Detroit: ‘Grad avet’ kojim su zavladali psi i bande

Povezani članci

• Kataklizma novinarstva: zašto sumnjati u laž?
• FOTOGRAFIJA CRNE RUPE
• „Žena iz naroda“ svađa se s – narodom!
• SEJO ĐULIĆ ODGOVARA MARIJU KORDIĆU: STATISTA BEZ PROBE
• Samoubojstvo riječima
• Godišnjica ruske agresije na Ukrajinu: “Srpski svet” i zapadna politika “umirivanja”

Nekadašnji američki industrijski mišić, danas leži u ruševinama – ukočen portret urbanog raspadanja kojeg je opustošila globalna recesija. Grad u kojem se tijekom 60-ih i 70-ih godina trošilo po glavi stanovnika više na obrazovanje, socijalnu skrb, infrastrukturu negoli u bilo kojem drugom gradu.  Prazne tvornice, spaljeni domovi, utihnule banke, napuštene policijske stanice otpaci su grada nekada zvanog Motor City, gdje je Henry Ford napravio svoj prvi automobil.

Piše: Maša Galić

Zašto gradovi umiru?

U jednom članku piše da grad ne umire kada ga napusti zadnji stanovnik nego se to dogodi kada gradska poglavarstva gube industriju i vitalno stanovništvo koje je činilo taj grad važnim.

Nekolicina američkih gradova koji su nekoć bili važna industrijska središta, važne luke ili veliki financijski centri su praktično nestali. Što se dogodilo?

Rast jeftine proizvodnje u Japanu uništio je mogućnost za određene američke industrijske gradove da aktivno sudjeluju i utrkuju se na globalnom tržištu. Politika američke vlade te sindikati koji su tražili veće naknade što je eskaliralo u velike troškove proizvodnje, su također bili indikatori koji su vodili u propast tih gradova.

Jedan od američkih top 10 umirućih gradova je i Detroit.

Detroit ili zvani Motor City, grad koji je 1950. godine bio peti najveći američki grad i imao je 1.9 milijuna stanovnika, do 2000. godine imao je 951,000, a 2007. godine nije bio čak ni u top deset najmnogoljudnijih gradova u SAD-u.  Broj stanovnika će se vjerojatno smanjiti na sljedećem popisu. Osim broja stanovnika promijenio je se i rasni sastav grada. U periodu od 1950. do 2010. godine broj stanovnika crne rase povećao se sa 16,2% na 83,6%, dok se broj stanovnika bijele rase smanjio sa 82,7% na 10,6%. Otprilike 1. 400,000 do 1. 600,000 stanovnika bijele rase je napustilo grad.

Broj stanovnika u Detroitu je počeo rasti 1920. godine kada je Henry Ford postavio pokretnu traku i kada je povisio plaću na 5 dolara dnevno. Radnici su najčešće dolazili sa samog juga i sa srednjeg zapada. Danas, broj stanovnika u Detroitu iznosi oko 700,000. Grad se nalazi na 66 mjestu od mogućih 68 najvećih gradova u SAD-u.

Velike kompanije automobila u Americi su postale obrambeni poduzetnici tijekom Drugog svjetskog rata. Nakon rata, auto industrija se silno razvijala kao i američka srednja klasa. Tijekom 1960-ih američke auto kompanije su imale gotovo 90% domaćeg tržišta, a General Motors je imao 50% samo za sebe.

Detroit je počeo propadati kada su se 1970-ih godina počeli uvoziti japanski automobili. Već od 1980-ih auto industrija Detroita je bila uništena.

Nekadašnji američki industrijski mišić, danas leži u ruševinama – ukočen portret urbanog raspadanja kojeg je opustošila globalna recesija. Grad u kojem se tijekom 60-ih i 70-ih godina trošilo po glavi stanovnika više na obrazovanje, socijalnu skrb, infrastrukturu negoli u bilo kojem drugom gradu.  Prazne tvornice, spaljeni domovi, utihnule banke, napuštene policijske stanice otpaci su grada nekada zvanog Motor City, gdje je Henry Ford napravio svoj prvi automobil.

Gotovo trećina od 140 gradskih trgova je napušteno. Javni prostori za zabavu poput kina, kazališta, prostorije za ples kao i medicinski centri, sve  trune i propada. Detroit je najvećim dijelom napušten. Tu je otprilike oko 78,000 napuštenih objekata. Njih oko 38,000 se smatra veoma opasnim. U Detroitu ima gotovo 31,000 praznih kuća te 90,000 slobodnih parcela. Prosječna cijena prodanih kuća za 2012. godinu iznosila je $7,500, dok je u 1. mjesecu 2013. godine prodano 47 kuća po cijeni čak od $500 te pet posjeda po $1. Mnogi Detroit opisuju kao grad duhova, ističući da kada prolazite kroz taj grad on izgleda kao neka farma ili kao potpuna divljina.

Jedan od tri  čovjeka žive ispod federalnog nivoa siromaštva. Gotovo polovina djece živi u siromaštvu. Nezaposlenost mladih ljudi doseže čak do 50%. Ne postoje bolnice za ljude bez zdravstvenog osiguranja, mnogobrojne škole su zatvorene. Nepismenost doseže čak do 50%. Država Michigan troši više budžeta na zatvore nego na edukaciju kao prilog tome imaju drugi najveći pritvor u državi.

Grad je i formalno bankrotirao 18.7.2013. kao jedan od najvećih američkih gradova koji je ikada potpisao bankrot sa ukupnim dugom od čak 18,25 milijardi dolara. Pola od ukupog duga predstavljaju neuplaćene obaveze za mirovinski fond te druga primanja koja dolaze nakon prestanka zaposlenja.

Nemilosrdna federalna i gradska politika je svaki prihod umanjila pošto je smanjen broj stanovnika u Detroitu, poput zdravstvenog osiguranja, obrazovanja, gradskog servisa. Napuštanje cijelih kvartova gdje su neki ljudi ostali i dalje živjeti je zastrašujuća činjenica. Jedna od brutalnijih stvari jeste odluka službe za snabdijevanje električnom energijom da gase struju stanarima koji nisu izmirili troškove. Njih nekoliko hiljada žive u mraku čak i na niskim temperaturama i bez grijanja. Obamina administracija i „urbana politika koja se bavi gradovima koji tonu“ ulaže novac za premještanje ljudi sa izoliranih dijelova Detroita u neka druga stabilna područja. Gradsko poglavarstvo i gradonačelnik žele suziti grad jer kako kažu „Ima previše zemlje i previše troškova za nas kako bi nastavili voditi grad kao nekada… Ne možemo podržavati svaki kvart…“

Neki izvori navode da je grad Detroit kada je počelo „krvarenje“ novca prvo povećao lokalne poreze na nivo državnih. Do danas Detroit ima najveću stopu poreza u državi Michigan.

Ono što možda najviše zabrinjava u gradu Detroitu jesu napušteni psi. Njih 50,000 luta pustim ulicama Detroita tražeći hranu. Stanovništvo koje se iseljavalo, napuštali su svoje ljubimce koji su sada prepušteni sami sebi. Postoji nekoliko ustanova za zbrinjavanje životinja koje udomljavaju napuštene pse te im pružaju privremeno utočište, hranu. Međutim, mnogi od njih ne mogu opstajati zbog katastrofalne situacije u kojoj se nalazi grad Detroit pa samim time ne mogu se starati o mnogobrojnim psima. Čak 70% pasa koji dolaze u ove centre budu eutanazirani zbog financijske situacije i nedovoljnog kapaciteta za smještaj. Lutalice koje nisu zbrinute stvaraju ozbiljne probleme stanovnicima koji su ipak ostali u većinski napuštenim dijelovima grada. Primjeri poput pronalaženja mrtvih pasa u poplavljenim podrumima napuštenih kuća su svakodnevica u Detroitu. Zbog nedostatka hrane, psi pronalaze hranu na razne načine. Napadaju ljude ispred kuća, postoje snimke  gladnog psa koji jede zaleđeno mrtvo štene itd. Poštari više ne žele dostavljati pisma i obavijesti upravo zbog napada nekolicine pasa na njih. Samo prošle godine (2012.) evidentirano je 903 ugriza pasa na ljude.

Detroit ima neke od najvećih stopa kriminala u SAD-u, sa stopom od 62.8 na 1000 stanovnika za imovinska kaznena djela, a 16.73 na 1000 stanovnika za nasilne zločine (u poređenju sa nacionalnim podacima prema kojima je stopa od 32 na 1000 stanovnika za imovinska kaznena djela te 5 na 1000 stanovnika za nasilne zločine u 2008. godini). Stopa ubojstava u Detroitu je 53 na 100,000 stanovnika u 2012. godini, deset puta veća negoli ona u New Yorku. U 2012. godini Forbes-ov izvještaj je naveo Detroit kao najopasniji grad u SAD-u već četvrtu godinu zaredom. Navode FBI-ov izvještaj koji je utvrdio da gradsko područje ima znatnu stopu nasilnih zločina kao što su ubojstvo a ne ubojstvo iz nehata, prislina silovanja, pljačke te teži napadi. Prema podacima dužnosnika iz Detroita u 2007. godini 65-70% ubojstava u gradu su vezana uz drogu. Stopa neriješenih ubojstava u Detroitu je dosegla čak 70%.  Da je situacija u gradu zastrašujuća potvrđuju i redovne pljačke benzinskih crpki gdje skupina ljudi upada u prodavaonice i razbijaju police te uzimaju sta im se sviđa sa istih. Zastrašujuće je i to što policija ne radi mnogo da bi zaustavila taj kriminal, preslabe su policijske kontrole pa se češće događaju situacije poput ovih koje navode poslodavce da zatvaraju svoje poslovne objekte. Menadžeri i službenici tih radnji ne smiju javno govoriti o pljačkama jer se boje za vlastiti život.

Tzv. tinejdžerske bande, skupine mladih ljudi njih čak po 40-ak u skupini koji haraju ulicama Detroita, napadaju i zauzimaju poslovne objekte u kojima sebi dozvoljavaju da rade što im se sviđa. U slučaju da se trgovac suprotstavi vandalističkom ponašanju, obično nastrada. Odmetničko ponašanje zastrašuje ljude koji ne žele više ulaziti u takve radnje. Tinejdžeri doslovno zauzmu cijeli prostor kao da je njihov te upravljaju njime dok policija ne dođe. U tim trenucima policija ih ili uhapsi, neki pobjegnu, međutim nakon odlaska policije sve se opet vrati na isto.

Nezavisni poslodavci, tj. oni koji imaju svoje poslovne objekte smatraju da je veoma teško opstati u Detroitu, gradu koji je drugi na FBI-ovoj listi opasnih gradova u državi, opisuju ga kao „ratnu zonu“. U nekim prodavaonicama trgovci su odvojeni od mušterija zaštitnim staklom kako ne bi došlo da napada. Mnogi od njih stalno uz sebe drže oružje koje im pruža neku vrstu sigurnosti od potencijalnih napada.