IVO ANIĆ: SRETAN TI BOŽIĆ PRINCEZO

Povezani članci

• Kurspahić: Patriotizam i autizam
• Prva žrtva koronavirusa u BiH: U Bihaću preminula starija žena
• Lana Pudar osvojila bronzu na EP-u u disciplini 100 metara delfin
• UABNOR Mostar: Jasno je da niko ne želi riješiti terorističke pohode na Partizansko groblje koji traju trideset godina
• Esej o Jugoslovenskom socijalizmu politikologa Miroslava Samardžića
• Edin Šarčević: Tegeltija u funkciji uništavanja pravosuđa

Piše: Ivo Anić

Svoju Božićnu priču namjeravao sam naći u svom gradu, gradu kojeg neizmjerno volim, a na Badnjak je čaroban. Ljudi nemaju doživljaj enterijara, u Dioklecionanovoj palači sam te interijer nosi u to doba, doba u kojem su ljudi vjerovali da postojeći sustav, robovlasničko društvo nije za ljude i da će te kamene spomenike srušiti ljudi, jer nisu namijenjeni za sve, za siromašne, za robove, već za gospodu.

Ta romantična priča koja se na mnoge načine kroz cjelokupnu ljudsku povijest ponavlja, pretočila se u Oktobarsku revoluciju, u sve revolucije svijeta, koje je taj čovjek kojeg danas slavimo uspostavio. Ma koliko se povijest trudila da tu jedinstvenu poruku naruši, poruka života Isusa Krista bila je revolucija, kako za ono doba, tako i za ovo danas. No mnogi od mojih sugrađana niti su shvatili tu poruku, kao što nisu vladajući, kao nažalost što nije dio klera, kao što nažalost ta poruka ne dopire do ljudi kroz stoljeća.

A trebala bi.

Svoju Božićnu priču namjeravao sam naći u svom gradu, sretnim ljudima, kuhanom vinu, po prvi put razmještenim po lokacijama koje obasjane svjetlima trebaju da nam daju ugodu, osjećaj Božića, i moji sugrađani su pokušali imati taj osjećaj Božića, kako im je namjenila gradska uprava, i moji sugrađani imaju taj osjećaj, na Pjaci punoj nostalgije, na rivi punoj pokušaja sreće, na šetnji kroz grad – koji mi nije pružio ništa.

I tada sam svoju Božićnu priču pokušao naći na sasvim drugom mjestu. Mjestu zaboravljenom od svih, mjestu punom neke pritajene tuge i suza. Mi, koji dolazimo na to mjesto znamo kakve su to pritajene suze, suze ljudi koje se zaboravilo, a koji su toliko sve nas zadužili, ljudi koji su izgradili grad kojeg poznajemo.

Svoju Božićnu priču našao sam među njima. Ugasio sam mobitel, neka mi oproste svi koji su očekivali moju poruku, moju čestitku. Ako ne znate da vas volim, da sam cijelu godinu sa vama, da je to moja Božićna čestitka vama, moja ljubav kroz godinu, ne trebate se ljutiti zbog zaborava danas.

Moje molitve vas prate cijelu godinu. Ako vam nešto znači moja poruka danas, iskreno, sutra ću vam je uputiti, danas sam na jednom mjestu, mjestu moje Princeze.

Svoju Božićnu priču namjeravao sam naći u svom gradu, gradu kojeg neizmjerno volim, a na Badnjak je čaroban. Ljudi nemaju doživljaj interijara, u Dioklecionalovoj palači sam te interijer nosi u to doba, doba u kojem su ljudi vjerovali da postojeći sustav, robovlasničko društvo nije za ljude i da će te kamene spomenike srušiti ljudi, jer nisu namijenjeni za sve, za siromašne, za robove, već za gospodu.

Svoju Božićnu priču našao sam u današnjici. Mislim da vas sve u mom gradu ove dane, a ukorite me ako se varam, nije dotaknuo Božićni duh, samo ste ga tražili, a niste ga našli. Raspršen, na mnogim stranama, a nigdje.

A ja sam ga našao!

U jednoj Princezi.

Mojoj Princezi koja je na Badnjak, i danas na Božić bila uz ljude ostavljene, zaboravljene, ljude koji više nemaju mogućnosti da se spuste u vaš velebni grad, na vaš Božić uz kuhano vino i eminentne DJ-e.

Ta djevojka odabrala je da bude uz njih.

Uz stare, uz nemoćne, uz dementne, uz one koji je se sutra neće niti sjećati, niti nje, niti njene dobrote. Ta djevojka žrtvovala je Božić uz svoju familiju, žrtvovala je Božić uz vaš velebni grad, vaš adventski sretni i bajkoviti osjećaj, koji vi nikada nećete priznati da ste ga imali, jer niste!

Ona ga je jedina u ovom gradu imala.

Uz stare, uz dementne, uz nemoćne, uz one koje su svi ostavili, njihove familije, njihova djeca.

I ona je bila uz njih.

Niti uz kuhano vino, niti uz vaš blještavi Božić u Splitu.

Ona je sestra u Domu za stare i nemoćne u Vukovarskoj.

I uz nju, uz njenju dobrotu osjetio sam istinski smisao Božića, istinsku ljubav Krista koju na svim destinacijama svoga grada nisam osjetio. Osim ljudi koji očajnički traže taj osjećaj. Zaustavite disanje na tren, zaustavite svoje blagdanske običaje i zaustavite na tren sve ono što je vama Božić. Okupljanje, ljubav, obitelj, zajedništvo, sreća.

Istinsku sreću Božića doživio sam uz tu sestru, sestru koja me tiho ispratila i zaželila  mi sretan Božić.

Meni, kojem nikada neće imati toliko ljubavi, toliko žrtve i toliko spoznaje pravih poruka Isusa kojih ta djevojka ima.

A sve što želi jest da bude medicinska sestra. Da u pravoj bolnici brine za potrebite. I na Božić.

Svoju Božićnu priču namjeravao sam naći u svom gradu, gradu kojeg neizmjerno volim, a na Badnjak je čaroban. Moja Božićna priča zasramila je prvo mene, jer sam shvatio koliko sam samodopadan, koliko sam lijen, i koliko sam loš čovjek.

Tome me naučila ta jednostavna djevojka.

Princeza mog Božića.

Sretan ti Božić Princezo!