ASIM MUJKIĆ: Na pragu smo čiste autokratije predvođene trojicom narodnih poglavica

Povezani članci

• Nastup BiH pred EU: Složni hor ili raštimovani orkestar
• O Muzici i šeretima
• Erica Johnson Debeljak: Smrt kulturnim radnicima
• Muzikantu Milo(k)radu!
• Kakvu povijest želimo?
• 16. maja promocija filma “Humani primjeri nehumanog rata” u Mostaru

Te 2006. godine uistinu su otvorena vrata pakla. Etnonacionalizam se ne može uljuditi, on je stalno u pokretu, mijenjajući svoje forme u skladu s trenutno probitačnim predmetom njegove mobilizacijske mržnje koja varira od etnički drugih, domaćih izdajnika – komunisti (?), ateisti, soroševci, šta li već, preko LGBTQ, do evo sada aktuelne mržnje spram migranata

Piše: Asim Mujkić- InfoRadar

Ako je neko naivno i pomislio da poslije korone više „ništa neće biti isto“ ovih dana može biti iznenađen koliko je bio u pravu. Stvari su se – ako pogled zadržimo na političkim elitama u BiH – promijenile na jedan pervertirani način: oni koji dva mjeseca nisu baš mogli da diktiraju medijske teme kako su to navikli zbog opasnosti od zaraze, sada izgleda nadoknađuju to izgubljeno vrijeme.

Zlo koje se u njima kupilo ova dva mjeseca eruptiralo je u svom najgorem izdanju kao iz kakvog vulkana.

Javnost BiH je frontalno napadnuta od strane svojih političkih vlastodržaca u stilu invazije na Normandiju iz svih medija i iz svih raspoloživih sredstava. Puca na sve strane i sve se raspada najprije zbog strategije skretanja pažnje s brojnih afera izazvanih – uglavnom nepotrebnim i bizarnim – javnim nabavkama u vanrednim okolnostima, čiji se financijski meandri uvijek nekako slijevaju u vode ortačkih krugova boraca za vitalne nacionalne interese.

LOKALNI IZBORI DOVEDENI U PITANJE

To korupcijsko potkopavanje države, koje treba prekriti talogom etničkog konflikta, ugroženosti, patriotskog busanja u prsa i političkom mobilizacijom uvertira je za, daleko opasniji, drugi razlog ove destruktivne erupcije bijesa na svim nivoima – a to je udar na posljednje ostatke demokratije na ovim prostorima – lokalne izbore.

Lokalni izbori dovedeni su u pitanje najprije jer su određene političke grupacije očito izgubile kontrolu nad ovim tijelom, a potom i zato što nedostaje budžetsko finansiranje koje je izloženo cijelom lancu ucjena, od institucionalnih do finansijskih.

Lokalne zajednice su faktički još jedina mjesta u kojima je moguće voditi koliko-toliko smislenu političku borbu i zalagati se za političku agendu izvan dominantnog etnopolitičkog repertoara. Reklo bi se, barem su oni pošteđeni usmjeravanja preferenci glasača i političkih takmaca u etničkim okvirima jer je, najprije, riječ o „nezanimljivim lokalnim temama“ na kojima se teško može braniti vitalni nacionalni interes, a potom, lokalne sredine su danas uglavnom etnički monolitne. Međutim, s druge strane, s obzirom na to da je etnička glasačka baza uglavnom teritorijalizirana (zna se čiji je entitet, zna se čija je općina, ili kanton), uvjerljiva dominacija nad konkretnim teritorijem predstavlja važan preduslov političke hegemonije na ostalim nivoima. Zato često čujemo da su lokalni izbori isto što i opći izbori, odnosno da se mnogo ne razlikuju.

Koliko je važna lokalna dominacija svjedoče i sami čelnici: opsesija Bakira Izetbegovića općinom Centar ili generalno SDA Tuzlom, ili Milorada Dodika Bijeljinom nam otkriva važan antidemokratski element lokalnih izbora – vladavina dominantne etnonacionalne oligarhije i njenog lidera mora biti totalna pa kao takva nužno teži autoritarnom sistemu vladavine odnosno hibridnom režimu i za ostvarenje tog cilja neće se žaliti sredstva.

Međutim, danas, čini se da postoji još jedan način ovladavanja nad svojim atarom – mostarizacija. Sve češće se u javnom diskursu govori o mostarizaciji Federacije, pa i cijele zemlje. Mostarizacija je prava istina izbornog sistema ove zemlje, jer je njegova krajnja mogućnost. Političke elite nastavljaju upravljati resursima i autoritarno vladati svaka u svom ataru, ne moraju nikome polagati odgovornost koju delegiraju na one druge koji su doveli do ove situacije, a ne moraju se više ni provjeravati na izborima.

To je krajnji domet etnopolitike; fuzioniranje svih poluga odlučivanja u jednoj osobi, nacionalnom lideru koji postaje jedini izvor legitimiteta političkih odluka. Taj trend autoritarnog vođenja države – nanjušili su to ovi naši autokratski pioniri – uzima maha u Poljskoj, Mađarskoj, Turskoj, Srbiji, pa je red valjda da i mi uskočimo u taj voz promjena.

Mirko Šarović je dobro primijetio kako se za vrijeme korona krize u RS „pojavljivao samo jedan čovjek koji je član Predsjedništva, bio je premijer i predsjednik RS, onaj koji dočekuje konvoje, dijeli respiratore, maske i vatrogasac je i zdravstveni radnik i na kraju kaže da se umorio od tog posla, ali ne vidimo zbog čega. To je žalosno“. Taj trend naravno nije usamljen – dovoljno je prisjetiti se svakodnevnog višesatnog ordiniranja Aleksandra Vučića po svojim medijima u Srbiji. Ali te tendencije kod nas nisu ni od jučer.

FASADNA DEMOKRATSKA TRANZICIJA

Prvi otvoreni korak k autoritarnoj vladavini u svom entitetu Milorad Dodik je poduzeo batinaškom policijskom akcijom 25. decembra 2018. protiv demonstranata okupljenih oko pokreta Pravda za Davida kada je od njih „očistio“ Banja Luku. Od tada, sve je što mu se našlo na putu skršio. Doima se prilično tužno gledati predsjednicu ili premijera RS kako u pozadini statiraju dok se „baja“ obraća i daje svoj sud o svemu „od kurtona do aviona“. A ako se slučajno ne pojavi, onda kao i oni Vučićevi pijuni, ponavljaju fraze svog predsjednika.

Jednako je tužno gledati statiranje Džaferovića, pa sve češće i Komšića, s druge strane. Da li se ijedna suštinska politička odluka može donijeti u takozvanom bošnjačkom dijelu Federacije bez Sina? Na kraju, šta reći o Čoviću, taj nema čak ni statista, „Safet sve može sam“ u svojoj pravedničkoj borbi za svoj narod.

Zasigurno kao država sa dokazanom „fasadnom“ demokratskom tranzicijom ulazimo u novu fazu „hibridnog režima“. Ove režime obično karakterizira kombinacija autoritarnih i demokratskih(mahom proceduralnih) elemenata kao što su izbori. Sada smo na pragu da ostanemo i bez „demokratske fasade“, ogoljeni kao čista autokratija, predvođena trojicom narodnih „fuhrera“ koji vladaju dvostrukim reketarenjem: zastrašivanjem svojih naroda da je sukob moguć i da će izgubiti i ono malo što imaju, i zastrašivanjem ionako mlake i neinventivne EU i međunarodne zajednice da je sukob moguć i da je bolje da ih podrže i dalje kreditiraju.

Ali kako smo došli do ovoga? Režim je u načelu hibridan ako izborima ne možemo promijeniti odnose moći. U etnopolitičkom režimu, vidjeli smo iz jednog u drugi izborni ciklus, da vlast etnonacionalističkih elita ostaje nedodirljiva. I tako je uglavnom već desetljećima na državnom i entitetskim nivoima. To je zbog prirode etnopolitičkog režima – on mora biti u stalnom pokretu, mobilizaciji, stalnoj „predizbornoj kampanji“, on stalno mora da vrijeđa, ponižava, on svaki put mora da domišlja što radikalniji govor – onog trenutka, poput ajkule, kada bi zastao sa tim bulingom i svakojakim zastrašivanjem, opstrukcijama i materijalnim aproprijacijama – on bi nestao sa scene!

Sjetimo se straha elita za vrijeme protesta, poplava, pa i korona krizekad je na trenutak taj pakleni mobilizacijski stroj zastao, kad odjednom više nije u svom „patriotskom“ zanosu mogao da okuplja svoje ljude oko ugroženog nacionalnog bića. Volovska je naivnost aktera međunarodne zajednice koji su u jednom trenutku nositeljima takvih politika predali takozvani ownership nad zemljom.

OBESMIŠLJENI IZBORNI SISTEM

Te 2006. godine uistinu su otvorena vrata pakla. Etnonacionalizam se ne može uljuditi, on je stalno u pokretu, mijenjajući svoje forme u skladu s trenutno probitačnim predmetom njegove mobilizacijske mržnje koja varira od etnički drugih, domaćih izdajnika – komunisti (?), ateisti, soroševci, šta li već, preko LGBTQ, do evo sada aktuelne mržnje spram migranata. Etnonacionalizam vodi samo u jednom pravcu: ka većem radikalizmu. Ako nam Srbija, Hrvatska, ili BiH nisu neki ogledni primjeri, pogledajmo zemlje za koje smo smatrali da su svoju nacionalističku jezgru uljudili i pripitomili: Poljsku, Mađarsku, Tursku, pogledajmo, na kraju to etnonacionalističko englesko ludilo okoBrexita koje se temeljilo na otvorenim lažima. O tipovima kao što je Trump ili Bolsenaro da i ne govorim.

Hibridni režim i prijeteća autokratija kod nas ne bi bili mogući bez prethodno strukturno obesmišljenog izbornog sistema ove države koji ubija svaku nadu u promjenu. Ključno pitanje za jedan izborni sistem, kaže Donald Horowitz, jedan od najvećih eksperata iz područja izbornih sistema, glasi: „Šta želimo postići izbornim sistemom?“

Izborni zakon BiH, u članu 1.1a, 2d definira izborni sistem kao onaj kojim se predstavnici države izabiru u entitetskim izbornim bazama u kojima žive konstitutivni narodi: Srbi u RS, Bošnjaci i Hrvati u FBiH. Izborni zakon osigurava da politički predstavnik na državnom nivou uživa entitetski, ne državni legitimitet, na taj način jasno usmjeravajući preferencije glasača ka etnopolitici. Takvo – sada moramo reći – sistemsko usmjeravanje s ciljem proizvodnje etničkih građana ima barem dvije štetne posljedice po demokratiju u našoj zemlji, prva se tiče njegovog preusmjeravanja preferencija glasača, a druga preusmjeravanja preferencija političkih subjekata.

Prva nam kaže da je u jednoj barem nominalno multietničkoj državi obesmišljena bilo kakva multietnička politička organizacija ili artikulacija. Odnosno, jedina šansa za njen uspjeh je pobjeda u obje izborne etno-entitetske baze, to jest u izbornoj bazi sva tri konstitutivna naroda koji su tako teritorijalno redistribuirani da uglavnom čine ogromne većine na određenim prostorima, što znači da su šanse za pojavu multietničke opcije – gotovo pa ravne nuli.

Istina, teritorijalna redistribucija u FBiH nije jednoznačna kao u RS, na temelju čega i nastaju sporenja oko takozvanog legitimnog i autentičnog predstavljanja i inicijative za promjenu izbornog zakona koji bi na nedvojben način teritorijalizirao etničko predstavljanje koji je u temelju trenutne krize u Federaciji. Suštinski takav izborni sistem je antidemokratski, hibridan, autokratski, jer on potkopava same temelje demokratske politike, jer se njime polje slobodnog građanskog izbora značajno sužava, a politički život koji u jednoj demokratskoj sredini treba da odiše pluralizmom – reducira.

Druga nedemokratska posljedica tiče se usmjeravanja preferencija budućih lidera, odnosno političkih takmaca na izborima. Izborni zakon usmjerava političke takmace da se takmiče samo unutar „svog“, matičnog etničkog konstitutivnog bloka. Takva utrka unutar jednog etničkog bloka tjera takmace da jedan drugog obaraju u borbi za povlašteno mjesto zastupnika vitalnih nacionalnih interesa. To obaranje se postiže sve radikalnijim govorom po kojem kontrakandidat mora biti opisan kao nacionalni izdajnik.

Dakle, izbornim zakonom i oblikovanjem preferenci unaprijed je stvoren hibridni ambijent koji pogoduje radikalizmu, populizmu, stalnoj političkoj mobilizaciji svog etničkog naroda pa namjesto nacionalnih, općih izbora mi uvijek imamo samo unutaretničke izbore. Ne treba ovdje posebno ni pominjati da ovakav tip društvenih odnosa u stopu prati i adekvatan tip proizvodnih odnosa – ortački kapitalizam, koji se temelji na raspolaganju resursima i kontrolom procedura za njihovo alociranje koji se prelijevaju unutar klase zaštitnika nacionalnog interesa i cijele pobočne ortačke mreže. Afera respirator daje nam nagovještaj da je to uobičajeni način na koji cirkulira kapital unutar etnopolitičkih atara. Dakle, vidimo, da ne postoje ni političke ni ekonomske mogućnosti za promjenu vlasti u BiH.

Za kraj, Miroslav Krleža je postavio važno pitanje: „Prestaje li čovjek biti ‘lojalni građanin’, ako za razliku od svoje vlasti o raznim stvarima razmišlja logično, i da li je doista svrha glupih političkih konjuktura da se rugaju svemu i preziru sve što nije vlast jer im je pomisao da su se dočepale vlasti, potpuno izobličila svaku sliku o bilo kakvim ljudskim vrijednostima“? Nije li došlo vrijeme za logičku mobilizaciju da zamijeni onu etnonacinalističku?

Ako neko i pomisli da je slaba utjeha da nam je još samo logika ili zdravi razum preostao u otporu „glupim političkim konjukturama“ koji svakodnevno iskazuju prezir prema svojim građanima dok ih zadužuju čerupajući se oko kredita MMF i EU, treba da se sjeti da je 1776. godine jedan sličan poziv na zdravi razum na koljena bacio najmoćniju imperiju tog doba.