EVALA VAM DICO NAŠA

Povezani članci

• Jaja u kukuruzu
• ZAGREB BOOK FESTIVAL
• Božica Jelušić: JAVNI FORMAT
• BOG NE VOZI MERCEDES
• Predrag Lucić: Tuđmanov Tito i Žužulov Jović
• Očekivanje već viđenog

Kada sam prije nepune tri godine napisao tekst o Slavoniji koja se prazni, poprilično uznemirujuć tekst i za mene i za mnoge koji su ga pročitali moram priznati, nisam ni slutio razmjere egzodusa na onom autobusnom kolodvoru u Osijeku. Čekali smo svoj autobus za Split i pored mene je stajao otac koji se opraštao sa svojim sinom. Zasigurno za dugi vremenski period. Taj čovjek, kako mi je objasnio kasnije sam vozač autobusa, nije bio jedini, uplakane majke, očevi njegova su svakodnevica, a kada sam zbrojio ta tri puna autobusa sa po tri intervala u tjednu, dobio sam poraznu brojku za jedan tako bitan grad Hrvatske. Otac kojeg sam upitao na peronu zašto mu sin odlazi sasuo je takvu salvu psovki da mi je bilo sve jasno. Pušili smo na kolodvoru zajedno i zajedno osjećali isti bijes i istu nemoć. Taj događaj promijenio me zauvijek, te sam uživo, na svoje oči, vidio sav jad i svu surovu zbilju ove zemlje, o kojoj njeni građani nisu praktički imali pojma. Sve se brižno skrivalo, zataškavalo, a mediji, barem tada, nisu pisali o tome. Taj tekst objavljen na portalu Index. Hr obišao je Hrvatsku, kasnije i čitav prostor bivše Jugoslavije. Tih dana nije bilo lako biti u mojoj koži. Najblaže među uvredama koje su stizale sa svih strana bilo je – lažeš, mrziš sve hrvatsko, ne podnosiš ovu zemlju pa izmišljaš, plašiš ovaj nesretni narod.

Danas, kada su svima manje – više poznati razmjeri egzodusa, kada djeca koja još nisu maturirala već imaju spremne brošure i namjere da odu iz ove usrane zemlje, mogu kazati samo jedno – evala vam dico!

Svaka vam čast. Svaka vam čast na pameti, na hrabrosti, na želji da od svog života napravite nešto, da ne budete sjebani kao vaši očevi i majke koji šute, koji su najveće kukavice valjda u povijesti ovih prostora. Generacija koju su zajebali, ali koja je  zajebala i samu sebe. Mi smo, da se ne lažemo, generacija koju su preveli žednu preko vode, ispraznim obećanjima o boljem životu, u nekoj boljoj zemlji od one u kojoj su odrasli. Mi smo generacija koju su podlo i podmuklo iskoristili, poslali kao topovsko meso na front dok su se oni bogatili, dok su pljačkali sve što se opljačkati dalo. Mi smo, generacija očeva i majki današnje hrabre djece koja ne žele sjebati svoje živote u ovoj banana državi, pametne djece, puno pametnije od nas, mi smo generacija koju zovu izgubljenom, ja je zovem šupačkom, licemjernom i kukavičkom.

I tu ubrajam i samog sebe, da se bolje razumijemo.

Radio sam u ovih skoro trideset godina ove usrane zemlje sve moguće poslove valjda koji postoje na kugli zemaljskoj, a služe da pošteno prehraniš svoju djecu. Radio sam na krovnim izolacijama, gasio požare za druge, radio sam po velikim i malim firmama, te uz svaki posao i konobario gdje god sam stigao, mogao i gdje god su mi dopustili. Uglavnom na crno. Moja iskustva o hrvatskim poslodavcima jedna su od brutalnijih, jedna su od jadnijih i jedna su od tužnijih priča koje nikada nisam stigao napisati, nikada sastaviti, nikada javno objaviti. Ti ljudi, iskorištavali su uglavnom moju generaciju za svoje besramno bogaćenje. Mi smo bili njihovo roblje, njihova stoka, ponižavani, pljuvani, potplaćeni. I uvijek uz istu mantru, istu krilaticu, istu poruku – ako ti nećeš, ima tko hoće. Tu rečenicu čuo sam tisuću puta u svom životu, najčešće kada sam primao mizernu dnevnicu, nikakvu plaću i sramotne pare za svoj teški, turobni i divljački posao.

Čistili smo zahode, radili nezamislive stvari, bili smo doslovno roblje i to roblje u onom najužasnijem smislu riječi, stoka sitnog zuba za koju nije ništa doli biča, doli uvrede, doli poniženja. Kap koja nikada nije prelila čašu bila su moja djeca. Djeca kojoj je trebalo staviti hranu na stol. Platiti jutrom račune. Izaći iz ovrhe, podmiriti kredit. I to su moji bahati, nepismeni i samozadovoljni poslodavci jako dobro znali. I uglavnom su nas mučili. Mučili dodatnim poslovima, mučili sramotnim plaćama, mučili kao što su mučili moju generaqciju po svojim marketima, gradilištima, trgovinama, svi ti jebeni poduzetnici, privatnici, sva ta stoka jer bolje riječi za njih nemam. Najteže je bilo raditi gladan. Raditi po kiši, raditi po suncu, snijegu, raditi za Božić, Uskrs, za njihove terence, jahte, vikendice i putovanja diljem svijeta. Za sva njihova kurčenja koje smo mi krvavo zaradili.

Danas kada čujem riječ poduzetnik osjetim toliki napad mučnine da se samo voljom mentalne discipline suzdržavam da ne povratim. Jer ti su ljudi bili, a mnogi i ostali, upravo to, ljudi od kojih ti je samo muka. Ništa više. Da bi perverzija bila veća, svi su od reda veliki domoljubi, najveći patrioti na svijetu, u prvim redovima u Crkvi, donatori, mecene, ugledni ljudi, poštovani, o njima pišu mediji, uvlače im se u guzicu i tako do dana današnjeg.

Taj tekst povrijedio je mnoge.

Ali ni ja sam nisam mogao pretpostaviti kakvu sam tužnu istinu otkrio. Istinu o svojoj generaciji koja je šutke, šupački, kukavički ( jer je to sama sebi priredila i dozvolila) živjela sve ove godine pjeneći se u svoja četiri zida, da bi jutrom pred svojim gazdama pognuli glavu. Ili još gore, lizali im guzice, prokazivali buntovnike, cinkali ljude, prijatelje, kolege, u tolikoj mjeri da ti se zgadi ovaj narod za vijeke vjekova.

Nema goreg naroda od Hrvata. Veliki smo mi šupci. Možda najveći na planetu. Nema većih licemjera, nema većih kukavica, nema većih podlaca, nema većih šupaka koji će radije istući svoju jadnu ženu kod kuće nego li svoga debelog, bahatog gazdu.

I tada su na scenu došla naša djeca.

Pametna naša djeca koja su sve ove godine slušala naše frustracije, naš škrgut zuba i na svoje pametne oči gledala ono što svi mi gledamo. Jednu suludu državu, sa suludom vlašću, za koje glasaju njihovi suludi očevi i majke.

I što su učinila ta djeca?

Učinila su ono što smo svi mi trebalio davno učiniti. Sve te šupke ostaviti da se jebu sami između sebe i da konačno shvate da im nema tko raditi i zaraditi za njihove terence, jahte, ljubavnice i za vikendice. Trebalis mo davno izaći na ulice, paliti kontejnere, sukobiti se sa vojskom, policijom. Tada bi uz nas bila i naša djeca. Ovako smo ih izdali. Prevarili. Podigli s namjerom da i njih sjebemo. Da žive kao i mi, pognute glave i da nekom, da oprostite, puše kurac za dvije tisuće kuna. E ne može dragi tata i draga mama. Moj svijet je globalan, moj svijet je umrežen, moji prijatelji su u Irskoj i tamo ih se poštuje.

Tamo ih se dragi tata i draga mama – plaća!

I to pošteno. Koliko su radili i koliko su zaslužili.

Što je najtragičnije, i zbog ovog teksta ću se naći na meti raznoraznih budala, ali ja sam već otupio, kao i onaj otac iz Osijeka sa početka priče koji je jebavao svima od – do. Ja sam danas taj otac. Otac koji nariče za svojim djetetom. Otac  koji ništa drugo i ne zna nego naricati, za svojom sudbinom i za onima koji su me tako odgojili. Da treba živjeti pošteno.

I zbog toga evala vam djeco naša. Evala! Niste samo spasili sebe, spasili ste i nas. Vaše očeve i vaše majke. Kada me pitaju gdje su ti djeca s ponosom ću im kazati da su u Irskoj. Da rade pošteno i žive od svojih konobarskih plaća. Da nikome nisu ništa ukrali, niti im se budale smiju što konobare. U Irskoj je to pošten i častan posao kao i bilo koji drugi. Svaka vam čast. Nek se jebu oni i njihova Hrvatska. I nije bolje zaslužila nego da nestane sa lica zemlje.

Evala vam dico naša!

Evala!

Lupiga