ASIM MUJKIĆ: Halo ljevica, vidimo li se?

U svom nedavnom intervjuu predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić nagovijestio je mogućnost da će opozicija, odnosno trenutno trojka, na izbore za člana Predsjedništva BiH izaći s jednim kandidatom. Ne treba, naravno, posebno naglašavati značaj ujedinjenja opozicije i to na svim nivoima za predstojeće izbore.

Zaista, nakon dubinskog rasturanja zdravstvenog sistema u vrijeme kada nam je bio najpotrebniji, nakon niza tipičnih ratno-profiterskih pokušaja zarade na nevolji građana, nakon vlastodržačke ledene bešćutnosti u vezi sa nenabavkom vakcina, na kraju i raskalašnosti rođendanskih zabava i kraljevskih vjenčanja, vožnje helikopterom namjesto da se helikopterima gase požari i slično, bila bi umjetnost izgubiti izbore.

BAREM NAČETI NACIONALISTIČKU PARADIGMU

Ali, „ovo je Bosna, jednom shvatite“, pa stvari nisu gotove dok stvarno nisu gotove, pa čak ni tada.

Ne znam da li će i na izborima 2022. među glasačima vladati onaj inadžijski entuzijazam s lokalnih izbora 2020. – samo da skinemo One – ali nijedna ozbiljna partija ne bi smjela svoje političko djelovanje i budućnost prepuštati takvoj slučajnosti. Takođe, suština političke borbe ne može biti tek to da ovaj put Bošnjacima „izaberemo“ člana Predsjedništva, odnosno da „Halid dođe mjesto Halida“.

Od ljevice, a osobito od SDP-a, se s pravom očekuje mnogo više.

Očekuje se kredibilna politička perspektiva koja će barem načeti već tri decenije vladajuću nacionalističku paradigmu. Očekuje se od odgovorne ljevice kredibilna nada građankama i građanima svih konstitutivnih i nekonstitutivnih društvenih grupa i jasno ideološko pozicioniranje.

Građani očekuju pojavu takve političke snage koja će postati matica otpora i emancipatorske borbe koja će se jasno pozicionirati prema nacionalističkom i kapitalističkom pustošenju ove zemlje, njenih ljudi i njihovih ličnih i zajedničkih dobara. Građani, nakon trideset godina, očekuju one za koje neće reći „ma svi su oni isti“.

Jedna od najvećih pobjeda nacionalno usmjerenih stranaka, ne samo u BiH već i daleko šire, je tektonsko pomjeranje cjelokupnog političkog spektra udesno. U fokusu političkih borbi našao se „državotvorni projekt“ sa svim svojim pobočnim elementima kao što su žrtve, historijski kontinuitet, pravi, čisti identitet zajednice, obitelj, zaštita tradicionalnih vrijednosti, „našeg načina života“, vjere.

Koliko je tom pomjeranju – a jeste – doprinio slom socijalizma i socijaldemokratsko neuspješno eksperimentiranje s tzv. „trećim putem“, koji je prije dvadesetak godina socijaldemokrate pretvorio u gorljive neoliberalne tehnokrate, a desničare u skrbnike domaćeg osiromašenog radništva, sada nije toliko važno.

Važno je, međutim, da se danas ono što se proglašava da pripada tzv. lijevom spektru bori za mrvice glasova koje listom uzimaju desni, državotvorni, nacionalno-identitetski osviješteni, dok se s tim istim nadmeću oko toga ko je uistinu veći patriota i državotvorac, ko je pravi baštinik nacionalnog identiteta.

KAKO JE DESNICA PRIPITOMILA LJEVICU

Dominacija nacionalističke desnice ogleda se u uspostavljanju njihovih pravila za svaku političku igru. U BiH se ljevičari razilaze oko domoljublja i patriotizma – nije nimalo začudno što je najveći domoljub i patriot „nezavisni socijaldemokrat“ – a ne oko emancipatorskih pitanja, odnosno borbe za ljudska prava i slobode, jednakost, demokratizaciju i podruštvljenje politike i ekonomije, za zajedničke resurse i prostore.

Šta nam sve to govori?

Desnica je pripitomila ljevicu i sada može nesmetano da divlja, da vrijeđa, ponižava, eksploatiše, uskraćuje, na kraju, da tjera svoje građane u inostranstvo. Djelovanje „ljevice“ svodi se na neku kritiku desničarske vladavine u smislu da bi oni, kad bi došli na vlast, bili bolji u tome – u čemu – zna se, u očuvanju državotvornog projekta, „našeg načina života“, bili bi gorljiviji u domoljublju, u patriotizmu, u očuvanju povijesnog kontinuiteta i identiteta, pa čak i u borbi protiv „imigrantske opasnosti“, u čemu danas prednjače neki bosanskohercegovački socijaldemokrati.

Dakle, došli smo u situaciju da „ljevica“ više ni po čemu ne izlazi izvan tih zadatih okvira desničarsko-patriotskog, identitetskog političkog djelovanja.

A nije, ili ne bi trebalo da bude isto.

Polje djelovanja za bh. ljevicu je nepregledno i preširoko, samo treba okrenuti glavu u pravom smjeru. Koji je to smjer? To svakako nisu ove apstraktne patriotske teme na koje ljevicu vješto navode nacionalisti, nego ogromni socijalni kapital koji se svakodnevno proizvodi u našem društvu.

Ta se proizvodnja svakodnevno dešava u interakcijama, kontaktima, saradnji, trgovini, protestima, izložbama, koncertima, skupovima, najrazličitijim borbama za zajedničke resurse, u borbama protiv nepravde. Proizvodi se društvenost uzduž i poprijeko ove zemlje, ali još ne postoji ta politička snaga – a to je prirodno mjesto i trajni zadatak ljevice – da to uveže, poveže, sroči, artikulira i pretoči u široki društveni savez.

ŠTA I KOLIKO MOŽE SDP BiH

Bez artikulacije te društvenosti i uvezivanja borbi i interesa građanska opcija na koju se pozivaju neke lijeve ili građanske stranke nema nikakvog sadržaja. Ona je prazna ljuštura.

Ta ljevica mora biti stoga društvenotvorna opcija, ona koja ide povezivanjem saveza odozdo; koncentrirana na stvaranje institucionalnih i političkih uslova za umnožavanje životnih, poslovnih, kulturnih, građanskih i najrazličitijih tipova saradnje i interakcija, čijim se ponavljanjem razvija povjerenje i sve čvršći tip odnosa. Samo na taj način jača se društvo koje uopće može biti subjekt neke građanske države.

Ljevica mora biti fokusirana na društvenu dinamiku, da iz nje pokušava iščitati pravilnosti koje će dati sadržaj i poticaj institucijama, ili pak ponuditi neke nove institucionalne okvire, makar i alternativne, ako su one prve blokirane. Ona treba da nađe način da proizvodi solidarnost nasuprot sebičnosti (individualne ili kolektivne) koja je na srcu svakog poštenog desničara.

Tradicionalno ljevičarsko polje za proizvodnju solidarnosti jesu duboke nejednakosti u društvu – materijalne, rodne, seksualne, kolektivno-identitetske, itd. One mogu koegzistirati u jednoj političkoj zajednici toliko dugo, podsjeća nas Tilly, dok ne budu prevedene u političke nejednakosti.

E pa u BiH su već odavno društvene nejednakosti prevedene u političke. Politička nejednakost u temelju je vladajućeg etnonacionalističkog sistema. Nacija danas nije nikakva neutralna identitetska karakteristika građanina BiH, već sasvim naročiti politički projekt putem kojeg se desetljećima osiguravaju privilegije jednima, a drugi bivaju isključeni, ugnjeteni i poniženi.

Uspjeh ljevice u BiH, a tu u prvom redu mislim na SDP, ovisit će o tome da li će ova stranka smoći snage da unutar sebe razvije kapacitete i sposobnost da se vidljivima učine implicitne društvene podjele koje razdiru i rastjeruju ovo društvo i da oko toga razvije ubjedljivi politički vokabular koji će biti u stanju da mobilizira najširi društveni pluralitet, čuvajući njegove unutarnje razlike.

Da, baš onako kako glasi zavnobihovska formula.