Viktor Ivančić: Most Festum

Autor/ica 👤Viktor Ivančić 9.11.2015. u 09:12

Povezani članci

Kada hrvatska tabloidna tendencioznost nastupa most festum, pa se poduhvaća analiza ratnih zlodjela, uključujući i slučaj spomenika koji se pod kišom granata stuštio u Neretvu, dometi stručnih ekspertiza uvijek staju u omiljenu dosjetku školaraca: moj ti žuti vodu muti!

Piše: Viktor Ivančić

Nacional ekskluzivno sakriva: otkriće da su muslimani srušili Stari most u Mostaru fabriciralo je obiteljsko poduzeće čovjeka koji je osumnjičen za rušenje Starog mosta! Novo senzacionalno otkriće Nacionala: Bošnjaci su sami srušili Stari most u Mostaru! Dosadašnja teorija, prema kojoj su taj nestašluk počinili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane, i to nakon cjelodnevnog granatiranja spomenika kulture nulte kategorije, nepovratno pada u vodu, baš poput Staroga mosta! Kome je bilo u interesu da general Slobodan Praljak ispadne krivac za nešto u čemu nije sudjelovao? – dramatično se pita Nacional.

Otkriće je nekoliko dana najavljivano bombastičnim televizijskim spotovima, a potom plasirano na punih osam stranica tjednika, uz pridružene grafikone, shematske prikaze, fotografije, screeshotove, satelitske snimke i zemljopisne karte. Radi se o knjizi što će je uskoro objaviti zagrebačka nakladnička poduzeća P.I.P. Pavičić i Oktavijan, a čiji sadržaj – ljubaznošću izdavača – Nacional prvi i ekskluzivno predočava javnosti.

Mine u vodi

U najkraćem, dvojica inženjera s Brodarskog instituta u Zagrebu, Muhamed Sućeska i Aco Šikanić, te umirovljeni profesor Slobodan Janković, na osnovi analize televizijskih snimaka tvrde kako Stari most nije srušen uslijed granatiranja, već tako što je u donjem dijelu njegova istočnog luka aktiviran eksploziv, a taj su eksploziv mogli postaviti samo pripadnici Armije BiH, koji su držali istočnu obalu Neretve. Da bi potkrijepili svoje tvrdnje, eksperti su čak izveli eksperiment na umjetnome jezeru na poligonu u Petrinji, tamo su naime simulirali nekakvu eksploziju, prčkali s nekakvim eksplozivnim nabojima i detonirajućim štapinima, a rezultat je, prema Nacionalu, senzacionalni znanstveni grom: Zapanjujuća identičnost snimke iz Mostara i pokusa hrvatskih stručnjaka!

Kao odgovor na pitanje koje se logički nameće – Ako su već muslimani sami srušili Stari most, zašto ga je onda tenk HVO-a cijeli dan granatirao? – stručnjaci nude sljedeću hipotezu: tenk HVO-a nalazio se na čudnome mjestu, prema analizi vojnih karata ta je lokacija bila pod kontrolom Armije BiH, pa su svi izgledi da se radilo o plaćeničkoj misiji, spominje se i svota od 30.000 tadašnjih njemačkih maraka koja je navodno isplaćena trojici članova posade tenka (premda to nije analitički ili eksperimentalno dokazano), a ova trojica, nad kojima je inače s hrvatske strane svojedobno provedena istraga, to danas ne mogu potvrditi, jer se više ne smatraju živima. Osim toga, Most se puno efikasnije mogao srušiti da je bio gađan s obližnjega brda Hum, ali hrvatske snage, eto, s Huma ga nisu granatirale…

Premda se eksluzivitet otkrića u medijskoj prezentacije naglašava masnim slovima, valja uzgred pripomenuti kako se nipošto ne radi o jedinoj espertizi takve vrste na balkanskim prostorima, naprotiv, prije je riječ o nastavku trenda i bogate istraživačke tradicije. Kada su 1991. godine, na primjer, avioni JNA raketirali Vrliku, a kamera HTV-a to zabilježila, u studiju beogradske televizije upriličena je dvosatna stručna debata: skupina srbijanskih eksperata, balističara i vojnih stratega sa znanstvenim argumentima optužila je tadašnju reporterku Hrvatske televizije – inače današnju glavnu urednicu Ferala – da je sa svojom ekipom inscenirala eksploziju, te lažno optužila JNA za raketiranje. Sličnim argumentima – balističkim, ekspertnim, vojno-strateškim – plasirano je i otkriće kako su Bošnjaci počinili masakr nad vlastitim civilima na Markalama, kako bi privukli pozornost međunarodne zajednice, te lažno optužili srpske oružane snage za granatiranje sarajevske tržnice.

Nacional, međutim, ni trunčicu ne sumnja u nepogrešivost otkrića hrvatskih znanstvenika, ma koliko ono bilo šokantno. Riječ stručnjaci u tekstu se spominje otprilike trideset puta, a jednako učestalo javljaju se riječi profesori, eksperti i znanstvenici. Štivo također vrvi izrazima kao što su ekspertna analiza, shematski prikaz, eksperiment s poligona, stručni uvid… Nacional ne sumnja ni u vjerodostojnost dviju zagrebačkih izdavačkih kuća, kojima čak zahvaljuje na ljubaznosti što su omogućili ekskluzivnu prezentaciju sadržaja knjige. Djelatnost nakladničke kuće P.I.P. Pavičić uglavnom nam je poznata, riječ je o izdavaču koji kontinuirano štanca obilje šovinističkoga smeća, ali – što je to Oktavijan?

Gang Praljak

Pošto Nacional na onih osam stranica senzacionalnog i šokantnog materijala o tome ne nudi nikakvih spoznaja, bilo je nužno konzultirati registar Trgovačkog suda u Zagrebu. A informacije koje se tamo nude govore ovako: jedini osnivač firme Oktavijan d.o.o. je Zoran Praljak (rođen 1954., valjda brat Slobodana Praljka); direktor poduzeća je Nikola Babić Praljak (rođen ’64., valjda sin Slobodana Praljka); prokuristi firme su Kaćuša Praljak (rođena ’47., valjda sestra Slobodana Praljka) i Marko Praljak (rođen ’79., možda sin Slobodana Praljka, a možda i nekog drugog iz obitelji Praljak); temeljni kapital poduzeća je – sada, molim, duboko udahnite – 38 milijuna kuna!

Zašto je dakle Nacional zatajio od svojih čitalaca podatak kako je šokantno otkriće, kao rezultat ekspertne analize, za objavu zapravo pripremilo privatno poduzeće obitelji Slobodana Praljka, čovjeka kojeg je sustigla haaška optužnica, između ostaloga i zbog teme koja je predmet spomenutog angažmana stručnjaka? Još više od toga: najprije će biti da je Praljkova obiteljska firma i financirala istraživanje, da je naručila cjelokupnu studiju, a ona – zbog eksperimenata s poligona, onih mjerenja vizualnih učinaka eksplozije na umjetnome jezeru i svih ostalih paraznanstvenih pokusa u mutnim vodama – zacijelo nije malo koštala.

Nacionalu, međutim, bilo je užasno važno da njegovi čitatelji ne budu upoznati s tim podatkom, da autori knjige budu predstavljeni kao nezavisni stručnjaci, eksperti, profesori i hrvatski znanstvenici, a ne kao Praljkovi plaćenici, kao što ni Nacional, podrazumijeva se, nije Praljkov propagandni servis, već ozbiljno i profesionalno glasilo. S novim vrištećim sloganom: Nacional ekskluzivno sakriva!

Nacional, elem, ekskluzivno sakriva: otkriće da su muslimani srušili Stari most u Mostaru fabriciralo je obiteljsko poduzeće čovjeka koji je osumnjičen za rušenje Starog mosta! To je ta blijedožuta strategija hrvatskoga istraživačkog novinarstva: ekskluzivno otkrivamo tako što ekskluzivno sakrivamo ono što bi ekskluzivno otkriće moglo prikazati šokantno nevjerodostojnim.

Zov propagande

Jer nema sumnje da bi Nacionalovi čitaoci onih osam stranica senzacionalnog štiva, u kojemu eksperti superiornim metodama Slobodana Praljka oslobađaju krivnje, čitali u posve drugačijem ključu uz saznanje da je to štivo naručeno i sročeno od strane Praljkove obiteljske firme, štoviše, izvjesno je da bi najveći dio priče spektakularno pao u vodu, poput Staroga mosta. Ako pak u Nacionalu čvrsto vjeruju kako je otkriće hrvatskih znanstvenika vjerodostojno usprkos tome što ga je naručio i platio Slobodan Praljak, tj. Oktavijan d.o.o. – zašto su tu informaciju tendenciozno zatajili?

U tom uskraćenom podatku, međutim, skrivena je suštinska točka razlikovanja novinarstva i propagande. Nacional tu razliku i inače ne priznaje, pa kada najavljuje neko od svojih veličanstvenih žurnalističkih postignuća, unaprijed se valja pripremiti za petparačku promidžbenu sagu ili dozlaboga agresivno zastupanje privatnih interesa nekoga od trenutačnih redakcijskih ljubimaca, svakako u pakovanju od kojeg će se zemlja zatresti. Idealno je kad se tome dodaju očekivani profit i emisija niskih patriotskih čuvstava.

Istini za volju, zagrebački tjednik nije u tome ni jedini ni najgori. Večernji list, recimo, halapljivo je preuzeo od Nacionala otkriće o bošnjačkome rušenju Starog mosta, objavivši dajdžest verziju preko stranice i pol, ali je – da bi pojačao ukupan dojam – izbjegao navesti čak i izdavače knjige, pa je to postala naprosto studija trojice vrhunskih domaćih stručnjaka, materijal neupitan u znanstvenome smislu. Manevar je, dakako, tipičan: što je veća izmišljotina u optjecaju, to je više stručnjaka, studija, ekspertiza, eksperimenata i pokusa u novinskome tekstu. Simulacija egzaktnosti utoliko je potrebnija kada se svjesno prodaju muda pod bubrege.

Mali pomaci

U ratnim okolnostima ovakvo pisanje je izravno poticalo zločine, u mirnodopskim ono ih samo abolira, pa je napredak očigledan: prouzročen je, doduše, promjenom općih okolnosti, a ne medijskim osvještenjem, ali mi smo već naučili zadovoljiti se malim pomacima.

Ipak, nije lijepo na tako budalast način podvaljivati znanstvene studije za širenje revijalnog šovinizma i očekivati da to ne raskrinkamo kao karikaturu. Kada hrvatska tabloidna tendencioznost nastupa most festum, pa se poduhvaća analiza ratnih zlodjela, uključujući i slučaj spomenika koji se pod kišom granata stuštio u Neretvu, dometi stručnih ekspertiza uvijek staju u omiljenu dosjetku školaraca: moj ti žuti vodu muti!