“Afera Ranković” o prisluškivanju predsjednika Tita, najveća političko-udbaška afera u Jugoslaviji!

Autor/ica 👤Armando Černjul 5.9.2022. u 15:07

Povezani članci

Josip Broz i Aleksandar Ranković – Foto: infobugojno.ba

Aleksandar Ranković, bivši krojač u Beogradu, član KPJ od 1928. godine, nakon svršetka Drugog svjetskog rata obnašao je najviše funkcija u SR Jugoslaviji, čak više od predsjednika i vrhovnog zapovjednika Josipa Broza Tita te počinio toliko zla da je nevjerojatno da je smijenjen tek 1966. godine…

Piše: Armando Černjul

U bivšoj Jugoslaviji, najprije Demokratskoj Federativnoj, zatim Narodnoj Republici i Socijalističkoj Federativnoj Republici, doista je bilo mnogo političkih i drugih svakojakih slučajeva i afera. Jedna od najvećih je “afera Đilas” (o Milovanu Đilasu, bližem Titovu suradniku), no najveća je svakako “afera Ranković”. Da bih opisao tu političko-udbašku aferu, ponajprije treba reći tko je Aleksandar Ranković, zvani Marko?

Aleksandar Ranković (Draževac kraj Obrenovca, 28. studenog 1909.- Dubrovnik, 20. kolovoza 1983.), član Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) postao je 1928. godine kad je imao samo 19 godina. U vrijeme Šestosiječanjske diktature Sud za zaštitu države osudio ga je na šest godina tamnice, a kaznu je izdržavao u zatvorima Srijemskoj Mitrovicu u Srbiji i Lepoglavi u Hrvatskoj. Na izdržavanju kazne radio je na obrazovanju zatvorenika, mladih komunista i širenju revolucionarnih ideologija. Sudjelovao je u organiziranju borbe političkih osuđenika protiv policijskog režima u zatvorima. Okupacija Kraljevine Jugoslavije (Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca je obuhvaćala Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru i Makedoniju, osnovana 1. prosinca 1918., a od 1929. Kraljevina Jugoslavija – op. A. Č.) zatekla ga je u Zagrebu. Dobio je zadatak da krene u Beograd i organizira ustanak protiv Hitlerove nacističke vojske. Tijekom Drugog svjetskog rata član je Vrhovnog štaba NOV i POJ i organizacijski tajnik Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije (CK KPJ), član Antifašističkog vijeća narodnooslobodilačkog odbora Jugoslavije (AVNOJ), potpredsjednik Antifašističke skupštine narodnog oslobođenja Srbije (ASNOS), poslanik privremene i Ustavotvorne Skupštine Demokratske Federativne Jugoslavije.

Na čelu tajne policije OZNA-e i daje lažne izjave

Premda Drugi svjetski rat još nije završen, na otoku Visu 13. svibnja 1944. godine formirana je OZNA (Odsjek za zaštitu naroda), a za načelnika je postavljen 34-godišnji Aleksandar Ranković. Kao drugi čovjek, poslije Tita, naredio je 1945. godine da se izvrši proboj Srijemskog fronta. Nakon svršetka rata, početkom 1946. postavljen je za ministra unutrašnjih poslova Federativne narodne republike Jugoslavije (FNRJ). Prvi je izvijestio da je 4. ožujka 1946. godine uhićen Draža Mihailović, zvani Čiča, zapovjednik kraljevske Jugoslavenske vojske u tzv. otadžbini i četnički vođa. Zapovjednik četničkih koljača je 1946. izveden pred sud i osuđen na smrt strijeljanjem zbog ratnih zločina i suradnje s okupatorom. Ranković je bio veoma uspješan u akcijama uništavanja “domaćih” neprijatelja: četnika, ustaša i rupnikovaca. Međutim, politički je skrenuo jer je beogradskom dnevnom listu Politika od 1. veljače 1951. godine, među ostalim dao lažnu izjavio: “LIKVIDIRALI SMO 568.000 NARODNIH NEPRIJATELJA, A KROZ LOGORE OD 1945. DO 1951. PROŠLO JE 3.777.776 ZATVORENIKA.” (pod. A. Č.). Nevjerojatno da je to izjavio prvi čovjek Ministarstva unutrašnjih poslova FNRJ, pa su ga s čuđenjem gledali ostali jugoslavenski funkcionari i milijunsko stanovništvo u cijeloj državi. Kako je to bila prva velika politička greška iskusnog političara i Udbaša, s ondašnjeg i današnjeg gledišta trebao je biti smijenjen.

Zašto Ranković nije smijenjen sa svih dužnosti?

Aleksandar Ranković je ministar unutrašnjih poslova Federativne Narodne Republike Jugoslavije od 1946. do 1953. godine i predsjednik Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Jugoslavije (SUBNOR) od 1951. do 1966. godine. A kad se saznalo za širenje vrlo opasnih dezinformacija preko Politike pod hitno je trebao biti smijenjen sa svih dužnosti. Držim da su CK KPJ na čelu s Josipom Brozom Titom učinili veliku grešku što nisu smijenili Rankovića, bez obzira za njegove političke i ratne zasluge, jer da je to učinjeno ne bi se dogodile nove i teže političko-udbaške svinjarije. Očito da je predsjednik Tito vagao pozitivno i negativno o Rankoviću te je zaključio da je imao znatno više pozitivnosti. No, da je to učinio neki drugi političar, Aleksandar Ranković, nema dvojbe, smijenio bi ga i strpao u zatvor! A što se tiče lista Politika, od 60-ih do 80-tih godina, vrijeme kad sam čitao taj dnevnik, bio je objektivan. Krivicom objavljene lažne izjave i Politika je toga dana, ni kriva ni dužna, postala jugo-dezinformator!

Ubijen poznati hrvatski političar Andrija Hebrang

Ranković je na Petom kongresu KPJ podnio referat “Izvještaj o organizacijskom radu”, a nakon toga osudio poznate revolucionare i članove KPJ Sretena Žujovića Crnog i Andrija Hebranga koji su isključeni iz Partije. O “slučaju Hebrang” u Hrvatskoj se godinama raspravljalo, napose o njemu kao revolucionaru i dugogodišnjem članu KPJ, osobito među članovima obitelji u Zagrebu koji su mnogo puta izjavili i pisali da je pod čudnovatim okolnostima ubijen u Beogradu. Štoviše nikad se točno nije saznalo tko su naredbodavci i ubojice. U službenom izvješću je napisano da je nađen obješen o radijator u zatvoru Glavnjača u Beogradu.

Tko je bio Andrija Hebrang? Rođen 22. listopada 1899. u selu Bačevac kraj Virovitice. Član KPJ postao je 1919. u Osijeku i član Mjesnog komiteta Zagreba 1925. godine. Bio je liječnik i profesor Medicinskog fakulteta u Zagrebu, a zbog političkog rada osuđen je na zatvorsku kaznu od 13 godina, od 1928. do 1941. godine. Nakon izdržane kazne 1941. Hebrang postaje član Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske (CK KPH) i član Vojnog komiteta KPH, te nakon uhićenja Rade Končara, izabran je za tajnika CK KPH. Nije prošla ni godina dana, točnije 25. veljače 1942., uhitila ga je ustaška policija i tom prilikom je ranjen u glavu, zadobivši teške ozljede. Bacili su ga u zatvor, ali razmijenjen je uhićenim ustašom ili nekim drugim vojnikom ili časnikom. Nastavlja političkim radom i član Politbiroa CK KPJ postaje 1943. godine, ali 1944. smijenjen je radi naglašene samostalne ZAVNOH-ove politike. Iste godine postavljen je povjerenikom za trgovinu i industriju Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ). Obnašao je funkciju ministra industrije u vladi Tito-Šubašić. Izgleda, međutim, da je Andriji Hebrangu suđeno da pada i ponovo se diže. Naime, poznata četiri jugoslavenska političara odlučili su da mu zadaju teški politički udarac. Edvard Kardelj, Milovan Đilas, Aleksandar Ranković i Ivan Milutinović (crnogorski političar i vojskovođa) predložili su da se smjeni Andrija Hebrang. Zagrebački političar, koji je radio i živio u Beogradu, došao je u sukob s Politbiroom u svezi koncepta gospodarskog razvoja. Isključen je iz Politbiroa i KPJ 1948. godine. No, 7. ožujka 1945. godine postaje ministar industrije i predsjednik Privrednog savjeta.

Ivo Banac: Staljinov kandidat za vodstvo KPJ Andrija Hebrang

Prema djelu dr. sc. Ive Banca, hrvatsko-američkog povjesničara, u knjizi koja mu je objavljena u SAD-u “With Stalin against Tito”, u prijevodu na hrvatskom jeziku “Sa Staljinom protiv Tita” (Globus, Zagreb, 1999.), napisao je DA JE ANDRIJA HEBRANG STALJINOV KANDIDAT ZA PREUZIMANJE VODSTVA U KPJ OD JOSIPA BROZA TITA (pod. A. Č.). Mnogo citirani povjesničar i pisac čini voli knjiške “bombe” jer svjedoci mogu reći što im trenutno odgovara. O Andriji Hebrangu su objavljena tri djela: “Hebrang” (Scientia Yugoslavica, Zagreb, 1988.), autora Zvonka Ivankovića-Vonte, zatim “Andrija Hebrang i hrvatsko pitanje” (Politička misao, tom XXXIII, br. 2-3, Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, 1996.) i “Andrija Hebrang-svjedoci govore” (Profil International, Zagreb, 2008.), autora Pavla Kalinića. Od Hebrangove smrti u jugoslavenskim i hrvatskim medijima objavljeno je 10-ak tisuća članaka, među kojima je mnogobrojne objavila Dunja Hebrang, kći Andrije Hebranga, koje je veoma kritično pisala protiv ondašnje jugoslavenske vlasti u Beogradu.

Prof. dr. Hebrang: Moj se otac nije objesio o radijator!

Splitski dnevni list Slobodna Dalmacija (8. listopada 2010.) objavio je članak A. B. Krile “Hebrang: laž je da mi se otac objesio o radijator” u kome je prof. dr. Andrija Hebrang, hrvatski političar, liječnik i profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, sin Andrije Hebranga, govorio o sudbini svoga oca. Naglasio je da u knjizi “Hebrang” Zvonko Ivanković-Vonta objašnjava da se njegov otac nije objesio o radijator. Dodao je:

– Ivanković je razotkrio glavne falsifikate krunskih dokumenata na kojima se temelji Milatovićeva istraga. Čak me je i Vladimir Dedijer, glavni haranger protiv mog oca, u zagrebačkom Zavodu za dijabetes svojedobno rekao: – Sve je što je rečeno o vašem ocu – bila je laž! – objašnjava Hebrang. Citirajući Ivankovićevu knjigu pojašnjava kako je velikosrpska frakcija u vrhu KPJ Ranković-Đilas iskoristila Staljinov pritisak 1948. godine i izmislili da je Hebrang bio ustaški špijun, a onda i Staljinov. Što se tiče Rankovića i Milovana Đilasa u potpunosti se slažem s prof. dr. Hebrangom: TO SU NAJVEĆE POLITIČKE GNJIDE U VODSTVU JUGOSLAVIJE! (pod. A. Č.). Obojica su dvolične spodobe, izdajnici Tita i Jugoslavije. I Vladimir Dedijer, akademik, publicist i novinar u biografiji o Josipu Brozu Titu, objavio je brojne povijesne falsifikate.

Ranković, umjesto smjene, dobiva funkciju za funkcijom

Poslije dužeg vremena ponovno se vraćam negativcu Aleksandru Rankoviću… Umjesto smjene, on napreduje i Šestom kongresu KPJ – 1952. godine ponovno je izabran za člana Politbiroa CK SKJ. Navodno je učinio neoprostive greške u vrijeme Rezolucije Informbiroa. Naime, uhićenja su u cijeloj Jugoslaviji bila masovna, nemali broj bez dokaza, čak bez suđenja. Stoga Ranković i njegovi podčinjeni smatraju se najvećim krivcima. Brojni povjesničari, književnici i novinari u posljednjih 30-ak godina za Goli otok okrivljuju predsjednika Tita. Ovom prilikom ne želim da ispadne kako branim predsjednika Tita, ali je činjenica da on nije mogao znati koji su nevini ljudi završili u najgorem zatvoru u Jugoslaviji. Kako je među osuđenicima i zatvorenicima bio velik broj časnika i dočasnika, te čak generala u JNA, zatim načelnika i službenika UDBA-e, književnika, novinara i glavnih urednika, za to ne treba osuđivati predsjednika Tita, jer spomenuti staljinisti su veoma dobro znali da je Tito prije toga rekao Staljinu – NE! Uostalom, Rezolucijom Informbiro – Jugoslavenska kompartija u rukama špijuna i ubojica je naziv dokumenta od 28. lipnja 1948. donijet u Bukureštu (Rumunjska), osuđena je KPJ zbog toga što se nije podvrgnula naputcima SSSR-a. Prema srpskim izvorima, u KPJ je provedeno izjašnjavanje o Rezoluciji Informbirou, pa je 55.000 članova, 12%, podržalo Informbiro. A kad je riječ o Rankoviću, ostao je vrlo jak jer je u rukama ima miliciju i UDBA-u, a izabran je za potpredsjednika Saveznog izvršnog vijeća, predsjednika Odbora za unutrašnju politiku, člana Sekretarijata izvršnog komiteta CK SKJ, člana CK Saveza komunista Srbije i člana Predsjedništva Saveznog odbora Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije (SSRNJ).

Godine 1962. i 1963. vodeće ljude u SAP Vojvodini – Gezu Tikvickog (srbijanski i jugoslavenski visoki politički dužnosnik, prvoborac NOB-a i političar hrvatske narodnosti), Stevana Doronjskog, srpskog komunista, sudionika NOB-a i glavnog tajnika SKJ (23.10.1979.-20.10.1980.), Pala Šotija i ostale članove koje je proglasio autonomašima, smijenio i rasporedio na radna mjesta u Beogradu.

U Titovom uredu u Beogradu nađeni prislušni aparati!

Mnogi danas neće povjerovati da je Aleksandar Ranković imao znatno više funkcija od predsjednika Josipa Broza Tita! Smatram da to isto misle mnogi bivši političari i obični ljudi, da je naš predsjednik i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga trebao prije predvidjeti smjenjivanje najopasnijeg političara i Udbaša u državi!! Davno, poslije Titove smrti, u razgovoru s nekim bivšim visokim vojnim časnicima da je maršal Tito, kako su kazivali, opraštao Rankoviću jer su se dugo godina poznavali i surađivali, a k tomu bio mu je vjenčani kum kad se oženio Jovankom. Međutim, predsjednik Tito je napokon uvidio s kim ima posla kada je ustanovio da su u njegovu uredu u Užičkoj broj 15 pronađeni prislušni aparati. Odmah je izvijestio politički i vojni vrh da ga netko prisluškuje i da je za to kriva Služba državne sigurnosti UDBA i Aleksandar Ranković!! Tako je od brojnih “slučaja Ranković” izbila nezapamćena “afera Ranković”, najveća politička i Udbaška afera u postojanju poslijeratne Jugoslavije! U vezi s tim pri Izvršnom komitetu CK SKJ formirana je komisija za ispitivanje “afere prisluškivanja”, čiji je predsjednik bio Krste Crvenkovski koji je napisao izvješće u kome je stajalo da je bilo prisluškivanje kabineta maršala Tita. Predsjednik Tito nije više vjerovao Rankoviću i odmah se pretpostavilo da će ovo biti kraj svakojake karijere bivšeg krojača. Tko bi rekao da će mladić, koji je učio krojački zanat u Beogradu, više od dva desetljeća krojiti sudbine stotinama tisuća poznatih i običnih ljudi. Ali na vidiku su mu odbrojeni dani i čeka ga najteža kazna u dugogodišnjoj karijeri.

Predsjednik Tito zakazao je sjednicu Izvršnog komiteta 16. lipnja 1966., a zatim i sjednicu IV. Brijunskog plenuma na kome će se raspraviti o prisluškivanju predsjednika Tita i ozvučavanju i prisluškivanju dužnosnika, zlouporabama i deformacijama UDBA-e. Članovi CK SKJ su doputovali na Brijune 30. lipnja iste godine, a stigao je i Aleksandar Ranković, kojemu je pod velikim psihičkim pritiskom pozlilo i liječnik je utvrdio da se radi o blagom infarktu. Sjednica IV. Brijunskog plenuma započela je 1. srpnja te godine u hotelu “Istra”, a otvorio ju je predsjednik Tito. Nakon toga, pročitano je izvješće istražne komisije o “slučaju Ranković”. Kad je riječ dobio Ranković, nazočni svjedoci kažu da je vrlo malo govorio, djelovao je zbunjeno i nije se branio. Na sjednici je zaključeno se Svetislav Stefanović Ćeća, ministar unutrašnjih poslova SR Srbije isključi iz CK SKJ i razriješi dužnosti člana Saveznog izvršnog vijeća te da se prihvati ostavka Aleksandra Rankovića na dužnosti člana CK SKJ i člana Izvršnog komiteta CK i da podnese ostavku Saveznoj skupštini na dužnost potpredsjednika SR Jugoslavije. Nakon Brijunskog plenuma smijenjen je general-potpukovnik Milan Žeželj, dugogodišnji čelni čovjek jedinice koja je čuvala predsjednika Tita, zatim general Miloje Milojević, Svetislav Stefanović Ćeća, Vojin Lukić, Slobodan Krstić i mnogi rankovićevci i njihovi doušnici. Na sjednici CK SK Srbije 15. rujna 1966., na prijedlog Spasenije Cane Babović, a Plenum predložio da se Aleksandar Ranković isključi iz SKJ. Početkom listopada iste godine napokon je izbačen iz Partije! Aleksandar Ranković, Oznaš nad Oznašima, Udbaš nad Udbašima i oni koji su koristili tajne policije, zauvijek su nestali u vihoru zla! Imao je veliku sreću da nije uhićen, osuđen i strpan u zatvor na Goli otok, koji je još postojao, ali ne za političke zatvorenike. Ipak se izvukao i otišao živjeti u svoju vilu u Dubrovnik i dok je bio na hotelskoj terasi u noći između 19. i 20. kolovoza 1983. umro je od srčanog udara i nadživio Tita. Na pogrebu je bilo oko 100.000 ljudi, uglavnom iz Srbije, a pokopan je u “Aleji velikana” na Novom groblju u Beogradu. Za većinu političara i građana u tadašnjoj Jugoslaviji on nije bio nikakav velikan!

SABH.hr