Bivši član talijanske neofašističke stranke napao Titovu tajnu policiju OZNA-u za pokolje u fojbama i protjerivanje Talijana iz njihove zemlje
Povezani članci
- Irma Baralija: Mostarskoj vlasti mrtvi važniji od živih, pogotovo od žena
- Snežana Čongradin:Početak kraja medenog meseca Beograda i Banjaluke
- PAMTIMO: Sjeverin 1992-2020
- 2. SUSRETI STUDENATA BOSNISTIKE (Mostar, 27-28. april 2012.)
- Novi predsjednik Vrhovnog suda Hrvatske protiv bilo kakve upotrebe ustaškog pozdrava
- Herceg Bosna uživo: Ratni zločinac Dario Kordić drži predavanje studentima u Zagrebu
(Foto: Tilli Černjul) Preslika intervjua u La Voce del popolu
Zašto je La Voce del popolo prenio intervju s Ninom Benvenutijem, boksačkim olimpijskim pobjednikom i profesionalnim svjetskim boksačkim prvakom u super velter kategoriji s američkog portala…?
Na američkom La Voce di New York, prvim talijansko-američkom digitalnim dnevnim novinama u SAD-u koji izlazi na talijanskom i engleskom jeziku, objavljen je ekskluzivni intervjuu s Ninom (rođen Giovanni) Benvenutijem, boksačkim pobjednikom na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. godine i profesionalnim svjetskim prvakom u super velter kategoriji protiv američkog boksača Emileoma Griffitha u njujorškom Madison Square Gardenu 1967. godine. Taj meč, kako piše američki portal u intervjuu pod naslovom “Senza ricordi non c’e futuro” (bez sjećanja nema budućnosti) Massima Cutoa, putem malih ekrana gledalo je 18 milijuna Talijana. U našoj zemlji intervjuu je prenio jedino dnevni list, La Voce del popolo, koji izlazi na talijanskom jeziku u Rijeci i namijenjen je talijanskoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj i Sloveniji, a prodaje se i na kioscima u gradovima Trstu, Goriziji i Monfalconeu (Tržiču). La Voce del popolo je 20. kolovoza 2022. objavio intervjuu koji je preko cijele stranice plasiran (objavljene su dvije fotografije Nina Benvenutija i Nina Benvenutija s poznatim talijanskim filmskim glumcem Giancarlom Gianninijem) u stalnoj provokativnoj i lažnoj rubrici esuli & rimasti (prognanici i oni koji su ostali.) No, ta rubrika glavnoj urednici Christiani Babić i uredniku Robertu Palisca služi za uzdizanje talijanskog neoiredentizma i neofašizma o čemu sam bezbroj puta pisao kritički, ali oni nemaju ni na kraj pameti da promjene uređivačku politiku lista. O tomu sam kritički pisao protiv Ministarstva kulture i medija RH i ministrice Nine Obuljen Koržinek i Savjeta nacionalnih manjina u Zagrebu koji sufinanciraju riječki “Edit”, nakladnika La Voce del popola! Međutim, Ministarstvo i njezina ministrica su se oglušili na moje kritike, a isto su se ponijeli odgovorni “Edita” i lista La Voce del Popola. Njima je glavno da ih, osim Talijanske Republike i Republike Slovenije, sufinancira Republika Hrvatska!!!
Benvenutijeve “krokodilske suze” da je obitelj protjerala Titova OZNA
Neupućena javnost, pogotovo srednja i mlađa generacija, o toj problematici znaju malo ili gotovo ništa, a “Editu” i La Voce del popolu je zadaća da stoje iza neoiredentističkih udruga izbjeglica i ni jednom prilikom nisu kritizirali njihovu neoiredentističku i neofašističku propagandu! No, zadržat ću se intervjua s Ninom Benvenutijem, rođenim 26. travnja 1938. godine u istarskom gradu Izoli koja je u Republici Sloveniji. Benvenuti je u intervjuu govorio o mukama koje prošli on i njegova brojna obitelj. Opisujući njihovu “tragediju” lije “krokodilske suze” u kojima se ispovjedio talijanskom novinaru koji radi portal La Voce di New York… Pretjerao je u lažnoj izjavi da su njega i obitelj iz Izole protjerali Titovi oznaši, a istina je da su izbjegli pred tršćanskom novinskom i radio (Radio Venezia Giulia – op. A. Č.) antipropagandom koji su non-stop objavljivali da Talijani napuste Titovu komunističku Jugoslaviju! Stoga je velika većina istarskih Talijana, pa i oni iz slovenske Istre, kao i mnogobrojni iz hrvatske Istre, odlučili na bijeg jer je komunizam “ujedao” ljude, osobito Talijane. Nisu htjeli živjeti, kako danas govore njihovi sinovi, unuci i praunuci, u “komunističkoj Jugoslaviji”! Jednom prigodom u Puli, rođeni Puljanin Sergio Endrigo, veliki talijanski kantautor za nastupa u Puli ispričao mi je da je egzodus teško stanje, ali ljudi si bježali od komunizma, tako su bar govorili… Rekao je da zbog toga on nikoga ne mrzi u Jugoslaviji, Hrvatskoj i Istri, jer je to bila odluka njegove obitelji. Poznato da je pjevao skladbu “Kud plovi ovaj brod” Splitskom festivalu. Nino Benveniti s brojnom obitelji pobjegli su iz Izole, a ne protjerani i nastanili se u Trstu. Stoga su ga istarski i riječki Talijani, poput ostalih ljubitelja boksa u Italiji, voljeli kao boksačkog šampiona i zato što je bio Istrijan. Nina Benvenutija u dva navrata sreo sam u Puli i slovenskom gradiću Lipici gdje je razgovarao s Matom Parlovom, najboljim hrvatskim amaterskim i profesionalnim boksačem svih vremena. Nemam ništa protiv Benvenutija kao velikog boksačkog šampiona, no ne mogu ga smisliti kao politikanta koji se prije 15-ak godina prestao njome baviti, ali u njegovoj glavi i srcu ostao je fašist!
Benvenuti: Istria xe nostra! Viva Istria italiana!
Kad čitatelji budu pročitali ovaj kritički osvrt bit će iznenađeni, a neki ljuti, a to su istomišljenici Benvenutija tzv. političara, bit će presretni što je sve izjavio za njujorški portal. Rijetki su u našoj zemlji koji znaju da je Giovanni Nino Benvenuti, dok je imao stalno boravište u Trstu, bio član militantne neofašističke političke stranke MSI-DN, koja je osnovana 26. prosinca 1946. kao Il Movimento Sociale (MSI) – Talijanski društveni pokret, a od 1972. godine mijenja naziv u Movimento Sociale Italiano – Destra Nazionale (MSI-DN), čiji su mnogobrojni članovi bili bivši časnici, dočasnici i vojnici Mussolinijeve fašističke vojske i počinili velike pokolje na teritoriju bivše Jugoslavije; Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i na Kosovu. Ali Benvenuti i njegovi kamarati to nisu nikad priznali! S njima je sudjelovao na brojnim neofašističkim skupovima Benvenuti i njegovi kamarati, sudjelovali su na brojnim neofašističkim prosvjedima u Trstu na kojima su, poput luđačkog vođe Benita Mussolinija, izvikivali pogrdne parole protiv zločinca (sic) Tita, komunista i partizana da su počinili pokolje i etničko čišćenje Talijana u Istri, Rijeci, na otocima u Hrvatskom primorju i Dalmaciji (sic). Bio sam mladi novinar kad sam bio nazočan na nekim od tih skupova i prosvjeda te svojim očima vidio i čuo kako je boksački prvak Italija vikao: Istria! Istria!, a za njim su uzvikivali preživjeli fašistički ratnici i mladi članovi neofašističke stranke. Na drugim skupovima opet poznati boksač Benvenuti je urlao: Istria xe nostra! Viva Istria italiana! Istra xe italiana! Prisutni su za njim ponavljali kao papagaji i pajaci, odjeveni u crne košulje. Boksački prvak je najviše dolazio na skupove u vrijeme kad su predsjednici stranke bili militantni Giorgio Almirante 1988. godine i Gianfranco Fini, veliki Benvenutijev “suborac” i prijatelj, koji je obnašao dužnost tajnika od 1987. do 1990. i od 1991. do 1995. godine. On, Fini, iako je za sebe tvrdio da je fašist kao i njegov prijatelj Tršćanin Roberto Menia, bili su najgori fašisti u Italiji. Nakon što je Fini otišao u koaliciju (rasformirao je najprije stranku MSI-DN i kasnije postfašiastičku stranku Aleanza Nazionale, sa Silvijom Berlusconijem, predsjednikom Forza Italija (Naprijed Italija), živio je na visokoj nozi, a kad mu je prestao mandat predsjednika Donjeg doma u Parlamenta, postao je politički “mrtvac”. Mnogi neofašisti okrenuli su leđa, čak i jedan od najboljih prijatelja Menia (Fini mu je bio vjenčani kum) i za njega se godinama ne čuje…
Boksač u mirovini navijač Finija u kazalištu “Giuseppe Verdi” u Trstu
Nino Benvenuti kao boksač u mirovini je živio u Rimu i često je dolazio u Trst. Posljednja zapamćena njegova posjeta gradu u kome je živjela njegova obitelj (od supruge se rastao i živio s drugom ženom u Rimu), bilo je 1998. godine. Naime, u kazalištu “Giuseppe Verdi” 18. ožujka 1998. održana je rasprava na temu Demokracija i nacija između Luciana Violantea, političara, suca i akademika, člana tadašnje političke stranke lijevog centra Oliva (Maslina) i Gianfranca Finija, političara i člana postfašističke političke stranke Aleanza Nazinale (Nacionalna alijansa). Moram se pohvaliti da sam bio jedini hrvatski novinar, koji je zahvaljujući novinaru i piscu Paolu P. Parovelu, Slovencu, rođenom u Trstu, koji mi je dao pozivnicu na tuđe ime i prezime da uđem u kazališnu dvoranu. Imao sam sreću da me na ulazu nisu zatražili osobnu iskaznicu ili putovnicu. Na sreću prošao sam i sjeo na klupu u parteru i pripremao dogovoreno izvješće za zagrebački Večernji list. Kazalište je bilo dupkom puno i nije bilo ni jedno prazno mjesto. Za mene je to bio politički dvoboj dvojice poznatih političara – ljevičara i ultradesničara koji su odgovarali na pitanja studenta svih fakulteta na Sveučilištima u regiji Furlania – Venezia Giulia (Furlanija – Julijska krajina). Violante je bio kompletni intelektualac, a Fini odličan govornik, pa su odgovori pljuštali jedan za drugim. Ni danas, poslije dvadeset i četiri godine, nisam siguran tko je izašao kao pobjednik, iako sam navijao za Violantea. Međutim, više pristalica imao je Fini, jer Trst je bio i ostao ultradesničarski grad, da ne kažem postfašistički. U teatru je bilo mnogo “finijevaca” i bili su glasni. Jedan od najglasnijih bio je Nino Benvenuti koji je s tršćanskim prijateljima bio u loži iz koje je više puta navijački nastrojen vikao: Gianfranco! Bravo Fini”, itd. Moje je izvješće objavljeno preko cijele stranice Večernjeg lista, tadašnjem najčitanijom dnevnom listu u Hrvatskoj. Članak je podosta bio čitan, a sjećam se da me je moj uradak pohvalila urednica Branka Primorac, rekavši da smo jedini politički report Violante – Fini… O toj raspravi – po meni bolje zvuči politički dvoboj – objavljena je knjižica “Democrazia e nacionale. Dibattito a Trieste tra Luciano Violante e Gianfranco Fini” koju je priredio Liborio Mattina, čime je rasprava već ušla u povijest talijanske politike.
Što muči starca Giovannija Nina Benvenutija?
Nenadano, ali ipak ponovno se vraćam intervjuu koji je prenio list La Voce del popolo… Na pitanje novinara, sjećanje koje je uvijek živo (?), bivši boksač je odgovorio: “Pokušao sam ga ne izgubiti, bez obzira koliko je bolno bilo. Ponovno se pojavljuje u određenim večerima. Nađete se sami i raste iracionalni strah”. Novinar ga je, zatim, upitao može li objasniti svoj osjećaj, a razočarani i otučeni 84-godišnji Istrijan odgovara: “Prošlost ne prolazi, ona ostaje tamo u glavi i srcu. Ponekad mi se čini da dolaze: Nino bježi, oni su oni iz OZNA-e Titove političke policije (tajna policija – op. A. Č.) dolazi po tebe. Noćna mora koju čvrsto držim jer bez osjećaja i nema budućnosti”. Tada je na dva pitanja odgovorio:”… Živjeli smo u zgradi okrenutoj moru: tata Fernando (nije rekao da je bio član Fašističke stranke i vojnik ubojica! – op. A. Č.), mama Dora, djed i baka, ja i tri brata i moja sestra. Bili smo prisiljeni pobjeći iz tog raja (sic)… Mog brata Eliana oteli su i zatočili policajci tita (objavio je malim slovima – op. A. Č.), kriv što je Talijan. Vratio se sedam mjeseci kasnije, vitka sjena, danima je šutio. Moja majka se razboljela od muke. Umrla je 1956. slomljenog srca: imala je 46 godina. Uokolo je bio teror progona. Jednog dana vidio sam s prozora spavaće sobe čovjeka u uniformi kako puca u našeg psa, pa, iz zabave (…). Sklonili smo se u Trst gdje je bila ribarnica bake i djedova (…). Više nismo mogli živjeti tamo gdje smo rođeni”.
Gradski oci Izole priredili veliku svečanost članu neofašističke političke stranke
Postavljam pitanje talijanskom novinaru koji je intervjuirao Benvenutija: Zbog čega nije mu postavio pitanje o ocu, gdje se borio protiv partizana, antifašista? Podsjećam naše čitatelje da sam prije 60-tak godina u talijanskom desničarskom tjedniku Gente iz Milana čitao autobiografiju Nina Benvenutija kako su titini – Titovi partizani – počinili pokolje u Trstu i Istri te s mržnjom opisao one koji su poslije egzodusa došli živjeti u njegovu Izolu. Dakle, do danas nije promijenio svoj stav, ali ipak nakon propasti Jugoslavije, na poziv Zajednice Talijana u Izoli da primi odličje, poslao je brata da on preuzme nagradu. Ali došao je dan kad su mu gradski lideri Izole, dakako Talijani su bili na vlasti, priredili svečani doček i nagradili, a La Voce del popolo je i tada objavio golemu reportažu o velikom boksaču i “najdražem sinu” grada Izole. Navedeni riječki list objavio je velik broj članaka o Ninu Benvenutiju, čime nisu bili svjesni da ga veličaju ne samo kao boksača, već i kao neofašista. To su radili i prijašnji glavni i odgovorni urednici lista što je neoprostivo! Tako je negdašnji antifašistički list nastavio uzdizati neoiredentizam i neofašizam, a najbolje govori činjenica da su objavili članke o knjigama o pjesniku i osvajaču Rijeke Gabrijelu D’Annunziju. Nakladnik “Edit”, kojega sufinancira i Ministarstvo kulture i medija RH, objavio je i knjige o tom fašističkom časniku i vladaru Rijeke.