Veliki jubilej u eMTeeM – u 1974

Povezani članci

• Podrška iz Njemačke građanima BiH: Naš Sergio Sotrić
• Žuljević i Seferović suglasni: Ostali su garancija opstojnosti BiH
• KOLTOVI GENERALA ŽORŽA
• Tko je nazvao Angelu Merkel?
• Prijatna i nezaboravna prisjećanja
• CIK BiH: Stranke iz budžeta prošle godine inkasirale više od 17 miliona KM

U utorak, 27. januara na MEMORIJALNOJ SCENI 2532 sa početkom u 19,30 sati ansambl Mostarskog teatra mladih 1974 izvesti će 150.- tu reprizu predstave „MIMAR“ po tekstu Ljubice Ostojić inspirisanom pričom Refika Hamzića. Predstava je premijerno izvedena 24. februara 1998. godine. Do sada je igrana pored Bosne i Hercegovine u Makedoniji, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Velikoj Britaniji, Jordanu, Egiptu, Singapuru, Hong Kongu i SAD. Za 16 godina života predstave u njoj je igrao 21 glumac i glumica ili tačnije rečeno 5 kompletnih ansambala predstave. Igrali su i igraju: Armin Hadžimusić, Selen Bečević, Tanja Agić, Ema Laković, Adisa Hubanić, Slobodan Beštić, Vanja Šarović, Riad Ljutović, Maja Zećo, Ramajana Džananović, Ramajida Džananović, Jasmina Kazazić, Alena Džebo, Belinda Savić, Amra Prutina, Hristina Mouritadou, Dominik Bajo, Merjema Macić, Selma Husnić, Midhad Mašić i Faris Smajkić.

Predstavu je režirao Sead Đulić, scenografiju je uradila Aldina Begić, a kostime Amra Džinalija. Sevdalinku izabrao Ismet Ćumurija, a lektor je bio Muhamed Šator.

Predstava je učestvovala na više festivala, a nagrađena je: Nagradom „Mravac“ za najbolju predstavu na 20. Međunarodnom festivalu autorske poetike, Nagradom za najbolji kostim na 1. Festivalu BH drame i Nagradom za najbolji scenski pokret na 2. Festivalu „Novogradska scena“.

Nakon izvedbe biće upriličena svečanost povodom ovog rijetkog jubileja i otkrivena spomen ploča tim povodom u holu Memorijalne scene 2532.

O predstavi su zapisali:

Ljubica OSTOJIĆ

UVOD U „MIMARA“

Odista, otkad je Boga i Svijeta, otkad je roda čovjekova u njemu postoje i djeluju GRADITELJI i RUŠITELJI koji su izgrađeno ponovo rušili u ništavilo, u kaos, u vlastiti način postojanja. Jer za GRADITELJA potrebno je, prije svega, steći i znati ponosito nositiLIJEPO LJUDSKO LICE. Takođe, znati čitati kozmos i njegovo znakovlje upisivati u gradnju i izgrađeno. Dati mu lik i oblik u ovozemnim materijalima. I imenovati ga prije nego li se preda vremenu. Ovaj prisni, zajednički scenski Svijet – predstavu želimo graditi sa vama koji mu sjedite i bivate na dohvatu. Ovo je predstava o MIMARU HAJRUDINU koji je desetljeće cijelo snivao, bolovao, sa zvijezdama zborio, snoviđeno u bijeli kamen – teneliju gradio i stvorio napokon 1566. Godine Stari most u Mostaru. Most čudesne ljepote preko rijeke ljepotice Neretve, njezinih hirova i opakih virova, blještavog odraza sunca i treperavih zvijezda… ZAŠTO? Svaka predstava sobom mora odgovoriti na ovo pitanje. A i njezini tvorci i igrači. Zato što nam je potrebna! Sad nam je vrlo potrebno preko vremena i stravičnih ne-vremena skore nam povijesti prizivati MIMARA HAJRUDINA i njegovu tvoračku i graditeljsku misao, duh, ruku, otisak te ruke čudesne i čudotvorne. Da nam dade snage DA GRADIMO DALJE. Zato što u svakom od nas, u dubini bića postoji ono zrno plodotvorno iz kog može isklijati, izrasti, procvasti, neka nova RUŽA GRADITELJSKA koja će oplemeniti novo vrijeme i razrušene prostore ponovo ispisati kozmičkim znakovljem i oblicima. Zato da skupa pokušamo gonetati vrijeme, prostor, vlastita unutarnja i daleka sazviježđa i tajanstva. Neka nam MIMAR HAJRUDIN u tome pomogne kroz naše riječi i igru o njemu. Zato ćemo eto pokušati graditi MOSTOVE preko stoljeća i preko naših vlastitih ljudskosti, mladosti, POTREBE DA ŽIVIMO I GRADIMO NEKI LIJEP I NAJVIŠE ŠTO JE MOGUĆE NAŠ SVIJET.

Gradimir Gojer

IZMEĐU RITUALNOG I DOKUMENTARNOG

Mostarski teatar mladih koji tiho, ali ambiciozno, uzgaja logiku polivalentnog teatarskog angažiranja: koliko odgojnog još i više tragalačkog, na „Ljetu u Kamernom“, ove je godine promovirao jedan zanimljiv teatarski rad. Mostarski novinar i pisac rahmetli Refik Hamzić, baveći se intenzivno sudbinom Mimara Hajrudina, graditelja mostarskog Starog mosta, svojom je fakturom najprije zaintrigirao, svojevremeno Velimiora Njirića Pšeničnika, koji je „Mimara“ interpretirao kao monodramu. Tema velikog graditelja provocira teatarske ljude, u novom svijetlu i novom izdanju, i danas. Sead Đulić, umjetnički vođa eMTeeM – a, odlučio se da „Mimara“ realizira kroz spoj dokumentarne literarne fakture, što za podlogu nalazi u tekstovima Refika Hamzića i namaštanog ritualnog okvira. Pri tome Đuliću ne nedostaje inventivnog poniranja sušzinama psihološkog krokija Mimarevog, kontekstirajući sudbu graditelja u šire kozmopolitske okvire. Međutim, glavnu pobjedu na planu teatarske postvarenosti Đulić odnosi u zdušnoj i beskompromisnoj kolektivnoj igri svog ansambla, koji ne poništava ni jedan individualitet. Priča teče na više planova, a na pojedinim čvorišnim odredištima njenog dramaturškog okvira, koristi se repeticioni metod da bi se postigao ubjedljiviji krajnji učinak. Analitička pronicanja u psihu čovjeka koji je izgradio most, a kome najznačajniji dio propada, ako ne bude „uzgor“. Dojmljivo, sa primjesama vrlo suvremenih teorema teatarske logike, čitam ovdje, u ovoj scenskoj partiji utjecaj Grotovskog i Gordona Krega, pa u nekoj mjeri i Šumana. Đulić provodi raznovrstan scenski vokabular kroz ritualiku tjelesnosti, pokušavajući i velikim dijelom i uspijevajući, da temeljna priča bude razumljiva, da poruka o snatrenjima, dilemama i unutarnjim psihološkim raskrižjima, ubjedljivo stigne do uma ali i srca svakog gledatelja. Predstava dramaturga Ljubice Ostojić i režisera Seada Đulića, doseg je u nas ne mnogo rabljenog vokabulara Teatra rituala.