IVO ANIĆ: NE KRADITE NAM DJEDA MRAZA

Povezani članci

• Tuzla dobija memorijalni centar Kapija: Mjesto sjećanja na žrtve stravičnog masakra
• Izložba “Priče o Sarajevu, priče o ljudima” u Kraljevskom gradu
• BOŠNJACI I ORIJENTALIZAM
• Zajedništvo na kriznim aparatima
• Viktor Ivančić: Kolektivni marš ka suicidu
• Metković metropola Hrvatske

Foto: Ilustracija

Moj prvi susret sa Djedom Mrazom ovjekovječen je i dan danas stoji uokviren među najdražim majčinim fotografijama. Ja onako malen, klempavih ušiju i bez prednjih zubi, užasnut i rasplakan na koljenima starca u crvenom kaputu i crnim čizmama, duge bijele brade. Starac se smije, a ja plačem kao ljuta godina. Tog prvog susreta sa Djedom Mrazom ja se osobno ne sjećam, ali je postao mit u mojoj porodici koja se i dan danas zna zajebavati na moj račun što se tiče te fotografije. Susret se dogodio u atriju mog vrtića, a kasnije sam onako musav vukao crvenu kesu sa poklonima koje mi je uručila časna starina. Među poklonima bio je vatrogasni auto, njega se sjećam, i jedino što mutno pamtim majčina je trajna, taj crveni auto, i miris sarme za tu Novu koju smo proveli u trećem podstanarstvu.

Djeda Mraza susreo sam iduće godine i taj susret pamtim. U majčinom Jadrantekstilu, inače firmi koja  je kao i Jugoplastika zapošljavala desetke tisuća majki u Splitu, održana je dodjela darova za prvačiće, i Djed Mraz me sjeo na koljena i pitao što želim za Božić? Rekao sam mu da želim nogomet „na federe“ , popularnu ploču sa igračima, a Djed se nasmijao i rekao mi da ću to dobiti ispod bora, ne danas. Na moje pitanje zašto samo dijeli poklone, a on sam nikada ne dobiva ništa, djedica se zamislio pa mi rekao da ću ga jednom, kada narastem, ja braniti.

Ja braniti Djeda Mraza?

Bilo mi je to naravno čudno, pa mi je djedica objasnio kako ću narasti, kako će se svijet koji poznajemo obojica promijeniti, i kako ćemo tada i ja i on smetati tom i takvom svijetu jer ga nećemo priznavati. Kao naš. Kada si dijete, i kada si prvačić, teško da možeš shvatiti takve stvari. Ti si samo dječak, dijete puno ushita što ga Djed Mraz drži na koljenima, a Djeda Mraza koji je vječan nitko nikad ne može zanijekati. Ma koliko da se svijet taj nesretni promijeni, i ma koliko da se dogodi čuda, čudo je samo jedno i ja sam mu sjedio na koljenima. Godinama sam ispod okićenog bora ostavljao kolače i mlijeko, jer sam znao da to on neobično voli, godinama sam misteriozno dobivao poklone koje bi zapisao samo u pismo upućeno njemu, i s godinama se odraslo, ali je jedno ostalo isto.

Dječje oči koje ne sumnjaju u Djeda.

Nikada nisam sumnjao u Djeda Mraza. Ni kada sam dobio prvog sina, pa mi se nije ispunila želja da dobijem Playstation nego njega ispod bora. Šeretski sam mu napisao pismo da mi idući Božić ipak donese novu Fifu, a on mi je donio novog, mislim sina. Takav je moj djedica. Zajebant, ali dobar i blag, mudar nadasve. Shvaćao je on da sam još onaj uplakani dječak koji mu sjedi na koljenima, shvaćao je on da ja nikada neću odrasti, pa mi je slao takve nekakve poklone koji su vrištali i zahtijevali da odrastem. Ali ja nisam mogao. Nisam htio odrasti. Djedu u inat svoje sam dječake učio da o Božiću, večer pred Badnjak napišu svoja pisma i da vjeruju. Tiho sam se prikradao boru dok su spavali, i još tiše stavljao Playstation, Fife, i Batmobile. Kasnije su naravno zahtjevi bili sve luđi, pa sam morao zvati i Djeda u pomoć. Kako svojim dječacima objasniti da je WWF –ederation i wrestling koji obožavamo u Americi, i da ja nemam karte za Johna Cenu i Undertakera? Pamtim da sam sjedio utučen pred laptopom, kada mi je došlo božićno pismo. Reklama dakako, i znam da ćete se vi smijati meni staroj budali, ali sa reklame za Božićni WWF u Beču nasmiješio mi se glavom i bradom Djed Mraz. I da sve bude ljepše imali smo izravni vlak iz Zagreba.

Danas moji dječaci imaju preko dvadeset i još vjeruju. Vjeruju jer znaju da ja nikada nisam prestao vjerovati. Istinabog, testiraju mog djedicu preko svake mjere i svakog razuma, no on ih nikada nije iznevjerio. Ponekad te želje nisu bile realne, nisu bile ni u mogućnostima, ali zamjenske su uvijek bile poučne. Svakoga Božića Djed Mraz nas je učio da je najljepši poklon za Božić to što se mi tako trudimo da jedni drugima otkrijemo što su mu pisali. Ja sam recimo lani htio da mi konačno ova jebena država prestane s ovrhama, i gle čuda. U ovoj godini sam imao samo pet ovrha. Umjesto uobičajenih deset. No jedno me stalno kopkalo. Ono što mi je djedica jednom rekao. Da ću ga jednom braniti.

Braniti djeda Mraza? Od čega? Od koga?

I tada mi je jedna majka, istog jednog takvog musavog i uplakanog dječaka poslala poruku. Kako u školi njenog sina, njeno dijete uče da je Djed Mraz debel, čudan, i naravno da ne postoji. Preslušao sam naravno pjesmicu koju nam djeca uče u školi, a ona ide otprilike „Vratite nam malog Isusa, vratite nam sina Božjega, Orašar je super, ali ne može zamijeniti jaslice, i čudni djed je zabavan ali je predebeo stvor, duge brade i sjed. Darove on nosi djeci svoj, osim onoj afričkoj.

Stajao sam tako osupnut i ljut pred tim stihovima popularne dječje pjesmice „Vratite nam malog Isusa“ koja je dostigla gotovo 150 000 pregleda i izvodi se u svakoj osnovnoj školi, i stislo me oko srca.

Sjetio sam se tada točno sebe, onako musavog i uplakanog kako Djedu Mrazu sjedi na koljenima, a on me tješi. Sjetio sam se topline ogrtača, pa topline toga starca koji mi je tako obilježio život. I meni i mojim sinovima, i steglo me srce. Tko će danas, današnjoj djeci zamijeniti tu časnu i mudru starinu? Nekakvi Sveti Nikole? Što ti znaju o djeci, i što ti znaju o odrastanju? Što o ljubavi, Božiću, smislu svega toga zna Maja Rogić koja je osmislila tu pjesmicu? Zar je nju Djed Mraz kao dijete zaboravio?

Odmah sam nazvao Djeda na Sjeverni pol.

Djed se samo nasmijao i rekao mi da ima puno posla i da ga ne zajebavam. Pitao sam ga zašto je tu nesretnu Maju zaboravio, a on mi je rekao da nije. Uvijek mu je pisala da želi samo maloga Isusa, a on njoj je uporno otvarao sve kanale za odrasle na kabelskoj televiziji. I tako svakoga Božića. Samo što je ona mislila da je to susjed koji radi za kabelsku.

Nasmijali smo se i ja i moj Djed, i rekao mi je da ga ne zajebavam i da ima posla. Pitao sam ga što mi sprema za Božić, a on se samo nasmijao i rekao mi da ću vidjeti. Čim smo završili razgovor sjurio sam se u poštu i drhtavim rukama otvorio sandučić u kojem je stajala plava kuverta sa ovrhom, potpisana od  mog prijatelja Ivice Puljka.

D aga jebeš Djede, ovaj put si nadmašio sam sebe.