Ima Boga!

Povezani članci

• ‘Sanader je tempirana bomba zbog svega što zna’
• Preminuo tuzlanski aktivista i novinar Sinan Alić
• Optužbe za nesavesno lečenje bebe u Gračanici
• Nakon vandalskog čina na Partizanskom spomen groblju, komunalci uklonili kamene cvjetove i pohranili ih na posebnoj lokaciji
• Možda se netko ipak zamisli; jednom
• VIKTOR IVANČIĆ: PARODIJA UZVRAĆA UDARAC

Dvadeset minuta hrvatski nogometaši nisu ni taknuli loptu, a vodili su 1-0! Hrvati su konačno imali čvrst i neoboriv materijalni dokaz da Bog postoji. Samo što je to bila – loša vijest.

Piše: Boris Dežulović– Novosti

Bog nije htio da idemo u četvrtfinale – tim je riječima jedan član hrvatske nogometne ekspedicije rezignirano komentirao uzroke šokantnog poraza u samoj završnici utakmice za četvrtfinale Europskog prvenstva protiv moćnika s Iberskog poluotoka. Nagradno pitanje glasi – tko: a) Stipe Pletikosa nakon šokantnih 0-1 protiv Španjolske na Euru 2012. i Navasovog gola u 88. minuti, b) Domagoj Vida nakon šokantnih 0-1 protiv Portugala na Euru 2016. i Quaresminog gola u 117. minuti, ili c) Zlatko Dalić nakon šokantnih 3-5 protiv Španjolske na Euru 2020. i Olmove dvije asistencije u 100. i 103. minuti?

Točan odgovor je ipak – b) Domagoj Vida. Koji je nakon onog Quaresminog gola tri minute prije kraja drugog produžetka pred novinarima kratko procijedio kako “Bog nije htio da idemo u četvrtfinale”. To pak što su neki među vama mislili da se s Božjim sudom 2012. pomirio a) duhovnik i kapelan hrvatske reprezentacije, velečasni Stipe Pletikosa, a golema većina bila uvjerena kako je Božju volju tim riječima nekidan stoički prihvatio c) katolički mistik i karizmatik Zlatko Dalić, ne govori samo sve o 1) kontinuitetu čvrste i nepokolebljive vjere naših nogometaša u Gospodina Boga Oca Svemogućeg, nego sad već bogami – pardon, Boga mi – i sve o 2) čvrstoj i nepokolebljivoj vjeri Gospodina Boga Oca Svemogućeg u naše nogometaše.

Pogledajmo, uostalom, kako stvari stoje pod 1).

“Dvadeset sedam minuta produžetaka utakmice protiv Portugala, jednako kao i prethodnih devedeset minuta, i jednako kao svih dvadeset pet godina, Hrvati baš ništa ne rade nego prekriženih ruku mole Boga za jack-pot: stoji tako Ante Čačić uz aut-liniju prekriženih ruku, tupo pilji u horizont igrališta, tamo prema portugalskom golu, i moli dragog Boga da se dogodi nešto – ne zna ni on sam što, ne bu se on štel mešat u Njegov posao – pa da Hrvatska nekako da gol i prođe u četvrtfinale. Tako je, naime, hrvatski selektor zamislio taktiku za utakmicu s Portugalom: da se vezni red satima strpljivo dodaje loptom, izvlačeći protivničku zadnju liniju naprijed i otvarajući prostor između njihova dva beka, da se onda nad tim slobodnim prostorom na portugalskoj polovici terena zamrači nebo, a travnjak poharaju najezda skakavaca, veliki potop i sedam godina gladi, pa da se Pepe i Guerreiro u potrazi za hranom povuku u šesnaesterac, oslobađajući lijevi bok za Perišića, a desni za Duha Svetog. A ako bi Ronaldo ili Quaresma slučajno prvi dali gol – ima Čačić, jasno, i plan B – u sudačkoj nadoknadi će ubaciti Kramarića, da uz Božju pomoć zabije četiri komada za laganih 4:1. Uglavnom, na sve je mislio.”

Točno tim riječima prije pet godina opjevao sam taktiku selektora Ante Čačića u utakmici osmine finala Eura protiv Portugala, u kojoj je Hrvatska stotinu dvadeset minuta strpljivo čekala da Dragi Bog opravda njeno povjerenje, a ovaj ostao posve nevidljiv na terenu, kao da ga nema. Svašta se u međuvremenu dogodilo: servisera televizora iz Ilice zamijenio je osvajač prestižnog kupa Ujedinjenih Arapskih Emirata, ali generacija koja je stasala nakon šokantnih poraza 2012. i 2016. odlučila je na Svjetskom prvenstvu u Rusiji stvar konačno uzeti u svoje noge, pa hrabrom muškom igrom, uzdajući se više u sebe nego u Njega, došla do senzacionalnog finala. A onda je Zlatko Dalić uoči utakmice novinarima iz čista mira sve prepustio Bogu: “Ako Bog dade, bit ćemo svjetski prvaci.”

I jasno – da skratim, jer ionako znate – nakon sat vremena bilo je 4-1 za Francuze. Što bi rekao don Domagoj, “Bog nije htio da budemo prvaci”.

I što je – poučen iskustvom svog nesretnog prethodnika, ali i vlastitim mističnim iskustvom iz Rusije – pred prvu eliminacijsku utakmicu ovogodišnjeg Eura napravio Zlatko Dalić? Pred novinarima je svečano objavio kako njega “dragi Bog čuva i gura kad je najteže”, pa uoči osmine finala izložio plan: da vezni red satima gleda kako se Španjolci strpljivo dodaju loptom, izvlačeći im zadnju liniju naprijed i otvarajući prostor između njihova dva beka, da se onda nad tim slobodnim prostorom na španjolskoj polovici terena zamrači nebo, a travnjak poharaju skakavci, potop i sedam godina gladi, pa da Sarabia i Morata u potrazi za hranom dođu pred hrvatski šesnaesterac, oslobađajući desni bok za Juranovića, a lijevi za Duha Svetog. A ako bi Španjolci slučajno prvi dali gol – imao je Dalić, jasno, i plan B – u sudačkoj nadoknadi ubacio bi Oršića i Pašalića, da uz Božju pomoć zabiju četiri komada za laganih i rutinskih 4:1.

Uglavnom, shvatili ste, na sve je mislio.

Stajao je tako Zlatko Dalić uz aut-liniju prekriženih ruku baš kao njegov prethodnik Čačić, tupo piljeći u horizont igrališta, tamo prema španjolskom golu, sve moleći Dragog Boga da se dogodi nešto – ne zna ni on sam što, ne bu se on štel mešat u Njegov posao – pa da Hrvatska nekako uvali gol i prođe u četvrtfinale.

I što je najbolje, Bog je ovaj put opravdao izbornikovo povjerenje.

Nakon što je hrvatski vezni red tako punih dvadeset minuta gledao kako Španjolci, strpljivo se dodajući među sobom, izvlače svoju zadnju liniju naprijed, zaista se na koncu nad tako pustom i oslobođenom španjolskom polovicom terena – točno po Dalićevu genijalnom planu – zamračilo nebo, travnjak su poharali skakavci, potop i sedam godina gladi, sve dok sedmu godinu jednu loptu s centra preko cijelog onog širokog i pustog praznog prostora iznureni veznjak Pedri u magnovenju nije vratio vrataru Simonu, a ovaj – obnevidio od gladi – iz čista je mira pustio da poput pustinjskog miša odskakuće u mrežu.

Dvadeset minuta hrvatski nogometaši nisu ni taknuli loptu, a vodili su 1-0! Hrvati su konačno imali čvrst i neoboriv materijalni dokaz da Bog postoji.

Samo što je to bila – loša vijest.

Danas tako znamo da se Dragi Bog na Parken Stadionu u Kopenhagenu ukazao samo zato da među Hrvatima više ne bi bilo nikakve sumnje u Njegovu volju, i da za poraz ne krive ni Antu Rebića, koji je bio uz aut-liniju dok je Sarabia zabijao za 1-1, ni Joška Gvardiola, koji je uz aut-liniju bio dok je Torres zabijao za 3-1: što je, uostalom, Rebić mogao nego zamijeniti kopačke poderane od sedam godina tumaranja pustinjom Parkena, što je, zaboga, Gvardiol nakon sedam godina gladi i žeđi mogao nego napiti se vode? “Bog nije htio da idemo u četvrtfinale.” Što nas onda, jasno, vodi točki 2) – čvrstoj i nepokolebljivoj vjeri Gospodina Boga Oca Svemogućeg u naše nogometaše i cijelu našu nogometnu vrstu.

Jednostavna analiza svih utakmica Dalićeve Hrvatske na velikim takmičenjima – na Svjetskom prvenstvu 2018. i ovogodišnjem Euru – govori, naime, kako je pobijedila u baš svakoj utakmici u kojoj je pobijediti morala, a koje je igrala pod paskom, hm, tuđih bogova. Redom: u grupnoj fazi Mundijala u Rusiji s glatkih su 2-0 pobijedili muslimansku Nigeriju, a s 2-1 evangelističko-luteranski Island – pobjeda protiv katoličke Argentine bila je, podsjećam, jedina koja nije bila neophodna – potom u osmini finala na penale izbacili protestantsko-luteransku Dansku, a u četvrtfinalu pravoslavnu Rusiju, pa u polufinalu nakon produžetaka i protestantsko-anglikansku Englesku. Prvi put kad su na tom Mundijalu baš morali pobijediti nacionalnu neku momčad pod paskom katoličkog Boga, bilo je to u finalu protiv Francuske. I znamo kako je završilo.

Slično je bilo i na ovom Europskom prvenstvu. Već u prvoj utakmici s imperativom pobjede – poraz od anglikanskog Albiona, baš kao i ona pobjeda protiv katoličkih Gauchosa, bio je nevažan – Hrvati su protiv rimokatoličke češke braće igrali samo 1-1. Srećom, u drugoj svojoj odlučujućoj utakmici Hrvati su igrali protiv kalvinističko-prezbiterijanske Škotske i, naravno, glatko pobijedili 3-1. Prvi put kad su baš morali pobijediti neku rimokatoličku momčad, bilo je, eto, u osmini finala protiv Španjolske. I opet, znamo kako je završilo.

Naučili smo, dakle, da Bog zaista postoji, ali iz nekog razloga ne voli Hrvate. Ili – gledajte to iz vedrijeg kuta – Bog vas možda ne voli, ali zato postoji.

Preostaje vam samo da prekrižite ruke i tupo piljite u horizont igrališta: nije katolički Bog jedini u svemiru, mora postojati još nekakav oblik božanske inteligencije, možda ima i nekog evangelističko-luteranskog Boga, možda ima i kakvog protestantsko-luteranskog, ili protestantsko-anglikanskog, ili kalvinističko-prezbiterijanskom, možda postoji – zašto ne bi postojao? – i pravoslavni neki Bog? Ili barem, štajaznam, nekakav Allah, dželle šanuhu?

Mora negdje biti jedan koji voli Hrvate.