Slavo Kukić: Čović će vrlo brzo prestati kukurijekati

Povezani članci

• DOMOVINA U KOFERU
• Nema portala za izbjeglice
• (Ne)kultura sjećanja
• Politikantsko cjepivo protiv zaraze koronom
• Živeo hrvatski jezik!
• ZLATKO JELISAVAC: Šta nas očekuje u 2013. godini

Lidera HDZ-a se, po onome što uspijevam upratiti, još uvijek zaobilazi – i od SAD i od EU. No, pitanje je dokle? Jer, Amerikancima je, sve više i Evropljanima, jasno da je on neka vrsta rezervnog Putinova igrača. 

Piše: Slavo Kukić

Prije nekog vremena pisah o strategijama manipulacije ljudima putem medija, koje potencira jedan od najistaknutijih svjetskih intelektualaca – Amerikanac Noam Chomski. Neke među njima, zbog vlastitih nam muka, vrijedi spomenuti i ovom zgodom. Takvo je, recimo, preusmjeravanje pažnje javnosti s onoga što je problem na ono što je nevažno kako bi istinski problem ostao izvan njezina interesa. Takvo je, potom, namjerno izazivanje nekog problema kako bi dio javnosti, reagirajući na njega, prihvatio izvjesna, u biti suštinska ograničenja – ograničavanje slobode, rušenje principa socijalne pravde, da ne nabrajam. Takva je i smišljena igra na buđenje i zloupotrebu proizvedenih emocija kao pretpostavki za provođenje svojih ideja, pa i proizvođenje željenog tipa ponašanja. Takvo je, na koncu, poticanje javnosti na prihvaćanje prosječnosti – po principu, zašto bi loše bilo ako je netko vulgaran, neuk, čak i glup – ali i uvjeravanje ljudi kako su za vlastitu im nesreću odgovorni isključivo oni. I kako su potpuno nevini drugi – vlast, partija, politika, netko sasvim četvrti.

Prati li se bosanskohercegovačku svakodnevicu, manipulacija te vrste se može sresti na svakom koraku. Prije petnaestak dana, recimo, obilježene su godišnjice zločina u Trusini i Ahmićima. No, na njima nisu sudjelovali dužnosnici državnoga vrha, što bi bila najnormalnija stvar, već nacionalni lideri – i to ne ruku pod ruku, kako bi obišli sva mjesta stradanja, nego se svaki od njih okrenuo obilježavanju zločina nad pripadnicima samo vlastita mu etniciteta. I pri tome su odašiljali poruke koje ne mire nego proizvode nove strahove i novu mržnju – da su zločine činili samo oni drugi, ne daj Bože i njihovi. Ako je, kažu, iskakanja i bilo, radilo se samo o pojedinačnim ekscesima, nikako i o zločinima, planskom uništavanju.

Ili, svijet je na povraćanje natjerao konflikt pred TV kamerama dvojice članova državnoga predsjedništva tijekom posjete prvog čovjeka Evropskoga vijeća Bosni i Hercegovini – koji, ako ništa, govori pod vlašću kakvih političkih hohštaplera smo prisiljeni živjeti, i mi i vlastita nam djeca.

Ili, nedavno je u Zenici održan šesti dječji festival kojim je obilježen turski dan djeteta – koji su, objaviše mediji, uz 6 tisuća djece iz 150 škola i 45 gradova ove zemlje, te uz predstavnike turske države u BiH, slavili i zvaničnici kantonalnih vlasti. Nekako u isto vrijeme, iako zvaničnih potvrda još uvijek nema, u javnost je gurnuta informacija kako bi turski predsjednik 20. svibnja u Sarajevu trebao održati predizborni skup na kojemu bi, navodno – budući slične skupove nisu dopustile zemlje Evropske unije, Njemačka i Austrija prije svega – moglo sudjelovati i do desetak tisuća turskih državljana iz dijaspore. Ili drugim riječima, evropska Turska u BiH.

Na koncu, zadnjih dana u opticaju je informacija kako je na inauguraciju ruskog predsjednika početkom svibnja pozvan jedino prvi čovjek RS-a – svi drugi su, čak i predsjednik Srbije, ostali uskraćeni te časti. Mile je, takva je poruka, državnik s rijetkim begraundom i u svjetskim relacijama.

Ovakvih bi se primjera samo u zadnjih petnaestak-dvadeset dana moglo nizati do u nedogled. No, svi oni svjedoče o jednom te istom – da se smišljeno producira probleme, i smišljeno izaziva emocije, kako bi se u drugi plan potisnulo ono što stvarni problemi jesu. A njih imate mimo svake mjere iole dobra ukusa.

Stvarni problem je, primjerice, da je BiH sve zaduženija zemlja – i da se njezine vlasti ne zadužuju samo kod međunarodnih financijskih institucija nego i kod komercijalnih banaka, nerijetko i uz bukvalno lihvarske kamate. Prema najnovijim podacima, naime, dug prema komercijalnim bankama je debelo premašio dvije milijarde maraka. Ni pol muke, međutim, kada bi razlog zaduživanja bile nove kapitalne investicije ili financiranje značajnih infrastrukturnih projekata, kao u svijetu normalnih vlasti. Ovdje, nažalost, razlog zaduživanja su nezasitne potrebe javne potrošnje – i to sve češće, ne samo na državnoj i entitetskim, nego i na kantonalnim razinama. Ali, ni to nije najgore. Ta praksa, još konkretnije, nije nešto pod što je podvučena crta – jer je, ko eto, shvaćena njezina pogubnost – nego je plan zaduživanja u programu i u tekućoj godini. A platiti će, Bože moj, tko i do sad – mali čovjek, narod.

Problem je, potom, što se ne poštuje institut javnog natječaja pri zapošljavanju u institucijama državne uprave, javnim poduzećima i agencijama. U protekle tri godine, recimo, zbog toga se žalilo skoro 1.400 građana. Svakome je, tko to područje iole pažljivije prati, jasno da su natječaji prodavanje zjaka javnosti – formalnost, zapravo, koju politički i državni moćnici pri zapošljavanju rodbine, prijatelja i stranačkih aktivista apsolutno ignoriraju. Jasno je, isto tako, da je broj nezadovoljnih zbog nepoštivanja instituta natječaja višestruko veći od 1.400 podnijetih žalbi. Jer, ljudi su načistu da im žalbe postojeće razočarenje mogu samo dodatno pojačati pa se za njih ni ne opredjeljuju.

Problem je što se čini sve kako bi se ukočila reforma izbornoga zakonodavstva i zadržalo stanje status quo. Zaboravimo pri tom potrebu korjenitijih reformi koje bi u ovoj oblasti trebalo učiniti. Uostalom, šanse za njih su, dok su nacionalisti na vlasti, ravne nuli. Nažalost, u parlamentu ne prolaze ni tehničke izmjene zakona kojima se onemogućuje izborna krađa. Razlog je suprotstavljanje SNSD-a i HDZ-a – ovih drugih i na način da bojkotiraju zasjedanja Doma naroda. Zašto? Zato što i jednima i drugima ne odgovara ni elektronsko glasovanje, ni skeniranje glasačkih listića – jer, s tim promjenama se definitivno mogu oprostiti od tehnologije koja im je godinama jamčila status izbornih pobjednika.

Problem je što BiH više uopće ne napreduje na evropskomu putu. Što ne uvažava zahtjeve Evropske komisije koji se tiču ubrzanja ekonomskih i političkih reformi, jačanja vladavine prava i javne uprave sukladno evropskim standardima. Pri čemu i Evropa i SAD znaju tko su glavni krivci za reformske zastoje, a ipak – iako ih, neka oproste,  na to obvezuju odredbe Daytonskoga sporazuma – ne poduzimaju ono što bi morale kako bi ih se izoliralo.

Nije, doduše, da se ne čini ništa. Uostalom, Kongres SAD je, raspravljajući o stanju u BiH, za reformske zastoje i političku radikalizaciju kao krivce u najotvorenijoj formi označio dvojac Dodik-Čović. I precizirao, među inim, da to čine „u želji da se stvore etnička područja pod njihovom apsolutnom kontrolom“ – ali i dodao kako je, ne želi li svijet da dođe do definitivne propasti države, krajnje vrijeme da se njihovom djelovanju pruži snažan otpor.

Što se SAD tiče, ako je suditi temeljem onog što je kazano s kongresne govornice, spremnost na izravniji i snažniji angažman već danas je poprilično očigledna. U odnosu na Predsjednika RS-a, recimo, SAD su neke mjere već poduzele. Zbog njih on, doduše, još uvijek ne djeluje specijalno zabrinut. No, nisam siguran da uskoro i neće biti. Jer, sve više je najava kako bi se SAD-u istim mjerama pridružiti mogle i zemlje EU. Jedan od sudionika u kongresnoj raspravi je pozvao Kongres SAD da svoje evropske partnere potakne da ih prate u uvođenju sankcija Dodiku – a procjene mnogih su da bi se to moglo i dogoditi. Da bi se Amerikancima prvo mogla pridružiti Njemačka, potom i drugi. Dogodi li se to, lider SNSD bi se našao u potpunoj izolaciji – i stjeran u granice entiteta kojega je pretvorio u vlastiti logor.

Lidera HDZ-a se, po onome što uspijevam upratiti, još uvijek zaobilazi – i od SAD i od EU. No, pitanje je dokle? Jer, Amerikancima je, sve više i Evropljanima, jasno da je on neka vrsta rezervnog Putinova igrača. Njegove izjave nakon posjete ruske zvaničnice Bosni i Hercegovini tu svijest Zapada su samo dodatno učvrstile. A sve jasnije je, ruku na srce, i njemu samom da je pročitan. I stoga je sve manje prikriveno i njegovo svrstavanje – i uz Dodika i uz Moskvu. Na to, među inim, upućuje i reakcija njegove zamjenice nakon rasprave u američkom kongresu o BiH kako State Department može misliti što mu drago, ali da BiH ne može biti drugačija do onakva kakvu traže ona i njezin pretpostavljeni.

Da se, međutim, nešto mijenja i u odnosu na lidera HDZ-a sugeriraju izvjesni, zasad istina nedovoljno jasni signali i u regiji. Prvi saveznik mu je, recimo, dugo vremena bila hrvatska predsjednica. No, sve više je znakova kako se tu priča mijenja. Gospođe predsjednice, kažu po nalogu Washingtona, nije bilo na mostarskom predsjedničkom okupljanju – ni hrvatski premijer mostarskim sajmom nešto nije bio fasciniran – a navodno je pri ruci Čoviću neće biti ni u budućim mu akcijama. Poduzme li, na koncu, protiv Dodika mjere i EU, i strpa li u isti paket i njegova mostarskoga pajtaša, a to nije nemoguć scenarij, mogao bi i Čović vrlo brzo prestati kukurijekati.

Na koncu, lideru HDZ-a je problem i sve veći otpor u vlastitu narodu. Ne pamtim kada je, od svoga dolaska na čelo stranke, bio primoran trpjeti takvu salvu kritika iz hrvatskih redova – od nezavisnih intelektualaca, stranačkih prvaka, crkvenih dužnosnika.

U sjećanju mi, a nakon posjete ruske političarke BiH, ostade izjava prvog čovjeka Hrvatske stranke, kako od hrvatskoga člana Predsjedništva očekuje konačno da „on i njegova stranka prestanu biti politički indigo Milorada Dodika, pa i ruskih interesa na ovom području“. No, ono što nedavno na njegov račun izgovori biskup banjalučki, šamar je kakvog iz crkvenih redova lider HDZ nikada do sada nije dobio. Čovjek mu otvoreno skresa u brk kako ga zanima samo prostor od Stoca do Kupreških vrata i kako je sve ostale Hrvate žrtvovao bez da trepne. A to je istina koju godinama već i sam ponavljam.

Manipulacija ljudima, da se vratim na početak ove analize, jeste jedno od oprobanih sredstava i politike i političara – i ovdje i drugdje. Ali, u svijetu znaju da ona ima ograničen rok trajanja – i da, ako ništa, treba mijenjati kartu na koju će se u manipuliranju igrati. Za razliku od svijeta, međutim, u BiH i danas etnonacionalisti vjeruju kako se, i to istim kartama, neograničeno može manipulirati i ljudima i narodima. Na njihovu nesreću, a na sreću ove zemlje, stvari ipak stoje nešto drugačije.