KORIJENI ZLA

Izdvajamo

• U jednu riječ, naučni skup u Sarajevu održan na 8-9. januar bio je nastavak bitke za prepoznavanje stvarnog značaja i sadržine ključnih dokumenata koji su odredili strašnu sudbinu Bošnjaka kao naroda ali i dorade stvarnog značenja pojma genocid sa svim njegovim pravno političkim implikacijama.

Povezani članci

• Igor Borozan: Izravno suprotstavljanje primitivizmu
• Koalicija za zaštitu rijeka BiH pokreće kampanju protiv hidroelektrana
• Srpska, Mostarsko-Banja Lučka, paradigma?
• Za osam mjeseci jedanaest žrtava femicida u Hrvatskoj
• Snežana Čongradin: Predizborni okršaji Dačića i Tadića oko Parade ponosa
• Putin i Vučić položili vence na Groblju oslobodilaca Beograda i Crvenoarmejcu

Foto: Fuad Đidić

“Pravne i političke posljedice Deklaracije o proglašenju Republike srpskog naroda BiH od 9. januara 1992. godine” – Međunarodna naučna konferencija, Sarajevo, gradska Vijećnica 8 i 9. januar 2020.

Piše: Fuad ĐIDIĆ

Bio je to jedan izvanredan događaj. Drugačiji od mnogo ranijih. Inspirativan i nadahnjujući.

Dok su u Banjaluci tog 9. januara ispred očiju ruskog i srbijanskog ambasadora marširali gvozdeni Dodikovi strojevi nominalno policije, a stvarno vojske, u isto vrijeme u zgradi obnovljenje Vijećnice u Sarajevu, 36 istraživača i naučnika iz 8 zemalja svijeta razotkrivali su korijene zla ali, i sagledavali razloge neuspjeha Republike Srpske da prihvati odgovornost za genocid i druge zločine počinjene u njeno ime.

Održavanje jedne Međunarodne naučne Konferencije – gdje će, uz obilje novih zapažanja, naučno biti elaborirane strašne historijske posljedice “Deklaracije o proglašenju srpskog naroda Bosne i Hercegovine od 9. januara 1992 godine” – bila je inicijativa tima istraživača iz Instituta za društvena istraživanja Tuzla, koja je kasnije bila prihvaćena od sličnih naučnih institucija ili univerziteta sa sjedištem u Sarajevu, Mostaru, Zenici, Bihaću ali, i od strane nekoliko poznatih imena i istraživača iz SAD, V. Britanije, Hrvatske, Sjeverne Makedonije, Norveške…

Reklo bi se, ovaj događaj bio je vododjelnica. Poslije duge šutnje i zbunjenosti BiH naučnog, pa i političkog diskursa, prvi puta, po vlastitom utisku, neko se usudio na jedan posve kreativan način suočiti sa današnjom brutalnom realnosti rastakanja zemlje, poricanja genocida i slavljenja zločina. Zvukovima despotskih transportera i udarima vojničkih čizama na ulicama Banjaluke ovaj put suprotstavljene su nove ideje i inicijative, nove institucije, nova saznanja, nova svijest u međunarodnoj zajednici…Ovom prilikom od američkog profesora John Weissa čuli smo kako je generacijama historičara koji pišu na engleskom jeziku promicao ključni značaj Deklaracije od 9. januara 1992. godine kao “paradigme zla” koja je sudbonosno odredila cijeli kasniji niz događaja: izdvajanje iz zajedničke zemlje te, genocid kao njen vrhunaravni cilj. Ovako osmišljenu “kolektivnu namjeru” da formira vlastiti i “posebni politički entitet” putem ove dvije faze, priznaje prof. Weiss “nije bio poznat u  ranijoj historiografiji niti, Holokausta niti, Rwande, ili, bilo kojeg drugog genocida”.

Prof. Marko A. Hoare, historičar, tokom svog odličnog izlaganja prepoznao je značaj Deklaracije… na dva načina; prvo, u kontekstu izgradnje “nacionalne paradržave bosanskih Srba”, drugo u kontekstu “nacrta plana agresije” na BiH koji je bio, kako je prof. Hoare dokazao, ovjeren i stalno osnaživan odlukama režima Slobodana Miloševića. Nadalje, Hoare će također, uvjerljivo dokazati kako Deklaracija od 9. januara nije bila tek, “odgovor” na poteze drugih činilaca uključujući i Predsjedništvo,Vladu i Parlament BiH već, da je prije svega, uz druge poteze SDS i odluke beogradskog vodstva, eminentno sadržavala “elemente nacrta za agresiju na Bosnu i Hercegovinu”.

Briljantni Hikmet Karčić iz Sarajeva pokazao je kako je zapravo, 1991. godina u BiH bila ključna godina “radikalizacije plana” koji se kasnije razvijao počev od – uspostave teritorijalno političkih jedinica u dominantno srpskim mjestima – uspostave paralelne vlasti i, konačno – proglašenje srpske republike 9. januara 1992. godine.

Prof. D. Petigrew i prof. A. Petrila tokom svojih izlaganja poslali su nam jasnu poruku – sadašnja organizacija vlasti u BiH je takva da na dosta “očigledan način produžava nastavak genocida”, “amnestira od prihvaćanja odgovornosti za počinjeni genocid”, “omogućuje realizaciju ciljanih planova kako bi se onemogućio povratak ljudi u entitet Republika Srpska i to putem “proliferacije spomenika osuđenim ratnim zločincima” i “diskriminatorske zabrane spomenika žrtvama genocida”.

Ključni koraci prema zacjeljivanju rana, kao što je prestanak veličanja ratnih zločinaca, otpočinjanje diskusije o kriminalizaciji poricanja genocida, posvećivanje psihosocijalnim potrebama preživjelih žrtava, onemogućeni su upravo zbog strukture i organizacije vlasti formirane Daytonskim sporazumom i postojanje Republike Srpske, kazala je profesorica Ann Petrila, a prof. Petigrew je istaknuo kako – “ponovno ujedinjene BiH” može biti pokrenuto uz “primjenu zakona koji štite ljudska prava”, primjenu “Bonskih ovlasti OHR” te, donošenje “Zakona o zabrani negiranja genocida”.

Moram priznati, na ovom mjestu, da sam u predavanjima nekoliko naših sjajnih istraživača kao što su bili prof Hariz Halilović, antropolog sa U. iz Australije, Prof. Adib Đozić, Prof Tomislav Pletenec iz Zagreba, Prof. Dženeta Omerdić… prepoznao nekoliko novih ideja i razmišljanja koja su zapravo, pravi izazov pred savremenom evropskom pa, i svjetskom historiografijom, a tiču se pitanja – šta je stvarni sadržaj i, šta je stvarni značaj najstrašnijeg ljudskog čina – genocida. To su pitanja na koje nema jednostavnog i uniformnog odgovora a, koja nije bilo lako prenebregnuti pogotovo, tokom naučne konferencije ovog tipa. Usuđujem se ocijeniti da je tradirani značaj i sadržaj pojma genocid i ovom prilikom bio propitivan i, da je to prigodom istaknuta potreba njegove stalne dorade suglasno novim saznanjima, činjenicama i odbijanju počinilaca da prihvate odgovornost za počinjene zločine.

Klasični pojam genocida kako ga mi poznamo iz “rigidne” pravne literature odveć je “tijesan” kako bi obuhvatio stvarni značaj “lepeze” svih strahota koji su bile primijenjene na BiH, i nad Bošnjacima, prije svega.

Ova potreba stalne dorade i nove sadržajnosti genocida prema prof. Đoziću proističe iz činjenice dugog trajanja raskorjenjivanja Bošnjaka kao naroda sa ovih prostora, “količine”, “inteziteta” i “raznovrsnosti oblika zla”  kao, i iz “paradigmatičnog karaktera” koje su kasnije poprimili ovi društvenih procesi i dobili svoje globalni značaj i uticaj.

Evo, u najkraćem što je rekao prof. Đozić: “Rijetki su živi narodi na planeti koji su duže i bezobzirnije, na raznovrsne načine, osporavani, dezavuirani, proganjani, ubijani, kojima je kriptoizirana njihova prošlost kao što je slučaj sa Bošnjacima”.

Poslušajmo sada što je rekao prof. Hariz Halilović: “Sve ovo ne znači da se naučno bavljenje genocidom svodi isključivo na arhivsko istraživanje… i da genocid nad Bošnjacima postaje stvar historije. Izučavanje genocida zahtjeva kontinuirani “terenski rad” u svim sferama i svim razinama društva”.

Prof. Halilović je ukazao na činjenicu “trijumfalizma” kao nastavka genocida nad Bošnjacima koji se dominantno uobličava u “domenu kulture” ali, i kroz “državne institucije u Srbiji i Republici Srpskoj” i to u vidu raznih promocija ili manifestacija tako što se populistički i estradno “glorifikuju zločinci” i “slavi genocid”. Elaboriranjem ove prakse koju, nikad ranije, nismo mogli prepoznati niti poslije jednog genocida, Halilović je pred akademsku zajednicu stavio novi izazov – što se može uključiti u sadržaj genocida, a što ne može, i, što bi to bila profanizacija i relativiziranje sadržaja ovog pojma!?

Vrijedno je istaći da su ovoj konferenciji prisustvovali i autentični svjedoci, preživjeli genocid iz Srebrenice što je dalo sadržaju rada Konferencije jedan snažan ton autentičnosti i što je ojačalo svaku izgovorenu riječ i dalo joj živi karakter. Svaka izgovorena riječ bila je oživljena kroz svjedočanstva i razgovore, izlaganja, prisutnost svjedoka kao što su Majke Srebrenice, a ništa manje nije bilo značajno prisustvo i razgovori sa Hasanom Nuhanovićem, Emirom Suljagićem, Hasanom Hasanovićem…

Azir Osmanović  iz Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari osim, što je u svom  izlaganju govorio o perspektivama rada Memorijalnog Centra, on je ukazao na jednu činjenicu za koju vjerujem da bi mogla biti ključ u odnosu savremenog svijeta prema razumijevanju genocida u Srebrenici.

Evo, šta je rekao Azir Osmanović:

“Tokom posjeta brojnih gostiju svi oni sa velikom pažnjom gledaju našu, ne tako veliku i sadržajnu izložbu eksponata o počinjenom genocidu…Ali, kada njima spomenem da sam upravo, ja svjedok i preživjeli genocida, oni svi, jednostavno – “razrogače oči”. Tu počinje te, pravi interes, dijalog i razgovor”

Svjedoci genocida ne samo da na autentičan način štite istinu o genocidu, oni ohrabruju buduće generacije da istražuju historiju genocida i sagledavaju njegove prave posljedice za BiH i Bošnjake.

Oni su dokaz da genocid nije neka davna i zaboravljena činjenica već da je još tu, pred našim očima, ali sada u formi trijumfalizma i slavlja, zabave…i, da moramo naći pravi način kako se suprotstaviti toj mržnji i poricanju.

Ovu generaciju mladih i odličnih istraživača, odreda doktora nauka, imali smo priliku slušati u Vijećnici. Pomenimo: Sandra Cvikić, Institut društveni Znanosti u Vukovaru, Mujo Begić sa U. u Bihaću, Ajdin Husenispahić, Sedad Dedić i Enis Omerović sa U. u Zenici, Dženeta Omerdić, Rusmir Šadić, Mensur Husić, Midhat Čaušević, Vedad Gurda svi sa U. iz Tuzle, Adnan Velagić sa U. u Mostaru, Sead Turčalo, Sanjin Kodrić, Jasmin Hodžić, Alen Kalajdžija, sa U. Sarajevo.

Uz njih čuli smo i neumornog Emira Ramića, osnivača Instituta za proučavanje genocida iz Canade, koji je svoj život posvetio aktivizmu kada je uspio preživjeti genocid u Prijedoru kao i  Ahmeda Lindova iz Norveške, te Zečira Ramčilovića sa Instituta za Nacionalnu historiju Univerziteta Kiril i Metodije iz Skopja.

Ovo je generacija koja nastavlja putovanje.

I za kraj da pomenem kako sam razumio sadržaj jednog divnog razgovora kojeg sam, na kraju same Konferencije, imao sa Hasanom Nuhanovićem.

“Znam za pozive da se okrenemo budućnosti. I ja se okrećem prema budućnosti. I ne živim u prošlosti. Ali, prošlost živi u meni.”

U jednu riječ, naučni skup u Sarajevu održan na 8-9. januar bio je nastavak bitke za prepoznavanje stvarnog značaja i sadržine ključnih dokumenata koji su odredili strašnu sudbinu Bošnjaka kao naroda ali i dorade stvarnog značenja pojma genocid sa svim njegovim pravno političkim implikacijama.