Tanja Miletić Oručević: Šta hoće kritičari feminizma?

Povezani članci

• Božica Jelušić Dubravki Šuici: Bandiera rossa u mojoj kući se pjeva, citira i uvažava na dnevnoj bazi
• Presuda Herceg Bosni i zločinu kao takvom: Mostar sa okolinom je bio jedan veliki logor
• Evo što je i čiji je pozdrav ZDS
• In Memoriam: Marinko Čulić (1951.-2023.)
• Reakcija na filofašističke pojave u našem društvu
• Osuđuju radikalizam a veličaju NDH

Nema danas razumnog čovjeka koji će negirati potrebu žena za boljom regulacijom reproduktivnih prava, radnih prava, prava na obrazovanje ili borbu protiv porodičnog nasilja. Desetine ženskih organizacija i hiljade aktivistkinja vrijedno rade na tome već puno godina; ali dok ta pitanja ne budu zadovoljavajuće riješena, čisti je intelektualni snobizam prezirati ciljeve drugog talasa feminizma u ime onih koji su moderniji i „više sexy”.

Piše: Tanja Miletić Oručević

Na sveopćem najdražem sokoćalu, što će reći Facebooku, uglavnom provodim vrijeme u zezanju i razbibrigama (nikad od mene sposobne poduzetnice, pa da širim reklamne materijale o svom umjetničkom obrtu) ali – kao i ostali koje znam – s vremena na vrijeme ne odolim izazovu da gdjekome odgovorim na neki status i upustim se u diskusije na tzv. ozbiljnije teme. Kako se takve diskusije uglavnom završe konstatacijom da „FB nije mjesto za ovakve rasprave”, a neki dan se povede jedna koja je imala zanimljiva, i po svemu tipična i česta pitanja – hajdemo zamisliti da ovo ovdje jeste mjesto, i da mogu napisati par riječi u odgovoru kolegi koji se u preopširnom i pomalo nedorečenom statusu požalio kako mu je pun kufer – feminizma.

Pomislili ste možda da je to jedan od mnogih danas „ugroženih” muškaraca, kao neki koji  se javio u diskusiju da se požali što zbog politike i inih trtljarija suvremena žena  – o, užasa! – zanemaruje svoju prirodnu funkciju majke…Ali ne, stvar je mnogo zanimljivija ; ovaj diskutant nezadovoljan je formama bosanskohercegovačkog feminizma, u neku ruku optužuje ga za izdaju i kolaboraciju sa prirodnim ideološkim neprijateljem….

No evo – vrlo skraćenih i „prepjevanih” par glavnih grijehova onoga što pitac našem feminizmu stavlja na dušu – i mojih protuargumenata koji se nisu mogli naći na onoj FB raspravi nakon što je stvar u širem društvancetu prerasla u opću zezanciju (kao i obično):

– Veli pitac da naš feminizam postoji samo uz dozvolu i blagoslov neuništivog i neupitnog patrijarhata, da se svodi na formalno i vještačko pitanje kvota u politici koje onda opet – u našim jadnim partijama – postaju samo veći broj ruku koje se dižu za ono što se „odozgor” nalaže.

Eh, već na početku je pomalo brvno u oku posmatrača. Jeste, istina je da postoji mnogo zastupnica na raznim nivoima vlasti, članica raznih političkih partija u BiH, koje su se našle na listama u ime popunjavanja kvota, nisu same željele politički angažman (razne supruge, tetke i komšinice članova stranke), nemaju prave političke aktivnosti osim pokornog ispunjavanja naloga iz stranačkog vrha. Ali – vrli pitče – postoji li u njihovom djelovanju ijedna dodirna tačka s feminizmom? Po čemu su one posebne ili drugačije od muških stranačkih kolega koji djeluju kao iste političke marionete? Je li feminizam – ako je, a jeste, povećanje učešća žena u političkom odlučivanju nametanjem kvota na listama i pariteta u izvršnim organima kao sredstvo u borbi za jednakopravnost – kriv što su ove žene u biti apoltične marionete? Je li demokracija kriva što mnogi politički predstavnici postupaju nedemokratski? Spomenuta tužna praksa nema veze s feminizmom, ali ima s prirodom naših političkih partija i manjkavostima političkog sistema.  S druge strane; ako pitac smatra da su kvote krive tome da su političke predstavnice neadekvatne žene, to bi značilo da su žene općenito neadekvatne za politiku i da bi njihovo biranje trebalo izbjegavati. Povezivanje feminizma s političkim predstavnicama u BiH ima još jedan ozbiljan problem: ne zaboravimo da su većina partija u izvršnoj vlasti oba entiteta u biti desne partije, pa stranačka disciplina i, ako hoćete, ideologija tih partija onemogućava feministički politički angažman – naravno – po svojoj prirodi lijevi. Malo dalje od domaćeg terena – nedavno je poljska javnost svjedočila užarenim kršćanskofundamentalističkim govorima jedne poslanice u Parlamentu u borbi protiv legaliziranja tzv partnerskih veza osoba istog spola (o, da, u katoličkoj Poljskoj tom zakonu je falilo svega nekoliko glasova za usvajanje). Osobu i poglede dotične gospođe (nažalost, univerzitetske profesorice) niko razuman ne bi povezao s feminizmom. Osobu i poglede gospođe Anne Grodzke, prve poljske transseksualne parlamentarke, članice Parlamentarne grupe žena, prirodno – bi; naravno da je ona članica ljevičarske stranke Ruch Palikota. Ukratko, primjedba da je na feminizam propao jer se sveo na nefeminističke političke dizačice ruku u nacionalnim strankama utoliko nema smisla da ne vjerujem da bi ijedna od dotičnih gospođa dobrovoljno priznala ikakvu vezu sa feminizmom.

– Diskutant dalje obrazlaže pitanje kvota koje ga tako muči i objašnjava da je liberalni feminizam uzurpirao poziciju koju bi trebali zauzimati idejno raznoliki feminizmi, u množini.

Koliko god meni lično liberalni feminizam, ili čak šire, sve borbe drugog talasa feminizma, bio ili ne bio simpatičan, i gdje god bile moje lične ideje i interesi – činjenica je da je u okolnostima u kojima mi živimo, u Bosni i Hercegovini danas, neophodno dovršiti one sistemske i legislativne borbe koje su u sretnijim dijelovima planete prevaziđene. I čak ne mislim da je to pitanje razvikanog patrijarhalnog mentaliteta; puno ozbiljniji problem je naša nerazvijena demokracija i slabo funkcioniranje države. Nema danas razumnog čovjeka koji će negirati potrebu žena za boljom regulacijom reproduktivnih prava, radnih prava, prava na obrazovanje ili borbu protiv porodičnog nasilja. Desetine ženskih organizacija i hiljade aktivistkinja vrijedno rade na tome već puno godina; ali dok ta pitanja ne budu zadovoljavajuće riješena, čisti je intelektualni snobizam prezirati ciljeve drugog talasa feminizma u ime onih koji su moderniji i „više sexy”.

Dalje se, u vezi s tim, diskutant zapitao – kakav je uopće bh feminizam i zašto ga nema u medijima.

Tvrdim – kao što sam stigla utvrditi čak i na FB, što je naišlo na podrugljivu nevjericu sugovornika – da je bh feminizam zdraviji i progresivniji od mnogih drugih političkih praksi, pa čak da je i u regionu na vrlo značajnom mjestu. Teško je nekog uvjeriti u ovakvu tvrdnju koja bi zahtijevala podastiranje mnoštva dobrih primjera (mada mi je prilično čudno da sugovornik za njih ne zna) no – evo ih par, sasvim nasumično odabranih. Jezička politika rodne korektnosti u Bosni i Hercegovini je neuporedivo progresivnija nego u Srbiji (gdje se i dan-danas u novinama za glumicu hladno napiše da je „prvak drame”). Koliko god to nekome beznačajno izgledalo, prema onoj Wittgensteinovoj „granice moga jezika su granice moga svijeta”, jezička rodna korektnost mijenja svijest o jednakopravnosti žena u društvu. Mi imamo iznimne feminističke autorice i teoretičarke, od prerano preminule prof dr Nirman Moranjak Bamburać, čiji su radovi izvor inspiracije cijeloj regionalnoj feminističkoj sceni, do, recimo, feminističke teologinje dr Zilhe Šiljak. Imamo koliko- toliko i izdavačke djelatnosti  i prijevoda. Imamo i tipičnih inicijativa trećeg talasa feminizma; mlađe grupe i aktivistkinje (Cure, Crvena itd) se angažuju u ekofeminističke akcije, umjetničku i teorijsku praksu, od početka su podržavale i blisko surađivale s queer grupama i inicijativama itd. U tom pogledu – u široko shvaćenom feminizmu koji obuhvata i queer – možemo se, recimo, pohvaliti nedavno izdanim sjajnim Pojmovnikom LGTB kulture i nekoliko sličnih publikacija U Sarajevu postoji postdiplomski program Centra za rodne studije, regularan univerzitetski studij. Takvog nema ni u Zagrebu ni u Beogradu.

I najzad, postavlja vrli pitac jedno pitanje koje sam čula više puta:  gdje su danas socijalistički ili marksistički feminizam na sceni?

Odgovor nepostojanju ili nevidljivosti marksističkog feminizma vjerojatno treba tražiti u nepostojanju, ili krizi, ili neorganiziranosti marksističkog promišljanja uopće u BiH. Ne mogu sada ulaziti u razloge očite krize, kako teorijske tako i aktivističke marksističke scene. Ali bih pitcu skrenula pažnju na jedan aspekt koji vjerojatno zaboravlja, ili ne želi da vidi: praktički sve aktivnosti feminističke i uopće ženske aktivističke scene u BiH u osnovi su od početka u skladu s osnovnim markstističkim vrijednostima – solidarnosti, jednakopravnosti, antimilitarizma, borbe protiv bilo kakve dominacije i izrabljivanja. Je li marksistički raditi danonoćno sa žrtvama nasilja, siromašnim i obespravljenim romskim ženama, azilanticama, djevojčicama i djevojkama koje u odrastanju dobivaju pogrešne predodžbe o rodnim ulogama i vlastitoj seksualnosti, organizirati zadruge žena koje pokušavaju prehraniti svoju porodicu, otimati makroima iz ruku žrtve traffickinga, obrazovati žene o nužnosti participacije u političkim procesima, praviti inicijative za parlamentarne grupe, kampanje  od zajedničkog interesa za žensku jednakopravnost, ulične akcije, performance, izložbe, arhive feminističke umjetnosti bivše Jugoslavije, inicijative za nazivanje gradskih ulica imenima narodnih heroina i podsjećanje na ulogu žena u NOB…? Po mom mišljenju jeste. Možda ne na onaj način na koji je marksizam postao pomalo pomodan, sigurno ne atraktivno za šarene medije. Ali onoliko važno koliko bosanskohercegovački feminizam uspijeva da svakoga dana poboljša život makar jedne žene. A to je, ipak, mnogo ozbiljnije i važnije od prezira ili aklamacije medija i intelektualne čaršije.