Intervju – Damir Avdić: Kapitalizam nije sistem, već čisti profit

Povezani članci

• U ime zabrana
• Nacionalizam i kič u sretnom su braku
• Čekajući dozrijevanje
• Jezik za očnjacima
• Omogućiti bolji život, uprkos teškoćama
• Karaplenković

Prošlo je nešto više od godinu i pol od tvog posljednjeg koncerta u Mostaru. Mi smo napravili najavu za tvoj koncert kao koncert godine u Mostaru i to nije nikakvo pretjerivanje s obzirom na to da tvoje koncerte svi relevantni kritičari u regiji najavljuju upravo tako.

Kad čujem takvo nešto, još uvijek mi je malo previše. Vjerovatno je to koncert godine za mene i one koji vole moju muziku.

Bez ikakve patetike, tvoje koncerte doživljavam kao nešto više. Šta je to pa ljudi  koji vole tvoju muziku to doživljavamo  kao nešto više od koncerta?

Kad sam se pojavio s prvim albumom i kad niko nije znao kako će to izgledati, svi su me pitali: “Misliš li ubaciti još neki instrument?” Onda sam ja rekao: “Da, ali onda i ti moraš  učestvovati.” Sad se već formirala neka grupa ljudi koja na neki svoj način učestvuje u tome. To je ono o čemu ti govoriš. Uneseš neki svoj dio života i to prepoznaš u mojim pjesmama. I zato ti je to bitno.

Nakon tvog posljednjeg albuma obećao sam sebi da me više nećeš iznenaditi, ali iznenadio si me. Tačnije, rekao sam sebi da sam spreman na tvoju genijalnost, ali si me opet iznenadio.

To ti je, ono, sviraš i uživaš. Ali ti to moraš gledati kroz jednu drugu stvar. Tebi se moja muzika sviđa. Ne gledaš gitaru, stih, već posmatraš to kao jednu cjelinu. Već sada ima jedan dobar dio ljudi koji dolaze na koncerte upravo zbog toga i ono što sam primijetio jeste da je nastala jedna grupa ljudi koji su u suštini shvatili da tu ne treba ništa očekivati. Ako ti se sviđa, sviđa. Vjerovatno ljude iznenadiš upravo tada kad ne praviš iznenađenje nego kad pustiš da samog sebe iznenadiš. Na svakom albumu, pa tako i na ovom, imaš pjesme koje su čisto nove, nastale u tom periodu. Kad ideš tako bez nekih opterećenja da moraš imati neki koncept, da moraš striktno nekome poslati neku poruku, onda faktički iznenadiš i sebe.

Pokojni Milan Mladenović rekao je da ne može zamisliti svoju poeziju, svoje pjesme odvojene od muzike. Ti si izvrstan pjesnik i s tom tezom slažu se mnogobrojni kritičari. Također, ja ne bih mogao zamisliti tvoju poeziju bez muzike.

Apsolutno. Dosta tekstova ja uopće ne zapisujem. Oni nastaju dok sviram. Nastaju kao dio neke priče. Nekad bude samo 1 stih. Ako mi u tom trenutku ne ide ništa više, ne forsiram. Nemam taj odnos, kao, “nešto mi ne ide, sad ne mogu”. Ako sad ne ide, ići će sljedeći put. Često mi se desi da, ako želim izrecitovati neki stih, ne znam bez rifa. Jedno vuče drugo. Muzika nije tu samo pratnja niti je tekst u prvom planu. Jednostavno, to vuče jedno drugo.

Tvoj novi album izgleda kao bjesomučna artiljerijska vatra na opća mjesta. Čini mi se da se često lažemo  kad kažemo da je nekad bilo lijepo. Imam osjećaj da živimo za povratak u prošlost. To bi bilo vrlo dobro da je ta prošlost onakva kavom smo je mi izmaštali. Tvoj obračun s prošlošću nije obračun s prošlošću već s našom maštom o njoj?

Da, i kojom na neki način blokiramo sadašnjost i neke sasvim nove generacije. Da se razumijemo: u prošlosti meni je bilo veoma lijepo. Bio sam mlad, roditelji su radili, oni su se brinuli, ustajali ujutro, a ja sam bio kao neki frajer koji je furao neke svoje fazone. Onda sam se jednom u nekoj radijskoj emisiji morao pjesnički izraziti šta ja mislim o tome. To je otprilike bilo ovako: “Prije mi je pucao k…c, a danas mi pucaju leđa”. E zato se sjećaš svega toga jer danas si ti u ulozi u kojoj su bili tvoji roditelji. Sad je sve ono što su oni nosili na plećima za mene na mojim plećima. Normalno je, kad se okrenem nazad, ili neko drugi, da kažem: “Jest, prije je dobro bilo.” Uvijek je u našim sjećanjima to mnogo glamuroznije nego što jest. To ne znači da  iz prošlosti nosim neke traume. Meni je bilo veoma lijepo. Samo želim da se, ako se priča o tome, priča o svim aspektima. U pjesmi “Rođen kad je bilo bolje” svjesno sam potcrtao sve crne stvari koje su se dešavale, ne samo kod nas nego i u svijetu. Od trenutka kad sam rođen (1964) možeš sjesti i nabrajati: Vijetnam, Afrika, Bliski Istok, vojne hunte, jedno opće ludilo,  a kod nas, u našoj zemlji dnevnik je počinjao vijestima “Rudari su danas prebacili normu, žito je rodilo, sve je kako treba”. Ima jedna stvar koja jeste trend, ne samo ovdje nego i u svijetu. U vijestima uvijek više onog pozitivnog. Mogu ja uraditi pjesmu “Rođen kad je bilo bolje” sa svim drugim temama kao, npr. eksperimenti u muzici, drogama, hipi pokret itd.  Međutim, jednostavno, zbog svojih sjećanja ne možeš crniti vrijeme u kojem sad živiš. Ova moja priča nikad nije priča o prošlosti; to je više priča o budućnosti, ustvari, priča o tome koje greške ne bismo smjeli ponavljati.

Zadatak umjetnika je da stalno preispituju sebe i društvene vrijednosti. Imam osjećaj da je malo društvenih vrijednosti koje ti nisi preispitao.

Jednostavno, to vidiš oko sebe i ne možeš to ne primijetiti. Sviraš, sviraš i onda ti na pamet dođe neki stih koji si danas na ulici čuo ili vidio.

To mi je zanimljivo. Ti nemaš ambiciju da budeš prorok, da budeš angažirani umjetnik, međutim, postaješ sve to. Mnogo ljudi koji upravo žele to postati imaju koncepte pune rupa.

Čim ideš s namjerom da nešto želiš, moraš paziti na svaki korak. Gledaj, sad je u Italiji još uvijek glavna fora Berlusconi. Kad sam napravio pjesmu 2012., on je bio na čelu, kad smo krenuli da miksamo, meni Neven, producent, govori da je on pao i pita hoćemo li izbaciti. “Neka, ostavi ga”, govorim mu i na kraju dana on je glavna vijest, tako da, ako bih ja ganjao neki koncept, onda bih ga morao brisati.  Kad se trudiš i onda fulaš, a jednog dana moraš fulati, onda svi to primijete. Kada se ne trudiš, onda ide sve drugačije.

Ti nisi balkanski muzičar. Stvari o kojima govoriš bitne su i u Sarajevu i Londonu i Parizu i New Yorku. Taj moment: svjetski, a naš.

Znaš, sam imao jedan performans prošlog decembra u Hamburgu na jednom festivalu u kojem govorim o tome da ne postoji više “oni” i “mi”, oni tamo, mi ovdje. Sad smo svi tu. Međutim, nama je teško to shvatiti. Ti u biti sjediš u nekoj svojoj sredini, može biti neka mala sredina, ali s internetom si svuda u tom trenutku i možeš nabaviti sve što imaju drugi. Ali to nam još nije jasno, to da smo svi na istom mjestu. Ne govorim o granicama; ove granice koje mi imamo pale su s internetom, ali granice smo mi zadržali unutar sebe.

Sjećam se izbora 2002. kad su svi političari govorili o Evropskoj uniji. Mi smo imali viziju da ćemo živjeti u blagostanju kad uđemo u EU. Danas je ta priča drugačija i ljudi više nemaju tu viziju.

Pa najvjerovatnije je da će taj naš ulazak u EU doći prekasno. Kao “McDonald’s”. To je danas nekim ljudima teško dočarati. Kad je prvi “McDonald’s” otvoren ’89. u Beogradu, to je bilo čudo, a danas kad su sve demonstracije prvo što su razbili bio je taj “McDonald’s”. To su ti apsurdi, ali ako nisi živio u oba vremena, u trenutku kad toga nije bilo, onda ne možeš razumjeti sve te segmente. Što se tiče Evropske unije, to je kad uzimamo stvari s malo previše volje. Ja sam čitav rat imao osjećaj da, kad on stane, život će se nastaviti tačno ondje gdje je počeo. Čak sam zapamtio klupu na kojoj sam sjedio i ljude koji su prolazili nekoliko dana prije no što će rat početi i da sad iz tog perioda iskoračimo dalje? Đavola! Svijet je otišao dalje. E to je ono iracionalno u čovjeku.

Ostat ćemo u Americi. Konkretno, jedna od najvećih općih pojava u svijetu je antiamerikanizam, gdje je odgovor veoma jednostavan. Za sve naše probleme kriva je Amerika.

Razumijem šta želiš reći. Ko ne razumije teško mu možeš i objasniti. Ne znam je li to poturena priča od onih koji su ovdje pokrali sve, pa da se, kao, zaboravi. Znaš, kao, pokrade te i kaže: “Došao ovaj, sve pokupovao i on je kriv”. I to je ta priča. Najlakše je okriviti nekoga.

Jedan zanimljiv detalj u Francuskoj: najpopularniji ministar je ministar izbjeglica koga podržava 74% glasača desnice i 73% glasača ljevice. To je ministar koji je napravio plan istjerivanja Roma, a analitičari mu predviđaju veliku karijeru.

“Human Reich”, šta drugo da kažem? To se dešava kad kažeš 74% ovih i 73% ovih. U biti ko su? Slijeva idu desničari, a zdesna antiglobalisti. Ta dva procenta sve govore. U biti isti ljudi dali su mu podršku i to je očito. Ideologija se totalno pogubila i jedino za šta sad služi jeste za štampanje na majice. Čast izuzecima, ali to su ljudi koji ne nose majice. To je možda i problem identifikacije. Za mnoge ljude muzika je danas intermeco, a film kokice. Mali je broj ljudi koji će se identificirati s nečim ali razlog tome je, ako govorimo čisto u muzici, što kod raje na iPodu svira prvo Metallica, pa Seka Aleksić i njima je svejedno. Bukvalno, muzika je intermeco, a film kokice.

Putovao si svijetom i svašta vidio. Misliš li da je ovdje kod nas na Balkanu to jednoznačno poimanje identiteta još uvijek prisutno?

Da se vratim na trenutak na Ameriku: imam dobro i lijepo iskustvo s Amerikom jer je ona na određeni način začas razbila sve iluzije o sebi. Samo što ja nisam došao s iluzijom u Ameriku, pa me to nije toliko pogodilo. Stvar je da ti danas sve možeš prodati, a u posljednjih 10 godina najbolje se prodaje antiglobalizam i antikapitalizam. Ko ga prodaje? Kapitalizam. Po meni, kapitalizam nije sistem, već čisti profit.

Glavni sponzori antikapitalističkih festivala su velike korporacije.

Da. Mislim, to je ono nevjerovatno. S druge strane, da se razumijemo, ja ne osuđujem sponzore tih koncerata. To ne znači da je onaj koji je na bini i koji šalje poruku lažnjak nego da to on više ne može ni primijetiti.

Često dolaziš u BiH. Kako ti se danas čine BiH, Tuzla, Mostar, Sarajevo?

Ja znam jako dobro kakva je situacija i o tome možemo govoriti kroz Mostar. Upoznao sam ovu raju odavde i znam kakvo je vaše viđenje ove situacije, ali, s druge strane, ja sam masu puta uzeo primjer da je raja napravila i izgradila ovaj “Abrašević”. Danas kad dođem u Tuzlu, vidim ono što se napravilo. Naravno, da živim tamo, ja uopće ne bih reagovao na to, kao što masa ljudi ne reaguje. Samo, kad kreneš okolo, onda ti to izgleda kao da ne miče s mjesta. Nacionalizam je, izgleda, armiran. Danas vidiš da nacionalizam nije bio trendovski. Oni uopće ne moraju smišljati nikakvu taktiku. Oni samo trebaju reći “oni tamo” i to je to. Kad sam prvi put svirao u “Abraševiću”, bilo je totalno rasulo. Sljedeći put kad sam došao tek se radila ova zgrada i svirao sam u onom malom dijelu. Danas gledam kako se ovo izgradilo i izgradilo se s vjerom u to. Mislim, bilo je nekih donacija, ali ako nema nekoga da to izgradi, džaba je.

Čini se da su umjetnici najbolja stvar koju imamo na Balkanu. Imamo svjetske ljude. Recimo, Fadil Šehić nedavno je dobio nagradu u Göteborgu.

Ja sam nedavno spominjao:  imaš Tomaša, Miloša Živanovića, imamo ljudi, ali da li to onda potcrtava priču da treba biti neki krš da bi se nešto stvaralo? Ne bih volio da je tako. Znaš, kao da nešto nastaje iz nekog crnila.

Baviš se i teatrom, radiš predstave. Zašto to nemamo priliku gledati u Bosni i Hercegovini?

To što sam ja radio bilo je više muzika za neke predstave, a monodramu “Most na krvi”, koju sam radio još 2009., odigrao sam u Tuzli. Već sam tada razmišljao kako da krenem, ali tad nije bilo neke prilike. Onda je sve to, jednostavno, prošlo. Kada uradim do kraja ovu novu predstavu koju sam igrao u Hamburgu, onda ću neki sljedeći put u “Abraševiću” izvesti taj performans.

To je, sigurno, jedno novo iskustvo za tebe.

Da. Kad sam bio s ovom predstavom “Most na krvi”, to je bilo sasvim drugačije. Svjesno sam išao na to da tu ne bude gitara i nikakve muzike, samo sam na kraju otpjevao pjesmu s albuma “Mein Kapital”. Ovdje će biti nešto drugačije.

Neću te porediti s Arsenom Dedićem jer jedan si od rijetkih muzičara koji postigne saglasnost kritike. Ljudi koji su tebe kritikovali radili su to iz jedne ideološke pozicije. Što se tiče muzike i teksta, tu nije bilo kritike. Čini mi se da već sad postaješ fenomen, postaješ vrijednost, poput Arsena Dedića. Kako se nosiš s time da već sad postaješ vrijednost u kritičarskim krugovima?

Ja sam svjestan da neko ovo vidi kao karijeru i da će jednog dana to ostati kao moja karijera, ali stvar je u tome da ja tu ne vidim karijeru. Ja to volim i ne radim to s nekom namjerom da ću nešto uraditi, tako da se uopće ne nosim s nekim pritiskom. Lijepe stvari jako mi je lijepo čuti, ali svjestan sam da se to začas okrene. Imam dovoljno godina da neću povjerovati da sam ja taj car, razumiješ? Da je to karijera koju ja brižno pratim i njegujem, onda bih se morao nositi s tim.

Ti si definitivno uspio, rokerski rečeno, napraviti revoluciju. Neki novi klinci, nove generacije, uslovno rečeno, koje imaju više od 22 godine, rastu uz tvoju muziku. Znači, već postaješ portparol jedne generacije.

To je jako opasan termin i ja se u to ne bih ubacio i ne bih htio biti neki portparol, ali ako ti ili bilo ko drugi vidi u tome nešto za sebe s čim se može identificirati i reći da ja tako razmišljam, to je super. Ali opet kažem: ako dođe do toga, onda je došlo bez ikakve namjere da ja tu budem nešto.

Prošli put kad sam te pitao šta namjeravaš dalje nisi imao jasan plan. Danas isto nemaš plana i to nepostojanje jasnog plana govori mi da ću se radovati kao dječak šestom albumu.

Radujem se i ja. Ja nikad nemam jasan plan. Kad bih sutra počeo snimati album, znam kako bi izgledao, ali isto tako znam da će se nešto promijeniti kad krenem. Isto mi je jasno da je “Human Reich” nastavak “Mein Kapitala”. Neki su već govorili o nekoj mogućoj triologiji, ali, iskreno, kad sam se odlučio za omot, zvao sam Ajdina Bašića, koji je radio “Mein Kapital” i koji mi je super. Rekao sam mu: “Ja bih uradio isti omot. Možemo li samo napraviti inverziju? Tamo je bila crvena boja, crna slova; hajde sad uradi crnu podlogu s crvenim slovima.” On je to uradio i izgledalo je super. Dakle, bez namjere je ispalo kao neki koncept, a nije bilo tako zamišljeno. Ako uzmeš album “Život je raj”, po tematici je sličan albumu “Mrtvi su Mrtvi”, ali je naziv totalno drugačiji od prva 2 albuma, optimističan, a fotografija koja je na omotu više nije poigravanje ikonografijom ili ideologijom, tako da ovaj album nije mogao biti trilogija samo zbog omota.

Na kraju ću završiti jednom ozbiljnom kritikom da nas godinu dana držiš bez svirke. Puno nam je čekati godinu i po na tvoj koncert.

Mislim da ću sad na proljeće ponovo doći. Znači, za nekih 6 mjeseci opet ću biti tu, tako da se ponovo vidimo.