Vesna Milek: Violončelo? U ‘U2’ je ženska, a u ‘Smooth Criminal’ je muško

Povezani članci

• BRATSTVO I JEDINSTVO
• Pusić: Izražavam sućut Srbiji zbog “poludjelog ratnog zločinca”
• UZBRDICE/NIZBRDICE Ljubo R. Weiss: Kada antićiriličari razbijaju ili priča o tri Adolfa
• Slijedi rekonstrukcija vlasti u Federaciji BiH
• Back to the Future
• Patriotsko je naučno, jebeš metodologe

2 Cellos: Luka Šulić i Stjepan Hauser

Kad sjednu na bijelu sofu u prostorima mariborskog ‘Vetrinjskog dvorca’, za tren se učini da ih neće biti moguće ukrotiti. Doskočice, zarazan smijeh, spontane izjave koje ne popravljaju…Momci pucaju od energije, ali već nakon prvih minuta razgovora naslutiš nevjerojatnu senzibilnost; za glazbu, za njihov instrument, za duh vremena.

Priču poznajemo: violončelisti Puljanin Stjepan  Hauser (25) i godinu dana mlađi Mariborčanin Luka Šulić su 20. siječnja 2011. na web stranicu portala Youtube stavili svoje obrade hita Michaela Jacksona ‘Smooth Criminal’. Video spot  kojeg je režirao  mladi hrvatski  režiser Kristjan Burlić je u nekoliko dana postao Youtube fenomen, do sada je zabilježeno preko pet milijuna posjeta. Poziv Eltona Johna, izdavačke kuće Sony i Ellen Degeneres ih je katapultirao među zvijezde.  Obojica su još prije medijske euforije završili studije – Luka na Kraljevskoj glazbenoj akademiji u Londonu, Stjepan na Kraljevskom koledžu u Machesteru – i postali atrakcija na svjetskoj turneji Eltona Johna…

U zadnjih mjesec dana su promijenili tri kontinenta: Ameriku, Aziju i Europu. Na svakom koncertu se potrgaju strune njihovih električnih violončela i pucaju glasovi obožavatelja, navodno se u hotelima po svijetu moraju prijavljivati pod lažnim imenima. Nedavno su bili kod Jay Lenoa, nastupili su u jednoj od najgledanijih epizoda serije ‘Glee’. Nakon koncerta u studenom sa Eltonom Johnom na Stožicama u Ljubljani, u okviru manifestacije  ‘Maribor Europska prijestolnica kulture’ prvi put su se samostalno predstavili slovenačkoj publici u rasprodanom ‘Taboru’. 

Kojeg je spola violončelo?

Stjepan: Ženskog, definitivno.

Luka: Nije nužno. Zavisno šta sviraš.

Stjepan: Tačno: ako sviraš recimo AC/DC je sigurno muškog spola, da lakše izraziš tu agresivnost.

A ako sviraš Šostakoviča?

Stjepan: Mijenja se, u preludiju postane žensko, u drugim djelima muško, jer moraš izraziti strast, agresivnost.

Luka: Kod ‘With or Without You’ od U2 je recimo opet žensko. (osmijeh) 

Zašto od svih instrumenata izabereš baš violončelo, a ne recimo violinu koja važi za najpopularniji instrument?

Stjepan:  Ah, iracionalno. Ljubav je uvijek iracionalna. (smijeh).  

Luka, Vi ste počeli svirati kad Vam je bilo pet godina. Vjerojatno je i Vaš tata violončelist imao svoje prste u tome.

Luka: Sigurno je prvu inicijativu dao tata, a znam da me je nešto stvarno moralo privući, da sam toliko vremena ustrajao.  Kad si dijete, radije bi išao vanka igrati nogomet. A ja sam sjedio u sobi i vježbao.  Zašto violončelo? Hm, njegov topli baršunasti zvuk, koji je najbliže ljudskom glasu. Kad sviraš, držiš ga među nogama, skoro u zagrljaju…Taj osjećaj intime. 

Instrument kao živo biće, osoba?

Stjepan: Dobro, kad si dijete, to ne doživljavaš tako.

Luka: Kako da ne? Naravno da osjećaš…Uspostaviš odnos sa instrumentom.

Stjepan: Ja sam bio čudno dijete. Izradio sam violončelo iz ljepenke, godinama prije nego sam ga stvarno počeo svirati. 

Kako to mislite, od ljepenke?

Stjepan: Ništa, izrezao sam ga iz ljepenke i improvizirano svirao na njemu. Ludo dijete, šta ćeš… (smijeh) Mamu sam sve vrijeme molio da me upiše u glazbenu školu, ali samo na violončelo. Ništa drugo me nije zanimalo, ni violina, ni klavir, samo violončelo. Onda o violončelu nisam razmišljao kao što razmišljam danas. Njegov oblik, ženske obline, te stvari… (osmijeh). Privukao me je topao ton, baršunasti zvuk. 

Jesu li na studijama krvavili prsti?

Stjepan: I to. Kad sam najzagriženije vježbao. A posebno u srednjoj školi.

Luka: Obično se, kad dođeš u pubertet, desi prijelom: ili zagrizeš ili prestaneš.

Stjepan: Nas dvojica smo zagrizli kao ‘manijaci’. 

Sada je na redu priča o vašem rivalstvu: ‘rivali, koji su postali suradnici’. S kim se u stvari takmičiš? Sa klasičnim kompozitorima, sa majstorima violončela, sa samim sobom?

Luka: Sam sa sobom, i to je motivacija, sigurno.

Stjepan: Prije svega se radi o tome da želiš što bolje, što savršenije odsvirati djelo. Što više vježbaš, manje se moraš kontrolirati, slobodniji si u interpretaciji i više možeš uživati, više voliš to djelo. 

Dirigentica Živa Ploj Peršuh, koja je, Vas Luka, čula kako svirate prije par godina, rekla je da je zanima da li ste sada, kad ste već godinu dana u show businessu, izgubili taj dodir, tu ‘nevjerojatnu lakoću, slobodu u interpretaciji klasičnih djela’, koju ste imali.

Luka (osmijeh): Mislim da je nisam izgubio. U stvari mislim da sam ove zadnje godine još više napredovao.

Stjepan: Ali u stvari ne izgubiš dodir. Kad sviraš ‘With or Without You’, još više se možeš udubiti, nego kad izvodiš neko klasično djelo.

Luka. Emocija je ista.

Stjepan: Emocija je ista, vibrato je isti, ton…Sve doživljavam slično, kao da sviram lijepo klasično djelo. Dobro, svirati AC/DC ili Nirvanu  je, jasno, nešto drugo. 

Da li bi te aranžmane popularnih komada, priređenih za dva violončela, mogao odsvirati neko ko nema za sobom toliko godina klasičnog violončela?

Luka: Usuđujem se reći da ne bi.

Stjepan: Zvučalo bi kao većina crossovera – jeftino i žalosno (osmijeh). 

Zašto se talentirani violončelisti, koji pobjeđuju na najznačajnijim svjetskim takmičenjima, odluče da prirede Michaela Jacksona, snime video i objave ga na portalu Youtube?

Stjepan: U prvom redu smo namjeravali da kroz nove aranžmane razvijemo našu tehniku i istražimo mogućnost instrumenta. U klasici imaš note koje moraš odsvirati, ne možeš u već napisano djelo ugurati neke nove note. Kad radiš novi aranžman za pop-rock komad, imaš potpunu slobodu i tako se razvijaš.  Otkrivali smo sve mogućnosti instrumenta kojeg smo odabrali i s njim odrasli…Zato. 

Više puta ste rekli da je vaš cilj bio ‘revolucionizirati i popularizirati violončelo’, s druge strane s tim priredbama ne popularizirate klasičnu glazbu, što bi trebao biti moto crossover glazbenika?

Luka: (zbog značaja podigne glas) Kako da ne? Na Youtubeu imamo puno snimaka na kojima sviramo klasična djela Rahmanjinova, Šostakoviča, Piazzole…svaki dan imaju više posjetitelja, svaki dan sve više komentara.

Stjepan: Svi naši fanovi, koji nas vole recimo zbog aranžmana Nirvane, pogledaju i snimke izvedbe klasičnih djela – i pitaju gdje mogu dobiti klasične albume.

Luka: Sigurno klasičnu glazbu približavamo i onima koji je prije nisu slušali. Više nego neko ko svira samo klasiku za uvijek jednu te istu publiku, koja ima pretplatu i sluša ono što joj  je ponuđeno. 

Vanessa Mae je sa električnom violinom, zatvorenih očiju u ekstazi Vivaldija i sa techno podlogom bila prvi fenomen te vrste i postala je jedna od najprodavanijih autorica.

Stjepan: No, Vanessa Mae je dobar primjer jeftinog crossovera. 

Zašto jeftinog?

Luka: Ako uzmeš klasično djelo i dodaš mu techno beat, to za mene nije ništa drugo nego banaliziranje klasičnog djela koje je samo po sebi genijalno. Treba ga na odgovarajući način interpretirati. 

Stjepane, hoćete li za svog zemljaka Maksima Mrvicu brižljivije odabrati riječi?

Stjepan: (osmijeh) Maksim Mrvica je rođen za to što radi. Ima razrađen imidž, stil. Njemu to leži.

 Kad smo baš kod imidža…Komentari ispod videa na Youtubeu pored interpretacije i aranžmana spominju vaš ‘razrađen imidž, nastup, pun strasti, erosa’, ‘vaše poglede’…Je li bila homoerotična nijansa u videu namjerna?

Luka: Nešto tako je spomenuo i Elton John (razigran smijeh obojice). Najprije – nas obojica u sebi imamo takmičarskog duha. I u tom videu se radi prije svega o tome. Kroz glazbu se borimo jedan s drugim. To je duel, dvoboj, i aranžman je takav, nas dvojica smo takvi, imamo takvu energiju, takmičarski duh, intenzitet…

Stjepan: Možete mi ne vjerovati, ali nas dvojica to stvarno nismo planirano napravili. Kao što je rekao Luka, to je bio glazbeni dijalog – kako je ispalo to je druga stvar. Kad bismo to radili namjerno, rezultat bi mogao biti vrlo jeftin. Sve mora biti što organskije, što jednostavnije. Po mom mišljenju je upravo zbog toga taj video postao fenomen. Zamislite da se to tako raširi za nekoliko dana. I to je bio naš prvi izlet iz klasike. 

Stjepane, kao što ste rekli u showu Ellen DeGeneres, kad ste 20. siječnja svoj video postavili na mrežu, otišli ste u toalet i kad ste se vratili pred računar, broj posjeta je porastao na milijun.

Stjepan: Da, nije mi bilo jasno šta se događa. Potpuni kaos…Komentari, pozivi medija, prijateljma – telefon mi uopće nije prestajao zvoniti.

Luka: Te večeri sam bio u Londonu, Stjepan je bio u Zagrebu, od uzbuđenja cijelu noć nismo spavali. Svi mediji su zvali. Stjepan je u tom tjednu smršao skoro deset kilograma (osmijeh). 

U jednom tjednu vas je pozvao Elton John, dobili ste ponudu za snimanje albuma za Sony Masterworks i poziv jednog od najgledanijih showa Ellen DeGeneres.

Luka: Da, sve se to odvrtilo u jednom tjednu. Sreća da za sobom imamo rigorozni studij klasike, da smo mogli u tako kratkom periodu pripremiti još aranžmane za druge komade. 

Šta vam je Elton John prvo rekao na telefon?

Luka: Ništa, rekao je ‘Hi, this is Elton’. Da je vidio video, da mu se čini fenomenalan, da je vidio i druge naše izvedbe klasičnih djela…

Stjepan: Rekao je da ga se najviše dojmio upravo snimak Šostakovičevog preludija.

Luka: Zanimljivo da Šostakovičev preludij poznaju samo rijetki, a sada ima više od milijun posjeta.

Stjepan: Slušaju ga i oni koji su do sada slušali Justin Biebera (osmijeh). Ne previše poznato klasično djelo je sada jedan od najgledanijih video snimaka u klasičnoj glazbi. Eto, to je promocija klasične glazbe! 

Koga još namjeravate ‘izvući iz anonimnosti’?

Stjepan: Hoću reći da je to dokaz kako je važna interpretacija – i način na koji ju ponudiš…Nas dvojica smo se zaista udubili u taj preludij i htjeli smo  izvođenjem dotaknuti  ljude pravo u dušu, kao što je nas dirnula ta glazba. 

Luka i Stjepan, obučeni ‘kao jedan’ u brojnim intervjuima odgovaraju ‘kao jedan’, sada su na neodređeno vrijeme osuđeni jedan na drugog. Kuda vodi tu ‘slivanje dvije priličito različite osobnosti’?

Stjepan: To je tako. Kao i u svakom drugom bendu nastaju tandemi, jedni izdrže, drugi se raspadnu.  

Da, ali bendovi obično nemaju dvostruki život – vas dvojica proizlazite iz klasike, nakon pobjeda na prestižnim takmičenjima sva su vam vrata otvorena. Šta će se nakon tog svjetskog uspjeha dogoditi sa vašim klasičnom karijerom?

Luka: Ja svakako namjeravam njegovati klasičnu karijeru. Mislim da

ćemo sada za agente u klasici biti još zanimljiviji. Lakše će nas prodavati.  

A  zar u ozbiljnim klasičnim glazbenim krugovima na takvu slavu ne gledaju malo sa visine?

Stjepan: Sve se mijenja…U zadnje vrijeme svi hoće taj crossover.

Luka: A crossover nisu samo Vanessa Mae ili Maksim Mrvica. Yoyoma, vrhunski čelist klasične glazbe, već neko vrijeme snima crossover albume na vrlo visokoj razini. Lang Lang, recimo, klavirska zvijezda u klasici, ljetos radi prvi crossover album. Sve više vrhunskih glazbenika eksperimentira sa tim aranžmanima.

Stjepan: Sting radi crossover sa lutnjom, dakle renesansu glazbu.  

Prva asocijacija na violončelo i rock odnosno metal je naravno ‘Apocalyptica’, i skupina ‘Rasputina’ radi nešto priličito slično. Jeste li ih slušali još prije siječnja prošle godine?

Stjepan: Nikad. Tek kad su nas počeli upoređivati s njima. Sigurno je da su ‘Apocalyptica’, odnosno još prije ‘Rasputina’, bili pioniri u tome. Pokazali su da i metal možeš dobro ‘rokati’ na čelu. Na Youtubeu možeš vidjeti da ispod videa ‘Apocalyptice’ piše:  ‘Rasputina su bili prije vas’, ispod našeg videa ćeš naći: ‘Apocalyptica’ su bili prije vas’. (osmijeh) A inače ne vidim pretjerane sličnosti. Oni uglavnom prave aranžmane za metalne komade, mnogo mračniji su od nas.

Luka: I njihovi aranžmani su potpuno drugačiji, iskorištavanje mogućnosti instrumenta je drugačije.

 

Mogli biste naći sličnosti sa violinistom Davidom Garretom: ne samo vrhunski violonista, i fizički je ‘odličan materijal za zvijezdu’, njegova varijanta ‘Smooth Criminal’ ima blizu šest milijuna posjeta.

Luka: David Garret je vrhunski violinista, odlično svira, ali njegovi aranžmani mi se ne sviđaju previše  (pogledaju se). 

Kada znate da ima određeni rock komad potencijal za preradu u aranžman za violončelo?

Stjepan: Čuješ pjesmu i odmah znaš kako bi zvučala. U godinama klasike izoštrile su nam se uši, znamo kako bi zvučala sa čelom, zar ne. Odrasli smo s tim instrumentom. 

Koliko vremena traje da uradite takav aranžman, recimo za vaš prvi izlet – ‘Smooth Criminal’?

Stjepan: Brzo, nekoliko sati.

Luka: Brzo,da. Ali Michaela Jacksona smo prije toga ozbiljno slušali. Duže traje da sve to pripremiš za nastup uživo. 

Zašto je za vaš prvi uklon iz klasike kriv Michael Jackson?

Stjepan: Micheal Jackson je genije, njegov utjecaj na suvremenu glazbu je nevjerojatan. Skoro da nema autora koje ne nalazi inspiraciju u njemu. 

Je li taj video tako uspješan samo zbog vašeg izvođenja ili i zbog Jacksona?

Luka: Vjerojatno malo i zbog njega. Ali puno je glazbenika već napravilo priredbe tog komada, pa se nije dogodilo ništa.

Stjepan: Milijuni ljudi rade covere popularnih komada, pa imaju na Youtubeu ‘pet posjeta’. A ako ih imaju i pedeset hiljada, to im još uvijek ne obezbjeđuje karijeru. 

Možete li već sada reći da ste na putu dugoročne karijere?

Luka: Uspjelo nam je da ne budemo senzacija samo na Youtubeu. Imamo samostalne koncerte, imamo album. Za Sony sada snimamo drugi album.

Stjepan: Sudjelujemo sa drugim glazbenicima, ne samo sa Eltonom Johnom. Sve to samo zbog jednog videa. 

Šta znači sudjelovati sa Eltonom Johnom? Kako ste se dogovorili za vaše aranžmane, koliki je utjecaj imao na vaš izbor komada? Kako djeluje sva ta ‘mašinerija’, logistika…

Luka: Elton John ima već uigranu ekipu, kako to djeluje, koliko ljudi…

Mi putujemo sa njegovim bendom, neki članovi ekipe su na putu već četrdeset godina.

Stjepan: Nedavno smo imali prigodu putovati s njim u njegovom privatnom avionu. Super je, pravi krevet, udobost. Dobro dođe za prekooceanske letove (osmijeh). U Las Vegasu, recimo, gdje smo imali sedam koncerata u devet dana, viđali smo se svaki dan.

Luka: Svirali smo i na njegovom albumu koji sad snima i koji će izaći na jesen. 

Brojne filmske zvijezde kažu da svi žele, makar za jednu noć, stajati na podijumu pred publikom u kojoj je hiljade ljudi, da makar jednom osjete adrenalin Micka Jaggera… Vama je to iskustvo prvi omogućio Elton John.

Stjepan: Uh, jeste. Nema većeg adrenalina, ne postoji! Da budem iskren, nama je ponešto adrenalina nedostajalo u klasici (osmijeh). Jednom sam htio doživjeti to šta to znači kad kročiš na scenu stadiona – i ispred vrište hiljade ljudi… 

Koliko pomaže disciplina klasičnog studija da vas euforija i histerija ne ‘odnesu’?

Luka: To je sigurno zarazna stvar. Kad je jednom probaš hoćeš još.

Stjepan: Kad pogledaš autore, kao što je Sting, koji neprestalno radi i sve vrijeme je na novim turnejama. Čovjek se naravno na to navikne, a onda nakon izvjesnog vremena se zasiti i treba mu malo intime. Sad bi najviše želio da u crkvi, u potpunoj tišini, sviramo Bacha.                  

Prethodni mjesec ste svirali na tri kontinenta. Kako je reagirala publika u Las Vegasu, kako na Kostariki i kako u Japanu, gdje ste imali samostalne nastupe?

Stjepan: U Americi se ljudi više deru, vrište, uživaju…više reagiraju na naš show.

Luka: Japanci se vše usredsrede na glazbu, na svaku notu. I njihova kultura je takva, svemu  se duboko, pozorno posvećuju. U svakoj stvari koju rade streme savršenstvu. Šta ja znam, možda to osjete u našim aranžmanima, koji su stvarno tako pripremljani. Sviranje violončela, odricanje, vježba, red i disciplina…To im je najvjerojatnije blisko, ne znam. 

Neki umjetnici kažu da je rad sve. Drugi da je talenat sve. Kakav je kod vas, od djetinjstva predano radite, odnos između rada i talenta?

Stjepan: Svaki čovjek je slučaj za sebe. Pogledajte recimo nogomet. Svi treniraju jednako, ali samo je jedan Maradona, samo je jedan Messi. Dakle: u ovom slučaju je talenat sve. 

Boli li vas, uprkos iskustvima i znanju koje imate, što još uvijek ne važite za autore?

Luka: A ko je autor među suvremenim popularnim glazbenicima? 

Michael Jackson? Amy Winehouse? Da o Beatlesima ili Rolling Stonesima i ne govorimo.

Luka: Dobro, ako se usredsredimo na žive (osmijeh). Adele piše samo tekstove, Elton John piše samo glazbu, ne tekstove, Rihanni tekstove i glazbu pišu drugi…I klasični glazbenici izvode izvorna djela drugih. 

Nekad je važilo da se ljudi dijele na one koji slušaju ‘Beatlese’ i one koji slušaju ‘Rolling Stonese’. Postoje li takvi polovi u popularnoj glazbi vaše generacije?

Stjepan: Ah, mi smo drugačija generacija. Danas se sluša sve. Eklektizam.

Luka: Pogledajmo Withney Houston. Postala je poznata s pjesmom ‘I Will Always Love You’, što nije njena pjesma – to je country. Dakle, postala je slavna sa obrađenim komadom. Biti autor glazbe danas je relativno. Značajno je šta kažeš obradom, aranžmanom, interpretacijom. Šta daš ljudima.

Stjepan: Ne znam zašto ljudi toliko peglaju s tim, da neko mora nužno napisati nešto svoje. Ako hoćeš da se nešto dogodi, u to je obično uključena skupina ljudi: neko će napisati tekst, neko će napisati glazbu, neko će to izvesti, drugi će snimiti, treći će producirati.

  foto: Stephan Lupino

Šta za njegovanje klasičnog stila sviranja znači da sada jednu godinu dana koncertirate najprije na karbonskom, odnosno sada na električnom violončelu? Nemate više dodira sa klasičnim drvenim instrumentom, koji ima veći raspon nijasni, kojeg zahtijeva klasika. 

Luka: Ah, bitno je da vježbaš i da se prilagodiš. Nas dvojica imamo kapital i od prije, toliko godina intenzivnog vježbanja. Naravno da ti treba koji tjedan da se opet vratiš u formu.

Stjepan: Ma kakvi…Dan ili dva. Određeni klasični izvođači su malo razmaženi, svaki dan na istom instrumentu, nas dvojica se brže prilagođavamo i to je super.

Luka: Stjepan je, recimo, na turneji sa Eltonom Johnom svaki dan svirao elektronsko čelo, onda je dva dana sa Oliverom Dragojevićem svirao na drvenom  i opet se vratio na turneju.

Stjepan: Nisam imao problema s tim. Ja bih oba instrumenta, drveni i električni, kombinirao na istom koncertu. To se moraš  usuditi, tako se razvijaš. 

U koji smjer po vašem mišljenju ide suvremena klasična glazba? Vidite li u generaciji skladatelja nastavak konzervativne tradicije, približava li se ljudima ili je još uvijek očito grabljenje u modernizam?

Luka : Kažu da će vrijeme pokazati koje će stvari ostati u povijesti i koje neće.  Ja sam u ovom trenutku ne znam šta će pokazati vrijeme, ali znam da većinu tih stvari ne slušam rado. (osmijeh).

Stjepan: Modernistički ispadi su u većini slučajeva obični egotrip. Mozart je pisao ono što je duboko osjećao, isto tako i Beethoven, Čajkovski, da ne nabrajam…Pisali su note kojima su htjeli ispovjediti nešto što se ne da reći riječima, glazbu su pisali iz duše. Mnogim modernistima ne vjerujem da pišu iz duše. Ko ovo ima u duši? (počne imitirati cviljenje neharmoničnih zvukova).

Luka: Istina, kakva je onda ta duša? Nešto drugo je naravno Penderecki i njegova ‘Žalopojka’ za žrtve Hirošime. Tu osjećaš da je autor htio ispovijediti nešto dublje.

Stjepan: Kod brojnih suvremenih skladatelja se čini da im više nije bitno kreiranje, nego samo eksperimentiranje, da bi nešto bilo drugačije, novo, moderno, što još niko nije čuo. Glazbu ne možeš stvarati tako. To za mene nije glazba. Glazba dolazi iz duše. 

Kad ćete onda vas dvojica ostvariti nešto ‘iz duše’?

Luka: No, mislim da nas dvojica na neki način to već ostvarujemo. Svoj vlastiti izraz. Naši aranžmani su nešto potpuno drugačije, pokazuju drugačiju dimenziju nego što je ima izvorno djelo, drugu energiju… Ponekad čak više energije, više agresivnosti.

Stjepan: Zašto niko ne upita Yoyomaju zašto ne piše svoje autorske komade? Na živce mi idu izjave u stilu ‘pa uopće ne rade vlastite stvari, proslavili su se djelima drugih autora’ i slično. Pa sa djelima drugih se proslavi i onaj koji genijalno izvodi Čajkovskog. Mislim, o čemu sad pričamo?

 

Sa slovenačkog prevela Nada Zdravič

 DELO