ČUJTE SRBI, BiH JE NAŠA DRŽAVA

Povezani članci

• Palanka, palamar, panika
• Preblage kazne za silovanje Romkinja iz Skočića
• Međugorje – 30 godina šarlatanstva
• Gradimir Gojer predlaže jedinstvenu radnu BOSANSKOHERCEGOVAČKU AKCIJU
• Lovci na budžet i privilegije u USK-a
• Ovdje Republika Srpska, Bosna i Hercegovina…

Dejan Rakita/PIXSELL

O „ukidanju“ bosanskih Srba i „državnoj“ granici na Trebeviću

Dr. Rudolf Arčibald Rajs (Rodolphe Archibald Reiss, 1875 – 1929.), veliki i dokazani prijatelj srpskog naroda i njegov sapatnik u Prvom svjetskom ratu, ostavio im je poruke koje su objavljenje  poslije njegove smrti. Štampane su i 2006. godine  u omanjoj knjizi naslovljenoj sa Čujte Srbi! Čuvajte se sebe.

Nakon što je iznio svoje viđenje vrlina naroda o kojemu piše, autor je smatrao korisnim  podsjetiti na greške koje ovaj narod čini u odnosu  na ondašnje, poslijeratne, političare.

Ukazuje na masovno vezivanje za vođe umjesto za ideje, čak i u slučajevima kada oni rade za svoje, a ne za narodne interese; parlament zabušanata čiji su se članovi  otimali za ministarske i druge položaje; stranačke svađe i grabljenje za vlast; na široko rasprostranjenu  korupciju, pri čemu su se „Razne političke stranke silno međusobno vređale radi vlastite reklame, ali su se dobro čuvale da ne zabrazde duboko pošto su dobro znale da korupcija nije apanaža jedne stranke nego svih“. Slijede  opaske o stranačkoj policiji i praksi da „političari-stranačari žele da među činovnicima imaju samo ljude iz svoje stranke… da činovnik bude njihov  birač…da njegovo znanje, poštenje i prošlost nemaju nikakvu ulogu  ako političar-poslanik ili ministar smatra da mu može biti od koristi“. Da li vam se čini da  su ove ocjene, iznesene prije gotovo stotinu godina, uveliko aktuelne za ovdašnje vlastodršce i političke stranke iz  kojih su izabrani.

Republika Srpska nije država

Priznajem, neskromno je da koristim način na koji se Dr. Rudolf Arčibald Rajs obraćao Srbima. Ja sam jedan „mali“ Srbin, u vrijeme kada se mnogi bore da pokažu da su „veliki“.  Rodili su me Srbi, ali nisam odgojen da mi to bude profesija.

Pozicija Republike Srpske definisana je Dejtonskim sporazumom. Ovaj entitet nije država niti  ima ikakavih  realnih izgleda da to postane.  Ovakve ideje su neodgovorno manipulisanje osjećajima naroda radi vlastitog  probitka. Mediji koji im u tome izdašno pomažu svode svoju ulogu na puka sredstva informisanja, baš kako su i nazivani u prošlom političkom sistemu. Dakle, sredstva informisanja u rukama manipulatora.

Poznate su okolnosti zbog kojih Republika Srpska ne može postati država. Pomenuću, pojednostavljeno, samo  neke: Bošnjaci, Hrvati i Srbi nikad se neće usaglasiti da se Bosna i Hercegovina podijeli na nove države. I potpisnice Dejtonskog sporazuma to neće dozvoliti. Ili, da budem još konkretniji, SAD to neće dozvoliti. One koji se nadaju promjeni međunarodnih okolnosti i uticaja svjetskih centara moći, u kojima bi bilo moguće eventualno  „crtanje“ novih granica, trebalo bi podsjetiti na slijedeće: zapadne nacije, prvenstveno SAD, posjeduju i upravljaju međunarodnim bankarskim sistemom; kontroliše sve jake valute; predstavljaju glavne svjetske kupce; obezbjeđuju većinu svjetskih finalnih dobara; dominiraju glavnim međunarodnim tržištima, vrše moralni uticaj na mnoga društva; sposobne su za velike vojne intervencije; stoje iza najnaprednijeg tehničkog razvoja i istraživanja itd.

Moć Zapada u svjetskim razmjerama  postepeno opada, ali to je vrlo spor proces. SAD će još dugo biti najmoćnija država u svijetu. Uz njenu vanjsku politiku, utemeljenu na prvenstvenoj  brizi za vlastite interese, nema osnova nadanjima za doglednu promjenu međunarodnih okolnosti.

Ako bismo „prizemnili“ ovu argumentaciju, trebalo bi se zapitati: zar zaista neko može računati na to da buduća granica hipotetičke države  bude, pored ostalog, na liniji Vraca – Trebević – Kozija ćuprija!? Bi li ta granica bila održiva? Bi li se preko Vraca prelazilo s ličnom kartom ili pasošom?  Dakle, svašta se može sanjati, ali se odluke donose u budnom stanju. U tom stanju lako je zaključiti da bi pokušaj cijepanja BiH donio novo krvoproliće.

Negiranjem BiH ugrožava se i  Republiku Srpsku

Bez države Bosne i Hercegovine ne može biti ni entiteta. Treba razvijati  i državu i entitete. Naravno i Distrik  Brčko. Kako?  Pa, u skladu sa Dejtonskim sporazumom, standardima  i zahtjevima  Evropska unija u procesu željene integracije. Kompromisima, bez zalaganja za secesiju ili unitarizaciju. Bez političkih manipulacija osjećajima naroda i podgrijavanja međusobne netrpeljivosti. To se konstantno radi decenijama.

Imamo lijepu zemlju i nefunkcionalnu  državu. Izbjegavam „teži“ i adekvatniji termin. Izlaz je u njenom osposobljavanju, a ne rušenju.  Bitna je sudbina mladih. Oni masovno odlaze. I Srbi i Bošnjaci i Hrvati. Neke procjene pokazuju da će 2050. BiH imati 10 odsto manje stanovništva. To što su za Hrvatsku (14 odsto) i Srbiju (20 odsto) ti podaci još pogubniji ne olakšava ovdašnje stanje. Stalno priželjkivanje sesecije i brisanja granica sa Srbijom šteti i Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini. Čemu, na primjer,  služi to  negiranje postojanja bosanskih Srba? Ti uzvici „Svi smo mi samo Srbi, svugdje, na svakom mjestu!“. Valjda je jasno da postoje šumadijski Srbi, vojvođanski Srbi, crnogorski, bosanski, hercegovački… Isto kao što postoje dalmatinski, slavonski, zagorski Hrvati. Ili crnogorski i srbijanski Bošnjaci, koruški Slovenci… Smiješan je pokušaj da se brisanjem geografskih odrednica može doprinositi nekakavoj nacionalnoj integraciji i homogenizaciji. Istinski  narodni predstavnici trebalo bi da, umjesto podgrijavanja nerealnih nadanja, kreiraju i usaglašavaju ekonomsku politiku i mjere koje će doprinositi  razvoju oba entiteta i BiH kao cjeline, da provode toliko najavljivane reforme. Da mladost uoči mogućnosti za život i  opstanka u svojoj zemlji.

Brinite o sadašnjosti i budućnosti

Ne treba zaboravljati prošlost. Ni slavnu, ni manje slavnu, ni neslavnu. Posebno ne ljude koji su nemjerljivo doprinosili oslobođanju, opstanku i ugledu ovog naroda. Njih se treba sjećati s poštovanjem i zahvalnošću. No, ne treba bezrezervno vjerovati nikome. Ni institucijama, ni pojedincima, posebno ne mitovima. Sve treba da bude podložno kontroli. Ljudsko pamćenje je kratko i život pun proturječnosti. Eto, omiljeni Marko Kraljević poginuo je kao turski vazal, a omrznuti Vuk Branković skončao je u turskoj tamnici. Miloš Obrenović je bio nalogodavac ubistva Karađorđa. Srbi se ponose obojicom. Nije samo kod Srba tako. Brojni Bošnjaci izginuli su opirući se ulasku Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu. Tridesetak godina kasnije hrabro su se borili da je sačuvaju. I s ponosom evociraju  uspomene na oba zbivanja.

Slavni Nikola Tesla, unatoč brojnih priznanja u svijetu, 1892. nije prošao na izboru za redovnog člana Srpske kraljevske akademije. Nije im bio dorastao!? Primljen je tek 1937., šest godina prije smrti. Raspadom Sovjetskog saveza, oko 30 miliona etničkih Rusa ostalo je u novostvorenim državama. Velika Rusija nije imala ni snage ni volje da ratuje radi njihovog okupljanja. Početkom devedestih godina prošlog vijeka, takozvani srpski lideri smatrali su da Srbi imaju i snage i volje da se za to izbore. Epilog se zna.

Od prošlosti se ne živi. Ona se može  različito tumačiti, ali se  istorijske činjenice ne mogu mijenjati. No, daleko je važnije da se može uticati na sadašnjost i budućnost. Sadašnjost je sumorna, a budućnost neizvjesna. Mladi, njena uzdanica, postupaju u skladu sa sloganom Spašavaj se ko može! A ostali? E, njima preostaje da demokratski izaberu predstavnike u koje imaju povjerenje  da će, danas i ovdje, preduzimati nešto da se stanje mijenja. Bio bi izvanredan napredak da se u izborni proces masovnije uključe mladi ljudi. Starije generacije   uporno biraju predstavnike koji ne ispunjavaju njihova očekivanja i strpljivo podnose bijedu i nepravdu. One su  glavni  krivci  za ovo što nam se dešava. Da je živ Dr. Rudolf Arčibald Rajs, ponovo bi imao razloga da kaže: „Čujte Srbi, čuvajte se sebe“. Slična poruka može se uputiti i drugim narodima, penzionerima, mladima, svim građanima. Čuvajte se sebe, pazite koga birate ili trpite unedogled.

Sava Pajkić  

 Tekst je objavljen u Oslobođenju 21. aprila 2018.