na skretnicama željezničkih stanica, pomorci na dugim plovidbama i tankerima, rudari, ali i balerine, profesionalni plesači u folklornim ansamblima, operni pjevači i niz drugih trudbenika koji ostvaruju zakonsko pravo na povlašteni, skraćeni radni staž – uglavnom, jednu dodatnu godinu na svake 4 godine staža – mogu početi razmišljati o „piši kući – propalo“ lamentacijama. Signali su stigli s vrha, a kad on nešto odluči – u interesu svih građana države (zar sumnjamo?) s od njih dodijeljenim mandatom – onda ti tu ni dragi Bog ne pomaže. Badava i ograđivanja kako neće svi biti pogođeni tom mjerom – valjda da ljude odmah ne strefi direktno u srce, ili pak da se na lukav način spriječi veći izljev nezadovoljstva (ostajemo mirni, sa strepnjom u srcu iščekujući – pa neće valjda baš mene zakačiti?). Ako je tako u EU, a država postaje njenom članicom, valjda je jasno da će prihvatiti i njene kriterije, govori nam elementarna logika. Pa sviđalo se to nekome ili ne. Nalazimo se samo u prijelaznom periodu, sa zla na gore, što većina neće ni shvatiti dok im ne postane najgore.

I tako će još jedno radničko pravo ostvareno u onoj „mračnoj, bezbožnoj, komunističkoj tvorevini“ ostati tek zapis u arhivama ili knjigama (ako nisu završile kao žrtve knjigocida), te u sjećanjima onih koji će ionako jednog dana nestati s lica zemlje noseći sa sobom i uspomenu na tu „strašnu tvorevinu“. A mladi, odgojeni u reformiranim školama navodno po mjeri čovjeka a ne mjeri kapitala, neće ni slutiti u kakvom su jadu i bijedi živjeli njihovi roditelji. Pod tako teškim uvjetima života, da im je zaista trebao beneficirani radni staž – vjerojatno će misliti. Cinici bi savjetovali balerinama da, kad u četrdesetim godinam života dođu do kraja svoje plesačke karijere, promijene zanimanje prijavivši se na jedan od bezbrojnih kurseva HZZ-a koji osiguravaju novi upis u radnu knjižicu, ali ne i novo radno mjesto. Zašto ne bi, primjerice, Edina Pličanić primabalerina HNK, Tomislav Petranović ili neki od ostaloh članova baletnog ansambla HNK, kad uđu u peto desetljeće života, nastavili svoj radni vijek kao priučena šnajderica iliti krojačica, ili možda kurir u nekoj firmi, kad su ionako pola života „trčkarali“ po pozornici i u tome se dobro izvještili? Možda da operni pjevač Davor Radić nastavi karijeru kao degustator vina, nastavljajući se tako uzdržavati vlastitim nepcima usput liječeći svoje grlo koje mu je otkazalo poslušnost daleko prije godina zrelih za uobičajenu mirovinu. Bez problema će ga na odru zamijeniti neki rudar ili bušač s naftne platforme koji su, obavljajući svoje radne zadatke, doduše upropastili vlastitu kičmu ali su zato sačuvali svoj glas netaknutim oplemenjujući ga pjevušenjem u kupaonici. Ionako, tako nam poručuje kapital, treba više puta mijenjati zanimanje tijekom života.

Najmanje dvije (a stvarno, mnogo više) stvari nam pokazuju signali odaslani uživateljima beneficiranog radnog staža. Prvo, da Evropsku Uniju boli ona stvar za radnika i njegovo zdravlje, i drugo – da hrvatske vlasti u svom približavanju EU ista stvar također boli iz sasvim istih razloga. Ako se otežani uvjeti rada i kompenziraju visinom plaće te posebnim osiguranjima, na koji način oni mogu nadomjestiti skraćeni životni vijek radnika prisiljenog da radi pod uslovima koji su mu upropastili zdravlje? Možda ljekovitim pogledom na nešto veću plaću koju će uživati nešto kraće vrijeme, do odlaska Svetom Petru na raport? Badava sve one floskule o slobodnom protoku ljudi, robe i novca što imaju zavarati već ionako dobrano smetenu radničku klasu, koja je – čini se – odustala od organizirane i ujedinjene borbe za svoja prava (Proleteri svih zemalja, ujedinite se!, sjeća li se netko još te parole?), pa se sve više – okrećući krunicu – obraća Velikim i malim Gospama za zaštitu, te individualnim štrajkovima glađu „dok im se zahtjevi ne ispune“ i srodnima aktivnostima, naivno – po neznano koji put – vjerujući obećanjima poslodavaca i vlasti.

Kakvi karakteri i u čijoj službi zaista vode državu, možemo zaključiti i iz prijedloga koji su navodno izostavljeni iz prepozicije novog Zakona o zaštiti na radu koji sprema ministarstvo već čuvenog humaniste, ministra Mršića, uostalom autora i spomenute ideje o ukidanju beneficiranog radnog staža. Ministra po čijoj „čovjekoljubnoj“ odluci smijete, kao visokoobrazovani diplomirani kadar, raditi za oko 220 Eu mjesečno, stičući neophodno radno iskustvo za budućeg – vjerojatno jednako humanog – poslodavca.

„Poslodavci bi od radnika uskoro slobodno mogli tražiti da si sami kupe radne rukavice, kacige i drugu zaštitnu opremu nužnu za rad, a istodobno ga uopće ne osposobiti da radne zadatke obavlja sigurno…Ne bi morao ni osigurati posebnu zaštitu na radu trudnicama, maloljetnim radnicima i radnicima sa smanjenim radnim sposobnostima, a bez pardona bi od radnika mogao tražiti da rade u građevinama opasnim za sigurnost i zdravlje. Na očevid u slučaju teže, smrtne ili skupne ozljede na radu ne bi trebao pozvati povjerenika za zaštitu na radu. Sve to, ali i mnogo više, ispušteno je u novom prijedlogu Zakona o zaštiti na radu koji predlaže Ministarstvo rada i mirovinskog sustava.“

Akoli su dotični prijedlozi i izostavljeni, to ipak znači da su ih mudre glave razmatrale, te vjerojatno zaključile kako još nije vrijeme za njihovu primjenu. Dakako, oboružani velikom strpljivošću, s još većim bankovnim računima, oni mogu čekati da nastupe vremena kada ništa više neće ometati njihovu realizaciju. No, vratimo se povlaštenom radnom stažu. Ne govori li sasvim dovoljno o razlozima njegova najavljenog ukidanja da:

„poslodavce dodatno uplaćivanje mirovinskog osiguranja stoji više od 600 milijuna kuna godišnje“

Ovo nam objašnjava više noli prigovori tipa (s ciljem da nas zavedu i skrenu naša razmišljanja sa suštine na nebitno), kako bi operni pjevači mogli pjevati barem do svoje stote, ako su to već Luciano Pavarotti i Jose Carreras mogli u svojim sedamdesetima.

Da; poslodavce „dodatno uplaćivanje mirovinskog osiguranja stoji više od 600 milijuna kuna godišnje“, i tu se u jasnom svjetlu zrcali sva mudrost hrvatske države i respektivno EU, ogoljelih do svoje suštine – zajednice kapitala koji živi na grbači radničke klase. Za čiju savijenu kičmu pod teretom koji im je nametnut, mare kao za lanjski snijeg, posebice u usporedbi sa 600 milijuna Kn, odnosno mnogostruko većim iznosima koje im svakodnevno otimlje globalizirani i ujedinjeni kapital. Briga „poduzetnike“ za interese šire društvene zajednice isticane u vrijeme društvenog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, koje – barem nominalno – zastupa svaka socijalna država. Svjetski kapital, konkretno EU u koju svi hrpimice žele uletjeti, ne stvara uvjete za veću slobodu ljudi, već za veću protočnost svojih financija i to je jedini stvarni razlog s kojega je uopće osnovana. Sve drugo proizlazi tek kao sekundarna posljedica ovog primarnog razloga. Samo primjerice, sloboda kolanja ljudi. Kad njemački, francuski ili španjolski radnik jednom shvate da su uvijek – na najjednostavniji i najbrži mogući način, bez suvišnih formalnosti – zamjenjivi rumunjskim, bugarskim, hrvatskim ili bosanskim radnikom, dobro će promisliti o svojim zahtjevima i ponašanju te saviti kičmu pred svojim gazdama – tako bar oni očekuju, stvarajući sve uvjete da do toga i dođe. Ne treba njima sloboda krstarenja Evropom, obećanje neograničenog studiranja i zapošljavanja zbog brige za čovjekovo slobodno vrijeme, njegov intelekt, ili rješavanja problema nezaposlenosti. Potrebni su im da što brže, što jeftinije i što efikasnije mogu uposliti ljude koji će im smanjiti troškove proizvodnje i time povećati profit. Višestruko je jeftinije domamiti ljude negoli cijele proizvodne pogone seliti na Daleki istok. Sloboda kretanja kapitala nužno zahtijeva i slobodu kretanja ljudi, kako bi se isti što efikasnije oplodio. Nije zahtjev za slobodom ljudskih bića realni pokretač promjena, već je to jednostavna ekonomska računica kapitala. On pristaje žrtvovati sve – pa i državne granice i suverenitete – osim vlastitih prihoda, jasno pokazujući time kako shvaća vlastitu suštinu. Znači li to da i radnik podjednako razumije svoju – biti rob(om) dok je svijeta i vijeka? Njegov organizirani i konačni odgovor na tu dilemu, već predugo čekamo.

Foto: The Library of Congress

Tagovi: Zagreb