ASIM MUJKIĆ: Probosanska politička opcija – šta je to?

Povezani članci

• Počinje 2. Festival antifašističkog filma
• 505 bez crte
• METASTAZE
• Srebrenički inferno Ivanića i Vučića
• Drago Bojić: Nacionalizmi se najviše hrane vlastitim porazima
• VJERSKI FANATIZAM ILI EKONOMSKI INTERES: Sve pogubniji uticaj duhovnih influensera u online prostoru

Živući raskorak ideološkog nasuprot operativnog u suštini ima svoju klasnu logiku po kojoj se narod mobilizira na ideološko-apstraktnoj ravni, usmjeravajući mu stalno pogled ka bh. državotvornosti koju drugi stalno osporavaju, dok se paralelno s tim na operativnom nivou prosperitetno krčme preostali resursi i uspostavljaju stvarni odnosi moći prvog političkog safa u Bošnjaka.

Piše: Asim Mujkić- Info Radar

Naspram otvorenog dezintegrativnog, teritorijalnog etnonacionalizma kojeg promiču srpske i hrvatske političke oligarhije u BiH stoji – barem nam se tako u dobrom dijelu domaćih medija, ali i u svakodnevnom političkom diskursu ponavlja – državotvorna, patriotska „probosanska“ politička opcija koju čine razni pojedinci iz svijeta politike i akademske zajednice, ali i niz političkih partija sa SDA kao njenom konstantom.

Ova opcija nerijetko se izjednačava s tzv. „građanskom opcijom“ jer se zalaže za „građansku BiH“, ili BiH kao „građansku republiku“, jer poštuje „25. novembar“ i slično. Ali, višegodišnje, ili čak višedecenijsko preklapanje, zamjena uloga, pozivanje na iste principe, dovelo je do jedne kontraproduktivne fuzije u političkom diskursu ove zemlje koja danas ne dopušta da „na prvu“ možemo sa sigurnošću reći ima li kakve značajnije razlike između neke, nazovimo je provizorno, prave, izvorne građanske opcije i neke sdaovske građanske opcije.

SDA VERZIJA BOŠNJAČKOG IDENTITETA

Pitanje se može postaviti na sljedeći način: Da li je probosanska politička opcija kako je – istina ugrubo – definira SDA, ustvari ta građanska opcija, ili govorimo o stalnom pokušaju SDA da aproprira i inkorporira građanštinu u svoj politički program?

Malo jasnije će nam biti ako razmotrimo koji su to ključni principi nacionalne bošnjačke ideologije i u kojoj mjeri oni mogu da funkcioniraju kao principi nekog multietničkog građanstva, na što bi ih pridjev „probosanski“ obavezivao. Najjasniji principi političkog bošnjačkog identiteta, u SDA-ovoj verziji, nalaze se u govoru predsjednika SDA Bakira Izetbegovića na svečanoj akademiji povodom obilježavanja Dana Bošnjaka 28. septembra 2018. On kaže:

1. Bošnjaci su vezivno tkivo BiH, a država BiH temelj i okvir opstanka Bošnjaka;
2. Bošnjačko nacionalno biće formirano je u stoljećima srednjovjekovne bosanske države te je djelomično integrirano i očuvano u periodu osmanske imperije;
3. Bošnjaci stoljećima egzistiraju u svojim tradicionalnim okvirima, s običajima, baštinom i socijalnom hijerarhijom;
4. Kroz historiju Bošnjaci su često bili na udaru, iseljavani iz svojih teritorija s ciljem da budu pretvoreni u manjinu ili nestanu. Krenulo je to oduzimanjem zemlje od bošnjačkih veleposjednika, kroz takozvane agrarne reforme, a potom su radili na njihovom uništavanju kao nacije. Početne erozije bošnjačkog nacionalnog bića prepoznajemo u političkim, ideološkim i kulturološkim promjenama koje je pokrenula Kraljevina Jugoslavija. Za vrijeme Jugoslavije bili samo etnička grupa i na poništavanje priznanja muslimana kao naroda koje je počinio Milovan Đilas. Stigma negacije će nažalost tokom gotovo čitavog 20. vijeka pratiti Bošnjake u kontekstu kreiranja i pozicioniranja nacionalnih identiteta u regiji Zapadnoga Balkana. Kako u periodu beskompromisnoga i rušilačkog unitarizma dinastije Karađorđevića, tako i u periodu komunističke jugoslovenske utopije;
5. Nasreću, bošnjački intelektualci poput Alije Isakovića, Enesa Durakovića, Muhameda Filipovića, Enesa Pelidije i Bakira Tanovića nikada nisu prihvatili tu nametnutu realnost i podaničku šutnju. Političari poput Smaila Balića, Adila Zulfikarpašića i Teufika Velagića su nastavili borbu za afirmaciju Bošnjaka u zemlji i inozemstvu;
6. Plaćena je ogromna cijena slobode, ali Bošnjaci su izborili poziciju političkog faktora bez kojeg nema kalkulacije ne samo u BiH već u cijelom regionu. Reafirmirali smo vlastiti identitet, vjeru i kulturu, vratili historijsko ime naroda i jezika.

Gledano iz perspektive multietničkog građanstva, nameće se nekoliko pitanja. Kako nešto što u svojoj posebnosti „čuva svoj sadržaj“, što je samom sebi identično, može biti vezivnim tkivom koje obuhvaća ono drugo upravo naspram koga se čuva u razlici? Ili, drugi princip: priča o nečem neodređenom kao što je „nacionalno biće“ više zbunjuje nego što pojašnjava.

S jedne strane, mora se istaći neki narodnosni kontinuitet, a s druge, dnevno-politička pragmatika zazivanja turskog pokroviteljstva iziskuje strateško redefiniranje osmanskog uništenja bosanske srednjevijekovne kraljevine baš kao „dokaz“ identitetskog „kontinuiteta“ koji se ogleda u „integraciji“ i uščuvanju, daljem njegovanju onoga što je osvajač zatekao.

A GDJE JE TU AUSTRIJA

Ustvari, osmanlijsko osvajanje Bosne bio je događaj diskontinuiteta; Bosna je integrirana u jedan sasvim novi milet-sistem, koji je svojim institucionalnim okvirom nametnuo nove pravce zamišljanja grupnog identiteta koji će tek mnogo kasnije uticati na zakašnjele modernističke procese naciotvorstva u BiH potkraj XIX i početkom XX stoljeća koji su slijedili etnoreligijsku demarkaciju.

Treći princip je tipični konzervativni identitetski stav koji identitet reducira na tradiciju, običaje, baštinu i drevnu socijalnu hijerarhiju. Ali ako govorimo u neodređenim terminima „bošnjačkog nacionalnog bića“, onda će biti neodređen odgovor na pitanje koju tradiciju, običaje, baštinu i drevnu socijalnu hijerarhiju. Da li se odnosi i na tradiciju, običaje, baštinu i drevnu socijalnu hijerarhiju srednjevijekovnih dobrih Bošnjana, ili onu poniklu u novom imperijalnom kontekstu nakon pada Bosne 1463. godine?

Foto: Granice srednjovjekovne Bosne

Tipično konzervativno zaključivanje ovdje implicira svojevrsni kontinuitet moći i klasnih interesa zatečenog feudalnog sloja koji u novom imperiju uspijeva zadržati svoje privilegije, na temelju čega se njegov status projicira i na ostatak stanovništva, iz čega treba da zaključimo kako u svim ovim segmentima Bosna zadržava taj kulturno-identitetski kontinuitet. Ali avaj, tu konzervativnu idilu identitetskog samouščuvanja, uokvirenu feudalnom socijalnom hijerarhijom, narušilo je oduzimanje zemlje od bošnjačkih veleposjednika takozvanim agrarnim reformama, što je bilo ravno uništenju bošnjačke nacije, kako se navodi u četvrtom principu.

Indikativno je da se u ovom stavu ne imenuje druga imperija (Austrija) koja u suštini otpočinje sa rušenjem vijekovne idile, pa sve pritužbe u tom pravcu sabiraju pod skute jedne nove državne tvorevine koju će se neselektivno – jer se ne može oteti dojmu da se ne pravi neka značajnija razlika između kraljevine i socijalističke države – objediniti imenom Jugoslavije.

Četvrti princip je sugestivan, ali opet neodređen da bi poslužio kao platforma za etnonacionalne žrtvoslovne mobilizacije, koja je u temelju etnonacionalizma svih eks-jugoslavenskih naroda. Da li se tu misli i na masovna iseljavanja Bošnjana nakon osmanlijske invazije, o čemu nam i danas svjedoče toponimi u susjednim zemljama? Da li se misli na masovna iseljavanja Bošnjaka nakon što je sultan predao Bosnu na upravu kršćanskom caru?

Gdje je tu sistematsko „obezglavljivanje“ bošnjačkih prvaka koje je svojom kaznenom ekspedicijom obavio Omer Paša Latas? Ne znamo, ali „dobro zvuči“ ta stalna opasnost od istrebljenja – ona paralizira svaku kritiku i mogućnost drugačijeg viđenja. Taj konzervativni touch pokušava se „produbiti“ i nekako „znanstveno“ verificirati principom broj 5.

Niti jedne riječi o antifašističkoj borbi, ZAVNOBiH-u, konstituciji moderne republike, „obnovi bosanskohercegovačke državnosti“, mnoštvu „komunističkih“ bošnjačkih ili muslimanskih intelektualaca i sekularne inteligencije koji su u značajnoj mjeri i to četiri desetljeća oblikovali ekonomski, politički, kulturni, općenito javni život u BiH, niti generalno o periodu kada ova zemlja doživljava svoj najveći razvoj i uspon u modernom dobu.

PATRIOTIZAM INSTRUMENT U RUKAMA JEDNE GRUPACIJE

Socijalistički period je slijepa mrlja bošnjačke, ali reklo bi se i svake „susjedne“ etnonacionalističke ideologije. Iz ove perspektive jasniji nam postaje i sljedeći ideološki stav koji govori o reafirmaciji vlastitog identiteta, vjere i kulture, te vraćanja historijskog imena naroda i jezika. Vrijeme je pokazalo da epoha renacionalizacije na području bivše Jugoslavije nije dopustila bilo kakvu reafirmaciju, nego se na nebrojenim primjerima pokazala samo kao ideološka konstrukcija i vlastitog identiteta i vjere i kulture i naroda i jezika putem koje etnonacionalistička elita osigurava svoju hegemoniju, distribuira resurse i disciplinira svoje podanike.

Tako smo došli i do nekih važnih razlika unutar „građanske opcije“, nakon kojih će biti teško definirati šta uopće znači „probosanska opcija“, jer opredjeljenje za jednu ili drugu interpretaciju sobom povlači sasvim različite tipove političkog djelovanja. Taj važan dio „građanske priče“, s kojim bošnjačko „građanstvo“ ima problema, jest, kako vidimo, njezina povezanost sa socijalističkim naslijeđem. Ideja građanske države, za razliku od etnonacionalističkog „čitanja“ realizacije principa slobode i jednakosti građana i naroda, ne počiva na ignoranciji principa ZAVNOBiH-a koji su skrojeni da naprave jedan politički subjektivitet od bosanskog mnoštva.

Foto: Na ideji i temeljima ZAVNOBIH-a bošnjački intelektualci su u značajnoj mjeri četiri desetljeća oblikovali ekonomski, politički, kulturni, općenito javni život u BiH

Drugim riječima, ako zalaganje za državu, suverenitet, vladavinu prava u stopu ne prati zalaganje za rehabilitaciju društva u njegovoj pluralnosti i otvorenosti, zalaganje za prevazilaženje svih granica, uključujući i onih identitetskih i okupljanje oko onih interesa i vrijednosti koje prevazilaze ove identitetske, onda patriotizam ostaje samo instrument u rukama jedne političke grupacije kojim osigurava svoju dominaciju.

Jaki komunitarizam „bošnjačkog građanskog patriotizma“ s „vezivnim“ etničkim tkivom ukazuje nam sljedeće: Premda se bošnjačka etnonacionalna svijest na ideološkoj ravni poklapa s granicama BiH, ipak na operativnoj ravni, poklapa se samo s granicama „svoga dijela BiH“ unutar kojega su njihovi politički predstavnici, zaštitnici vitalnih nacionalnih interesa, valjda neprikosnoveni u svojoj ‘prosperitetnoj’ dominaciji.

Na ideološkoj – apstraktnoj – ravni dakle, ona funkcionira kao građanska opcija – ‘Republika BiH’, a na operativnoj – konkretnoj ravni – kao etnonacionalni entitet sa zokruženom vertikalnom i horizontalnom dominacijom. Taj živući raskorak ideološkog nasuprot operativnog u suštini ima svoju klasnu logiku po kojoj se narod mobilizira na ideološko-apstraktnoj ravni, usmjeravajući mu stalno pogled k bosanskohercegovačkoj državotvornosti koju drugi stalno osporavaju, dok se paralelno s tim na operativnom nivou prosperitetno krčme preostali resursi i uspostavljaju stvarni odnosi moći prvog političkog safa u Bošnjaka.

Upravo bez tog ideološkog (apstraktnog) zalaganja za cjelovitu BiH oni ne bi mogli ostvariti (konkretnu) „prosperitetnu“ kontrolu nad svojim dijelom BiH, kao što srpska politička oligarhija teško da bi ostvarila dominaciju nad svojim dijelom BiH bez priče o integralnom srpstvu, ili hrvatska o integralnom hrvatstvu.

Kako god pogledali, najveća žrtva tih instrumentalizacija je BiH koja nije „ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska“.