ENG
Balkanskom ulicom
Autor/ica 👤Ivo Anić
Povezani članci
Moram priznati da sam bio zaljubljen u Ljilju. A tko nije tih kasnih osamdesetih u mom gradu, pa mislim da neću lagati, i u Jugoslaviji. Ljilja je bila za nas mnogo više od samog “Magazina” koji smo držali za „hopa – cupa“ pizdariju, ali našu pizdariju. Onu koju volimo, pa kakva je – takva je. Mislim i držim da će se puno „raje“ složiti sa mnom najviše u Sarajevu. Sarajevo je tih godina, baš kao i Split imalo Plavi Orkestar, isto pizdariju, ali našu pizdariju. I mi adolescenti smo uživali u tome. Nije bilo rijetkost, da su zagriženi „metalci“ znali imati kod kuće novi album „Magazina“, a kod mnogih svojih „šminkera“ nalazio sam albume Divljih Jagoda i Seada Lipovače.
Bili smo generacija koja je oskudijevala u mnogočemu, ali smo imali muziku. Muziku i stripove. Prve ljubavi, dakako, spajala je uglavnom muzika, i tih godina morao si biti potkovan na tom području. Ako si slušao čudnu muziku, a od folka svakako nije čudnije bilo, bio si uglavnom odbačen od društva koje je njegovalo istančane glazbene, književne i umjetničke ukuse. Magazin je bio na toj granici. Taman. Ni gore, ni dolje. No djevojke, koje smo upoznavali isključivo po diskotekama i privatnim zabavama ( jer su nas u školama razdvojili), slušale su i voljele pop, a to je bilo dovoljno da se mi prilagodimo njima. Njihovom glazbenom ukusu. No kako to obično i biva, navučeš se na jednu takvu pop – limunadu i jedva je čekaš, u mraku i vrebaš ljubav svog života. Bili smo takva generacija, naše ljubavi bile su divne i spontane, a opet pomno planirane i uglavnom ih je spajala muzika.
No jedna je djevojka iz Splita definitivno od jedne takve pop pizdarije svojim glasom u kojem se spajala čežnja mediteranskih sutona i mladost s rive, promijenila sve. Onaj naš neponovljivi pečat Dalmacije u svom svom izvornom obliku i karakteru, na tragu Jasne Zlokić već je bio dobrano određen za publiku stariju od četrdeset, moja generacija se nije identificirala s tom vrstom muzike, iako smo bili ponosni i na naš festival, kao i na status u Jugoslaviji, koju nam je taj mediteranski melos priskrbio.
No sve će to promijeniti cura iz Balkanske ulice.
Ljiljana Nikoloska definitivno nas je uvela u novo vrijeme, novi pomak zabavne glazbe u koju će se uključiti kasnije i Oliver promjenom svojih pjesama. Otklon od same Dalmacije, maslina, stina u poetsku čežnju, izgubljene ljubavi i pisma žene pomorca na samrti, šarenilo osamdesetih ali i romantiku koja je pratila naše odrastanje u Splitu tih godina, bio je očit i nama se sviđao.
U Ljiljinom glasu spojilo se sve.
Na Gripe smo išli da na krovu dvorane, u potpunom mraku pokušamo uhvatiti koju zanesenu curicu, a “Magazin” je u maniri kakvog boy banda osvajao tinejdžere Jugoslavije. Lepršavo i s puno plesnih stvari, no moram priznati da me u stvari sve to držalo “kao fol” na tim koncertima. Ja sam na njih išao potpuno svjestan da Ljiljanu Nikolosku jednostavno volim.
Ako je itko ikada moje osamdesete opjevao bez da ih spomene, ako je itko ikada opisao bojom svoga glasa naše gužve ispred “Semafora” i čekanje sentiša u “Hollywooda”, onda je to bila Ljiljana Nikoloska. Kroz njene pjesme mi smo se voljeli, mi smo odrastali i zaljubljivali se i „stiskali“ u polumraku naših diskoteka, ali i pjevušili ih onako usput, kada bi se spuštali na rivu.
No kao i sve svoje simbole, trajne uspomene na jednu mladost i bezbrižne godine, moj Split će uništiti svojom šutnjom i strahom devedesetih. Ono najstrašnije što se dogodilo našoj Ljiljani i njenoj obitelji nisu bili maskirani bojovnici koji su je izbacili na ulicu. Ono najstrašnije od svega bila je šutnja njenog Splita.
Svi smo znali da prezime Nikoloski nije prezime koje mrzi Split. Svi smo znali koliko ta cura voli svoj grad i znali smo kako joj može biti teško, grubo i kako se osjeća. Izdano, prljavo, napušteno. Kako se osjeća njena obitelj. Svi smo to znali i svi smo kao zadnje pizde – šutjeli. Tih godina mrak u mom gradu bio je crnji no ikada u njegovog tisućljetnoj povijesti. Nad moj grad spustilo se ludilo i histerija, a samo je moj “Feral Tribune” prosvjedovao i vikao:
“Pa dobro ljudi što vi to radite?”
Kada nekog voliš, voliš ga zauvijek. Ja znam da Ljiljana Nikoloska voli svoj Split, kao što Split voli svoju Ljilju. Ja je jednostavno volim, a poštujem je kao ženu koja nikada ni riječju ni slovom nije okrivila svoj grad za sudbinu i bol koju joj je nanio.
To je odlika velikih ljudi velika srca.
Oprosti Ljiljo za sve što se dogodilo.
Tvoj grad i danas čine ljudi koji su se kao i tada, devedesetih i zgražali i koji znaju koliki si trag ostavila u njihovim srcima i na pločnicima grada, kojeg voliš i to je jedino važno.
Ljubav nas koji te znamo jača je od bilo kakvog primitivizma i onog lošeg u ljudima, jer ljudi se ne dijele na nacionalnosti, već se ljudi dijele na časne, na dobre i nažalost – na loše ljude.
No ja znam, ja sam siguran, da u mom gradu još uvijek ima dobrih i poštenih ljudi. U dovoljnoj količini da te dočekaju jednom, nadam se što prije, onako kako spada. Ja znam, ja sam sasvim siguran da će tvoj povratak Splitu biti veličanstven. Jer ćemo ga veličanstvenim učiniti mi, tvoja generacija, ista ona koja te iz mraka dvorana bodrila, i ista ona koja te nikada nije zaboravila. Ista ona koja se srami zbog onog što su ti uradili primitivci.
Vrati se Ljiljo, tvoja generacija te čeka.
Autor/ica 👤Ivo Anić
