Dunja Hrnjičić: Voljela bih da dočekam da ubica bude pronađen i doveden pred lice pravde

Izdvajamo

• Iako Dunja danas ima 74 godine još uvijek ima snagu da se bori. Svake godine krajem februara javno o tome govori i govorit će dok je živa. Nikad odustati neću, to sam dužna svome mužu mrtvom i svojoj djeci, poručuje Dunja.

Povezani članci

• Drago Bojić: Hrvatstvo po mjeri Hrvatskog narodnog sabora
• HERCEG-BOSNA U HAAGU (14): “Gospođo, idite kući. Sutra će biti krvav dan u Mostaru.”
• Uticaj kokošjih bataka na život povratnika
• Svetlana Broz: Kako će se i kada mladi ljudi, rođeni posle zločina, suočiti s istinom o zločinima svojih otaca?
• Viktor Ivančić: Vrijedi se boriti protiv pasjih sinova
• STUPORI DRUŠTVA: ANDROGENI KAMENI PSIHOPATRIJARHATA

Već osamnaest godina Dunja Hrnjičić iz Mostara obija pragove tužilaštava i sudova tragajući za istinom o stradanju njenog supruga Smaila i ranjavanju sina Armena. Nažalost, još uvijek se ne zna ni nalogodavac ni počinitelj. 

Smail Hrnjičić je 28. 2. 2003. godine smrtno stradao u eksploziji podmetnute ručne bombe nakon završetka obnavljanja stana u zapadnom dijelu grada Mostara. Nakon što je došao u stan da pokupi alat i radno odijelo iz plakara, podmetnuta bomba je eksplodirala i Smail je na licu mjesta poginuo, a sin Armen zadobio teške tjelesne povrede.

Ovaj predmet, jedan je od trideset postdejtonskih neriješenih ubistava u Mostaru koje godinama institucije prebacuju iz jednog tužilaštvo u drugo. Za to vrijeme smjenjivali su se tužitelji i istražitelji, plasirale neistinite informacije, a Dunja gotovo svaki mjesec ide u Tužilaštvo i uporno traži pravdu. Obraćala se međunarodnim i bh. organizacijama i pojedincima ali nažalost, nema nikakvog pomaka.

Iako Dunja danas ima 74 godine još uvijek ima snagu da se bori. Svake godine krajem februara javno o tome govori i govorit će dok je živa. Nikad odustati neću, to sam dužna svome mužu mrtvom i svojoj djeci, poručuje Dunja.

Hoće li tužilaštvo konačno početi raditi posao za koji je dobro plaćeno ili će i dalje zavlačiti nesretne ljude s još ‘jednim od’ neriješenih i zaboravljenih slučajeva?

Zar je to sve što ostaje od čovjeka njegovim najmilijima, da je bio “jedan od…” u kronici jednog poganog vremena?

Kao svjetlo na kraju tunela Dunja vidi u organizovanju Udruge koja će okupljati sve one kojima su ubijeni i nestali članovi familije u ratu i poslije, koji će se zajedno boriti za istinu i pravdu.