U potrazi za istinom

Izdvajamo

• Ako čovjek prestane tragati za istinom, laž će bez ikakve sumnje u isti tren početi tragati za njim. Tražiće ga sve dok ga ne nađe i onda će mu zamagliti lice u tolikoj mjeri da neće prepoznati svoj odraz u ogledalu. Zato bi dobro bilo, da čovjek češće stane pred ogledalo, dobro se zagleda i da vidi može li vidjeti svoj odraz i ako može šta mu taj odraz govori. Riječi nabacane u tekstu mogu zvučati kao sataraš, ili gomila nepovezanih gluposti ali ako vas na trenutak neke od tih riječi natjeraju da kritički razmišljate, onda taj sataraš i nije toliko loš.

Povezani članci

• Mladi u Mostaru odlučni u borbi protiv online nasilja
• Princ iz moje ulice – nova predstava Nedžada Maksumića
• U petak počinje festival kulture ‘Slovo Gorčina’ u Stocu
• Intervju s Gáspárom Miklósom Tamásom: Jednostavno, mi ljevičari smo poraženi
• POLEMIKA?
• Bacači sjenki u Mostaru

Foto: šg

Uvijek je dobro ulaziti u suštinu stvari, vidjeti, opipati, doživjeti, iako ni to nije garancija čovjeku da će saznati istinu ali je dobar početak. Nemojte dozvoliti da vašu realnost oblikuju statistike urađene u toplim kancelarijama Brisela ili Washingtona. Osvrnite se oko sebe i pokušajte saznati šta vam osjećaj govori. Onda čitajte, pitajte, pišite, grozničavo tražite odgovore gdje god stignete i nadati se je da će vaš pogled biti makar malo bistriji od pogleda oholih cinika i potplaćenih kukavica.

Boli me zub, već danima, ali mi nije muka od toga, muka mi je od statistike. Ponekad je vidim noću kako mi se prikrada iz crne rupe na zidu, ne progovara ništa, samo stane iznad mene i šuti dok se ja koprcam znojan i prestrašen. Progone me brojevi nezaposlenih, rubovi gladi i siromaštvo uokvireno u slike sa portala na kojima penzioneri kopaju po kontenjerima, crvenim i zelenim. Nisam siguran dešava li mi se ovo na javi ili snu, sve mi je teže razgraničiti manifestacije sna i stvarnosti, odrediti šta je istina a šta fantazija, šta je crno, šta je bijelo a šta sivo, ovjenčano sa istinom i laži u isto vrijeme. Dok sam budan siguran sam da u bosanskohercegovačkoj javnosti prepoznajem tri grupe: Političare, koji kažu: “Nije sve tako sivo”, medije koji kažu: “Sve je crno” i narod koji kaže: “Sve je crno i ne može biti gore”. Nikada ne znam koja grupa laže a koja govori istinu, znam samo da postoje i da se sve više udaljavaju jedna od druge, što će strovaliti ovu državu u provaliju koja je duboka kao džep Billa Gatesa.

Ova zagonetka o tome koja grupa laže a koja govori istinu lebdi iznad državnih granica BiH i posmatra bh. građane kako bulje u blatnjavo tlo i pohabani beton. Svi sve znaju ali niko nema odgovora, on se obično pojavi u trivijalnom mumljanju o jeziku, ratu ili reformskoj agendi u svim tim političkim emisijama koje dominiraju  kanalima u BiH.

Ponekad, dok gledam prema brdima Blagaja i pijem kafu, dođe mi misao da je potrebno ozbiljno apgrejdanje i redefinisanje onoga sokratovskog “znam da ništa ne znam” jer su  ljudi u BiH uspjeli i tu frazu istrivijalizirati forsirajući i gutajući sve informacije i statistike, gutajući život, gutajući Sokrata, stvarajući time stvarnost koju žele. Znaju da ništa ne znaju i u tom očaju uhvate se za prvu granu koja im nudi priliku da osuđuju, jer je puno lakše osuditi nego doći do istine.

U romanu “Liječenje Šopenhauerom” Irvin Jalom pričajući o Imanuelu Kantu, njemačkom filozofu iz 18 st. kaže: “Kant je filozofiju revolucionisao uvidom da realnost ne percipiramo već je konstituišemo. Kant je shvatio da sve podatke koje dobijemo čulima naš nervni sistem filtrira i rekombinuje tako da formiramo sliku koju zovemo realnost a koja je zapravo samo himera, fikcija potekla iz konceptualizacije i kategorizacije našeg uma. Čak su i uzrok i posljedica, slijed, kvantitet, prostor i vrijeme zapravo konceptualizacije, konstrukti a ne entiteti “tamo napolju” u prirodi. Štaviše, mi ne možemo vidjeti izvan svoje procesirane verzije tog spoljašnjeg, nemamo načina da saznamo šta je “stvarno” tamo, tj. šta je taj entitet koji egzistira nezavisno od naše čulne i intelektualne obrade. Taj izvorni entitet, koji je Kant nazvao Ding an sich (stvar po sebi) ostaće i mora zauvijek ostati nesaznatljiv za nas.”

Poznaju li ljudi u BiH stvarnost?

Spomenuo sam ranije da bh. građani gutaju Sokrata i to u negativnom smislu, sada se molim da počnu gutati Kanta, bilo kako, makar i negativno, da se približe entitetu koji će im reći da je istina gotovo uvijek daleko ali da je nikada ne smiju prestati tražiti. To je u neku ruku i cilj ovoga članka, da natjera ljude da preispitaju stvarnost da se ne zadovolje sa kalupom konformizma i kompromisa sa anđelom ili đavolom. Za istinom traga i autor ovih redova, ne uobražavam da je poznajem, ne uobražavam da sam se približio stvarnosti. Ne skačem na mamac medija o beznađu, ne skačem na pozitivnu priču establišmenta, ne skačem na negativnu sliku konstruisanu iz udobnih fotelja stranih plaćenika. Ono na šta skačem jeste apgrejdovana slika Sokrata koji zna da ne poznaje stvarnost koja mu se nameće. Puno je lakše tako disati, nadam se da će i bh. građani u 2018 godini početi makar malo lakše disati, uz Kanta i neku chill muziku u pozadini. Guglajući po bespućima interneta naišao sam na izreku nepoznatog autora koja ide ovako: “Postoje tri vrste laži: laž, prokleta laž i statistika”. Dugo sam razmišljao o tome da kopiram na hiljade pamfleta na kojima će biti napisana samo ova rečenica i da ih bacim sa krova Staklene banke. Odustao sam od te ideje, ponajviše zbog toga što nemam para a i nisam baš siguran da bi ljudi shvatili poentu svega toga.

Bosanskohercegovačko tlo je puno ljudi koji se ponašaju kao produžena ruka političkog establišmenta koji javnu sferu truje očajem, beznađem i jeftinim populizmom. Zašto je tako, teško je dokučiti. Možda je ljudima lakše živjeti ako od njih niko ništa ne očekuje, pa čak i da razmišljaju. Prepustiti misao statistici je omiljeni hobi bh. građana, pročitati podatke i stvoriti realnost kakvu žele. Naravno suludo bi bilo demonizirati statistiku ali bi bilo normalno prihvatiti sve njene segmente, kako pozitivne tako i negativne. To je nažalost strano bh. građanima. Približiti se stvarnosti gotovo je nemoguće i korak naprijed je to prihvatiti. Umisliti da smo sistematizovali sve podatke od intelektualnih (kvazi)elita pa do nepismenih političara i doznali istinu nije korak nazad nego kilometar nazad. Krajnji produkt takvog pozicioniranja narodnog duha još nije obrađen. Možda je to i dobro a možda i nije. Vjerovatno će nam neka analiza za desetak godina reći istinu. Strašno je koliko će do te analize, mladih umova biti zatrovano propagandom, koliko će njih uvjeriti sebe da su oni zapravo još uvijek revolucionari, romantičari i igrači za raju, koliko će njih uvjeriti sebe da se njihovo mišljenje pukim slučajem slaže sa mišljenjem vladajućih klasa. Strašno je i pomisliti koliko će iskrenosti odumrijeti do te analize. Ljudima je dosta gluposti, ljudima je dosta šupljaka. Narod ne zna, zanemarite drugorazredne političke slogane i kafanska govorkanja. Pozitivno je vidjeti, (makar to viđenje bilo bazirano na osjećaju) da sve više raste narodno tijelo koje ne zna, svjesno je da ne zna i zahtijeva odgovore. Kako dalje? Kuda idemo? Kako do promjene? Negativno je što tih odgovora nema, ljudi koji bi te odgovore trebali reći (intelektualne elite nezavisne od političkih moćnika) sakrivaju se iza ideje vječnog dijaloga, iza citata već odavno mrtvih mudraca i skupog populizma. Mislite li vi zaista da četrdesetpetogodišnjeg radnika čije je preduzeće prije mjesec otišlo u stečaj, koji ima dvoje djece na grbači i dvije godine radnog staža zanima šta Hegel misli o nevinosti?! Upravu ste, ne zanima ga. Ono što ga zanima jeste istina ako već reformska agenda ne funkcioniše. Ta istina gotovo uvijek izostane, ona je zamaskirana u skupi populizam intelektualnih elita, za jeftini populizam, koji etnonacionalne “elite” prodaju godinama, izmučena radnička klasa već zna.

Ako čovjek prestane tragati za istinom, laž će bez ikakve sumnje u isti tren početi tragati za njim. Tražiće ga sve dok ga ne nađe i onda će mu zamagliti lice u tolikoj mjeri da neće prepoznati svoj odraz u ogledalu. Zato bi dobro bilo, da čovjek češće stane pred ogledalo, dobro se zagleda i da vidi može li vidjeti svoj odraz i ako može šta mu taj odraz govori. Riječi nabacane u tekstu mogu zvučati kao sataraš, ili gomila nepovezanih gluposti ali ako vas na trenutak neke od tih riječi natjeraju da kritički razmišljate, onda taj sataraš i nije toliko loš.

U decembru 1976. godine, dva dana prije koncerta koji je organizovao premijer Jamajke Michael Manley u pokušaju da smiri tenzije u zemlji, Bob Marley poznati jamajčanski muzičar, njegova supruga i menadžer su ranjeni u napadu na njihovu kuću. Marley je lakše ranjen i nastupio je dva dana kasnije. Kada su ga pitali zašto Marley je odgovorio: “Ljudi koji pokušavaju da učine ovaj svijet gorim ne uzimaju slobodan dan. Kako onda mogu ja?”

Svaki građanin ove napaćene države treba da ima sličan stav i da kaže: Ljudi koji žele ovu državu učiniti gorom nego što ona jeste putem laži i propagande ne uzimaju slobodan dan. Kako onda mogu ja?
Uvijek je dobro ulaziti u suštinu stvari, vidjeti, opipati, doživjeti, iako ni to nije garancija čovjeku da će saznati istinu ali je dobar početak. Nemojte dozvoliti da vašu realnost oblikuju statistike urađene u toplim kancelarijama Brisela ili Washingtona. Osvrnite se oko sebe i pokušajte saznati šta vam osjećaj govori. Onda čitajte, pitajte, pišite, grozničavo tražite odgovore gdje god stignete i nadati se je da će vaš pogled biti makar malo bistriji od pogleda oholih cinika i potplaćenih kukavica.

————————————————————————

Haris Jašarević je student Škole kritičkog mišljenja iz Mostara